(FOTO I VIDEO) 'IZVALJENO JAJE U GNIJEZDU" Čudesno planinarsko sklonište na Učki - dokaz da se od ljepote nikada ne treba suzdržavati

Planinarska skloništa u Hrvatskoj posljednjih godina žive novi život. Stogodišnje, često hladne i vlažne kućerke u kojima planinari traže tek zaklon od nevremena i mirnu noć na suhom, počela su zamjenjivati mala arhitektonska čuda koja pršte od elegancije, maštovitosti i funkcionalnosti.  Kućice poput Šugarske dulibe i Ždrila na Velebitu ili skloništa "Miroslav Hirtz" na Samarskim stijenama, i sama su postala razlog za odlazak u planinu.

Jedno takvo izuzetno zdanje nedavno je (skoro doslovno) sletjelo i na Učku. Na proplanku nekoliko stotina metara udaljenom od vrha Kremenjak, niknulo je nesvakidašnje planinarsko sklonište i promatračnica za ptice imena - „Izvaljeno jaje u gnijezdu“.

Ono što je svim ovim objektima zajedničko jest ime autora -  ingenioznog arhitekta po osnovnom zvanju, dizajnera po dodatnom obrazovanju i stolara po naučenoj višestoljetnoj obiteljskoj tradiciji – Grobničana Ivana Juretića.

- Ja mislim da se ne treba suzdržavati od donošenja ljepote u svaki prostor, kaže ovaj maštoviti arhitekt koji, umjesto svog lika, u prvi plan radije stavlja svoja mala čuda.

Božanstven prostor

Iako se s njega pruža predivan pogled na Kvarnerski zaljev, Rijeku, otoke i Istru te je pristupačan sa svih strana, 847 metara visok vrh Kremenjak i okolno visočje često su na planinarskim rutama ostajali u drugom planu pred popularnijim Vojakom i Sisolom, pa se čak i među redovnim pohoditeljima Učke ovih dana zna čuti pitanje - je l' znaš gdje je točno Juretićevo jaje? A, ono je, slažu se svi koji su ga posjetili, na savršenom mjestu.

-  Ono je božanstven prostor! Evo, neki dan, gledajući jutarnje svjetlo, a kasnije i ono večernje,  zapadno, kako osvjetljava greben i pada preko mora i otoka, samom sam sebi rekao: pogledaj ti ovaj božanski prostor, kaže Juretić.

No, priča je započela nešto drukčije. Prijavljujući se na natječaj za „green field“ projekt, orijentiran na čiste, zelene prostore, koji je raspisala danska tvrtka VKR Group, Juretić je svoje jaje zamislio na drugom vrhu Učke – Sisolu, pa je i ideja gnijezda potekla upravo od grabljivica koje se gnijezde na grebenu ovog planinskog vrha. U toj je verziji sklonište trebalo visjeti na stijeni koja gleda prema Čepić polju.

Međutim, u JU Učka je odlučeno da se Sisol ipak sačuva netaknutim, a projekt preseli na neku drugu lokaciju. Juretiću je ovo, priznaje danas, došlo kao veliki šok, ali nezadovoljstvo je nestalo čim je ugledao visoravan pored Kremenjaka. Nad ovim dijelom istarskog poluotoka prolazi ruta brojnih ptica selica pa je promatračnica tako 'sletjela' na idealno mjesto, a sklonište je pritom ostalo jednako blizu Istarskom planinarskom putu kao i u prvobitnoj verziji. Bez puno muke, projekt je prošao i na natječaju, a uskoro je oduševio i cijelu lokalnu zajednicu.

Obične stvari nisu zanimljive

-  Bilo bi puno teže da je bilo na stijeni, odgovara Juretić na pitanje je li ovakva gradnja zahtjevna. Ali, kada imate ideju, dodaje, ne gledate koliko će biti teško nego samo kako da to napravite. Ja sam siguran da bismo i na Sisolu to bili uspjeli. Obične stvari nisu zanimljive za raditi! A, ako su neobične, onda su i zahtjevne jer, da nisu, svatko bi ih radio, govori kroz smijeh.

Projekt 'jajeta' pokazao mu je i do koje mjere Danci poštuju i promoviraju vrijednosti koje su kod nas, nažalost, prilično zanemarene. Tvrtka VKR u privatnom je vlasništvu i ovaj je projekt osmišljen kako bi se zaposlenici orijentirali prema prirodi. No, najzanimljivija je činjenica, objašnjava Juretić, da je natječaj raspisao fond zaposlenika.

