(FOTO) Labinjan Denis Bajić prešao tisuću kilometara u Africi na jedinstvenoj pustolovini: "Bilo je teško, bilo je naporno, no ovo je avantura koju ću sigurno ponoviti"

Kada si netko poželi pustolovinu života obično zamišlja neki adrenalinski izazov, putovanje u egzotične krajeve ili probijanje vlastitih granica što će mu ostati u sjećanju za čitav život. Sve to odjednom u svojoj pustolovini života doživio je Labinjan Denis Bajić koji je unatrag mjesec dana sudjelovao na Svjetskom prvenstvu u adventure raceu u Južnoafričkoj Republici, prevalio tisuću kilometara afričke prirode u osam dana i pritom svladao 18.000 metara visinske razlike, pokupio svih 75 zadanih kontrolnih točaka i uspješno završio utrku.

Time je postao i prvi Hrvat koji je ikada rangiran na svjetskoj AR ljestvici.

Denis Bajić (drugi s lijeva)

Inače, riječ je o natjecanju koje okuplja najbolje pustolovne trkače spremne trčanjem, biciklom i kajakom prijeći i najteže dionice, testirajući svoje tijelo do granica izdržljivosti. Utrke adventure racea održavaju se u mnogim zemljama i to 20-ak utrka u prosjeku godišnje - pa i u Hrvatskoj (poznati ARC), a vrhunac svih tih natjecanja je upravo ovo svjetsko finale.

A sve je, kaže nam ovaj 41-godišnji Labinjan, krenulo pozivom da se pridruži već oformljenoj ekipi pustolova s raznih strana svijeta.

Više od sto timova iz cijelog svijeta

- Na ovaj svjetski AR prijavilo se 109 timova iz cijelog svijeta. Timovi moraju biti mješoviti, muško-ženski, što je ponekad i problema jer je tu uvijek najteže naći ženskog člana spremnog za ovakvu avanturu. Kako sam dosad sudjelovao u hrvatskom ARC-u (Adventure Race Croatia) od samih početaka, već četiri puta, a sada sam prijavio i peti koji će biti iduće godine, upravo u tom jednom izdanju utrke bio sam u timu s Nijemcem Vincentom i on me sada pozvao u svoj tim jer je vidio da sam jako dobar u orijentaciji. Uz njega i mene, tim su činili još jedan Nijemac, inače iskusni pustolovac Angelus i Amerikanka Amanda, koja je već bila finalistica svjetske utrke AR-a. Pripadnica je američke vojske i doista spremna na ovakve izazove, istaknuo je Bajić.

Najprije ga je čekao put u Južnoafričku Republiku, let avionom od 25 sati Venecija-Dubai-Cape Town-Port Elisabeth. Naravno da je zadnji avion malo i kasno te je Denis zadnji stigao u tim, ali dovoljno na vrijeme da se aklimatizira i bude spreman za utrku.

Krajolik se stalno izmjenjivao

- Dobra je stvar što je to ista vremenska zona kao i kod nas pa nema jet laga, ali je za orijentaciju problem što smo bili na južnoj polutki zemljine kugle pa je ukupna razlika između sjevera na kompasu i pravog sjevera 30-ak stupnjeva što je trebalo ukalkulirati tijekom orijentacije da ne bi završili na pogrešnom mjestu. Ali nismo, dobro sam to odradio i uspješno smo stigli i pronašli svih 75 zadanih kontrolnih točaka. Start je bio upravo u okolici grada Port Elisabeth, a čekalo nas je tisuću kilometara utrke koju smo uspješno odradili za ukupno 195 sati. Prvi su u cilju bili Šveđani koji su tu stazu prešli za 120 sati.

Bilo je teško, bilo je naporno, spavali smo putem, ali svega 25 sati ukupno i to gdje smo stigli i mogli uloviti san, obično na tranzicijama i negdje usput. Ugostili su nas i ljudi. Prvu polovicu utrke primali su nas farmeri kod sebe, iako i nisu znali za utrku. Tako smo imali privilegiju spavati i u sobama i bungalovima, ali kasnije tijekom utrke, spavali smo gdje smo stigli, u trgovinama, skladištima, pa i nasred ceste, ali ljudi su stvarno bili super. Pogotovo bijelci, dok crnce zapravo i nismo puno susretali, osim u gradovima u koje baš i nismo zalazili. Sve je oko nas uglavnom bila ogromna pustoš. Kad smo došli rekli su nam da su ljudi ovdje vrlo gostoljubivi, u što smo se i sami uvjerili. Iako te farme na prvu izgledaju zatvorene, negostoljubive, domaćini su super, a mi presretni kad bi ih ugledali. Mislili smo da ćemo u gradovima moći usput kupovati hranu, ali ništa od toga, krivo smo mislili, govori nam Denis.

