(FOTO) PAZIN POD PEKOM Kad vrućina isprazni ulice, a hlad postane najvrjednija adresa

Sunce je jučer oko podneva nemilosrdno pržilo Pazin. Već prvi koraci kroz gradsko središte otkrivali su prizor koji najbolje opisuje taj dojam – na ulicama su bili samo oni koji su doista morali biti. Ostali su, čini se, mudro potražili zaklon od ljetne žege.

Razlog nije trebalo posebno tražiti. Termometri su pokazivali oko 33 Celzijeva stupnja, a užareni asfalt i fasade zgrada i kuća dodatno su pojačavali osjećaj snažne vrućine. Čak je i inače živahni centar grada djelovao nekako usporeno, kao da je i sam odlučio pričekati ugodnije večernje sate.

Pazin je grad bogat zelenilom, a brojna stabla tijekom ljeta stvaraju prijeko potreban hlad. Ipak, ispod njihovih krošnji jučer nije bilo mnogo prolaznika. Oni rijetki koji su se našli na ulicama uglavnom su brzo prolazili od jednog sjenovitog mjesta do drugog, kako bi što prije pobjegli Suncu koje nije pokazivalo ni trunku milosti.

Zato nam nije bilo teško primijetiti gdje se život ipak odvija. Terase kafića, zaštićene suncobranima, tendama i prirodnim hladom, bile su mjesta kojima su ljudi instinktivno gravitirali. Uz hladno piće i pokoji povjetarac lakše se podnosila nesvakidašnja ljetna vrućina.

Kad je riječ o osvježenju, nezaobilazna postaja bila je i slastičarnica Ema, zasigurno najpoznatija u Istri. Ondje smo i sami predahnuli uz nekoliko kuglica prirodnog sladoleda koji je opravdao svoju reputaciju. U danima kada sunce ne popušta, takvo osvježenje nije tek užitak, nego gotovo potreba.

Ni Gradski park nije pružao uobičajenu sliku. Klupe su uglavnom ostale prazne, a jedini stalni stanovnici koji su prkosili podnevnoj vrućini bili su njegovi pernati posjetitelji. Vrapci, gugutke i golubovi tražili su zaklon na laganom povjetarcu, dok je jedna čavka s naslona klupe budno promatrala okolinu, kao da i sama čeka da sunce barem malo popusti.

Šetnja Pazinom otkriva i male detalje koji gradu daju poseban karakter. Na terasi jednog kafića nalazi se mural posvećen Julesu Verneu, podsjetnik na slavnog francuskog književnika koji je upravo u Pazinskoj jami pronašao inspiraciju za dio svog romana Mathias Sandorf. Ova mala umjetnička priča podsjećala je na bogatu povijest i maštu koju Pazin i danas budi, ali i vrućinu koja je i njega sklonila u sjenu hlada.

Među prizorima koji su najbolje oslikavali natprosječno visoku temperaturu, bila je i jedna prolaznica koja je iznad glave podignula običnu kartonsku fasciklu. Poslužila joj je kao improvizirani suncobran, štiteći se od nemilosrdnih sunčevih zraka. U takvim trenucima svaka sjena, pa i ona koju stvara komad kartona, postaje dragocjena.

Među rijetkima koje smo zatekli na poslu bili su građevinski majstori na krovu jedne kuće. Dok su se prolaznici sklanjali u hlad, oni su radili pod izravnim suncem, na užarenom krovu gdje su temperature zasigurno bile i osjetno više od onih izmjerenih u hladu. Gledajući ih, teško se bilo ne zapitati postoji li ovih dana zahtjevnije radno mjesto. U usporedbi s njihovim poslom, mnogi drugi čine se gotovo ugodnima.

Dok je podnevno sunce praznilo ulice, na hladnijoj erti jednog izloga, crno-bijela mačka u miru je grickala svoje krokete. Bio je to još jedan mali prizor koji je savršeno dočarao sporiji ritam života kojim diše grad.

Pazin je tako pokazao svoje ljetno lice – mirnije, tiše i sporije, jer kad temperature prijeđu trideseti podiok Celzijusove skale, ritam grada diktira sunce. Ljudi traže hlad, osvježenje i predah, a tek poneki prizori podsjećaju da se, unatoč velikim vrućinama, život nastavlja svojim tijekom.