-  Dakle, radi se u fondu u koji djelatnici izdvajaju određena sredstva. Za proslavu 30 godina njegovog postojanja, na raspolaganje su stavili od 6 milijuna eura, za 14 različitih projekata po cijeloj Europi. Razlika je to velika u mentalitetu i ja malo žalim da mi nemamo makar dio te odgovornosti i njegovanja zajedničkih vrijednosti. Ta svjesnost da nije vrijednost samo ono što radiš za sebe nego i ono čime doprineseš drugima, ona je važna. Kada doprineseš društvu i kada napraviš nešto u što uneseš sebe i čemu će se jednom netko obradovati, tada si zadovoljan. Kod Danaca je to jako izraženo i primjenjuju to i izvan Danske. Ovaj projekt smo dobili mi! Jaje su gradili i projektirali naši ljudi, koristile su se domaće sirovine, porez se plaćao u Hrvatskoj i, konačno, sklonište ostaje u vlasništvu Hrvatskog planinarskog saveza. To je luda priča, nezamisliva u našem okruženju. Ali, nikako nije nemoguća, kaže Juretić.

Dizajnerski luster u potpunoj divljini

- Da ovakav projekt naručite od nekoga u Hrvatskoj, bilo bi ga nemoguće izvesti, to vam garantiram, veli objašnjavajući da mnogi neophodni elementi nisu komercijalno dostupni pa je značajan dio preciznog rada i drvenarije izradio sam u svojoj radionici kako bi stigao do zamišljene ljepote.

A, iako su sva njegova skloništa poznata po ljepoti, danska je financijska 'injekcija' na Učki omogućila i mali (a, ispostavit će se i savršeno opravdan) -  iskorak u luksuz.

Na stropu jajeta nalazi se, naime,  za divljinu planine, jedan potpuno neočekivani objekt. Luster s potpisom! Dizajnirao ga je cijenjeni Ingo Maurer, poznat i kao „pjesnik svjetla" („The Poet of Light“), kojeg je Juretić imao prilike upoznati nekoliko godina unatrag. Maurer je preminuo prije dvije godine i upravo činjenica da ljepota njegovog djela i danas oduzima dah u malenom skloništu na vrhu planine, čarolija je kojoj je, barem kada je Juretić u pitanju, potrebno težiti.

-  Od same pomisli na putovanje tog kreativnog umjetničkog impulsa ja se naježim! Pazite, mi smo njegov luster stavili u sklonište i ljudi ga vide i reagiraju na njega. To i jeste smisao umjetničke intervencije. Prostor, iako je zanimljiv zbog svog oblika, u sebi nema akcent. A, s obzirom na to da se kroz projekt preplitala ornitološka tema, ovo se tako lijepo uklopilo da sam, u trenutku kada sam luster postavio, od uzbuđenja bio izvan sebe. Zanimljivo je i kada se sklonište zatrese, pomjeranje žarulja podsjeća na ptice koje lete. Taj luster ne može biti na boljem mjestu, kaže Juretić.

Drvena jaja od stogodišnjeg hrasta

Konačno, pregršt ideja koje je Juretić donio na Učku, iz prostora skloništa prelila se i na okolnu zaravan. U radijusu od stotinjak metara oko oko ovog velikog, centralnog jajeta, po travi su razbacana manja, drvena. Dok Juretić u šali kaže kako se može reći da su to jaja koja je ptica ispustila prije nego što je stigla do gnijezda, u stvarnosti se radi o obrađenim ostacima stoljetnog hrasta kojeg je u blizini Kremenjaka srušila bura. Umjesto na originalno planiranim klupicama tako, planinari i prolaznici na proplanku oko skloništa mogu se odmoriti – sjedeći na jajima. Nekoliko udaljenijih, razbacanih primjeraka pak, objašnjava arhitekt, služi da najavi blizinu skloništa.

-  Mislim da jako dobro funkcioniraju u pejzažu i mijenjanu boje u skladu sa svjetlom. Ona su i teška. Najveće jaje ima oko 250 kilograma. Ali, ta će mu masivnost, rekao bih, donijeti trajnost i mislim da neće propasti nikada, arhitekt.

Ljepota koja planinama dobro pristaje

Najveća vrijednost ljepote Juretićevih skloništa krije se u činjenici da ona nije nametnuta okruženju i da se s njim ne nadmeće u izgledu. Naprotiv, njegova skloništa svojom ljepotom skidaju kapu ljepoti oko sebe. I iznutra i izvana. Može se, stoga, bez zamuckivanja reći da je Učka imala sreće što je ovo sklonište maštovitog Grobničana Juretića sletjelo baš na nju.