Odradili su tijekom osam dana 300 kilometra trekinga, 650 kilometara MTB-a i 80 kilometara kajaka, a imali su i upsailing (spuštanje špagom) duž jednog 80 metra visokog vodopada u samo korito rijeke.

- Sa sobom sam iz Hrvatske nosio svu opremu osim kajaka, dakle i bicikl i vesla za kajak i bilo me malo strah da mi se te stvari ne pogube na aerodromima, ali, eto nisu, sretno je sve stiglo do Afrike, a potom i nazad, kroz smijeh kaže Denis. 

Tijekom ove avanture, izmjenjivali su se, kaže, krajolici, od pješčanih dina, planinskih vrhova, stepa do močvara.

- Vrijeme nam je bilo nevjerojatno, od super hladnog, recimo dva, tri stupnja, do super toplog, čak preko 30 stupnjeva. Njima je tamo početak ljeta, ali su temperaturne razlike velike i na to se teško adaptirati. Bilo je trkača koji su upali u hipotermiju, ali i onih koji su dobili sunčanicu. Svašta se događalo, stvarno! Dobra je stvar bila što je za njihove prilike ove godine palo puno više kiše nego inače što je u tom području veliki problem. Kako smo čuli, ove je godine palo više kiše nego u zadnjih deset. Da nije, utrka se ne bi mogla niti održati, priča nam nadalje Denis.

Spavali su gdje su stigli pa i u skladištu

Ono što je obilježilo ovu utrku su i vrlo duge pojedinačne dionice, biciklom i trčanjem, sve po stotinjak kilometra, iako, priznaje Denis, orijentacijski i nisu bile prezahtjevne, jer bi u suprotnom utrka bila superteška. Zato je i tijekom priprema, kaže, odrađivao duge distance, uzbrdice, da se tijelo navikne na napor i dužinu utrke, ali i da se mentalni sklop pripremi.

Putovanje uz divlje životinje

- Uz taj napor, nespavanje, umor, po noći, u magli, orijentacija postane, unatoč dobroj pripremi i znanju, vrlo teška. Ali, eto, uspješno smo je odradili. Na putu je naravno bilo i puno životinja na koje smo nailazili od gazela, antilopa, divljih svinja do vukova, kitova, morskih pasa, dikobraza... Ja sam, primjerice, biciklom skoro pregazio vrlo otrovnu južnoafričku kobru, a da to nisam ni znao. Išli smo prašnjavim putem i nasred ceste ugledao sam drvo, barem sam tako mislio, a pokazalo se da je to bila ta kobra, priča nam Denis.

I tako kilometar po kilometar, dan po dan, ova je mješovita ekipa stigla do cilja, a Denis Bajić do svog povijesnog mjesta na svjetskoj listi.

- Utrka je bila teška, ali najteže mi je bilo boriti se s tijelom, psihom. Tijekom osam dana trajanja utrke, počinješ se 'lomiti' u sebi. Adrenalin te tjera naprijed, znaš da možeš i želiš završiti, ali onda u idućem trenutku, kada postane teško, pitaš se što ti je to trebalo i tu je ta granica 'borbe', kada bol i teškoće i svi drugi faktori 'ubijaju' entuzijazam.

Neki drugi su bili razbijeni, nosili su jedan drugoga, a mi smo došli umorni, 'zgaženi', sa žuljevima i groznicama koje su svima izbijale po usnicama zbog napora i pada imuniteta, ali bez ozbiljnijih tegoba, ozljeda ili problema. Navečer smo čak i zafeštali, kaže nam Bajić.

Uslijedilo je tri dana za odmor i rekuperaciju i onda povratak kući.

- Ovo mi je jedno od najboljih životnih iskustava koje ću sigurno ponoviti. Istina, skupo je sve to, troškovi su negdje došli oko 4 do 4,5 tisuća eura, ali vrijedi uložiti. Sada je plan da se kod nas stvori jedan krug ljudi koji bi se spremali da, kao prvi hrvatski tim, i možda već 2025. godine, sudjeluje na svjetskom finalu AR koji će se održati u Kanadi, ali vidjet ćemo. U planu je da se jedne godine finale održi i u Hrvatskoj. Sve je to privlačno, ali treba se spremati i biti jak, u tijelu i u glavi, zaključuje Denis Bajić koji, kaže, ima podršku supruge Lee, što je vrlo važno u cijeloj priči, ali uz uvjet da ovakve avanture ne ponavlja dva, tri puta godišnje, već jednom svakih par godina, kroz smijeh završavamo razgovor.