(FOTO/VIDEO) ALINA NECULCEA, rumunjska slikarica koju je ljubav dovela u Istru: "Ja sam medijator u nastajanju djela. Svoj um isključujem i dozvoljavam da se slika razvija. Umjetnosti dajem iskru svoje duše"

Alina Neculcea, Rumunjka koju je ljubav dovela u Istru, već nekoliko godine intenzivno stvara, a slike sa svoje posljednje izložbe "Moj mali komad sreće", nedavno otvorene u Galeriji Hermana, donirala je Udruzi "Naš san njihov osmijeh". 

Veli kako joj je ideja došla posve spontano jer vjeruje da je element humanosti ključan u današnjem društvu i uvijek će "iz svog malog svijeta odvojiti i za druge koliko god može".

Radove možete razgledati još do utorka, od 10.30 do 12.30 sati te od 19 do 21 sat i na taj način pomoći akciju udruge "Jedni za druge". Alilina želje je da se prikupljeno donira za pelene i hranu za njihove najmlađe štićenike. Kako veli ona je svoje slike ponudila, a na ljudima je da se angažiraju jer se sve donacije uplaćuju direktno na račun udruge.

Alina je, kako nam priča, oduvijek voljela crtati, no završila je fakultet za jezike u Bukureštu. Po struci profesorica engleskog jezika radila je u jednoj multinacionalnoj kompaniji, a tek ju je epidemija navela da se okrene k sebi i odluči na ono što je oduvijek sanjala - da umjetnički stvara.

Odlučila je poslušati - sebe

- Čini mi se da sam oduvijek imala tu iskru u sebi, no slušala sam druge, a ne sebe. Nedostajalo mi je samopouzdanja, odlučnosti, možda i vremena. Kako sam starila taj unutarnji glas u meni bio je sve tiši i možda bi bio posve utihnuo.

No, onda sam promijenila život, preselila se u drugu državu i u meni se izgubio onaj osjećaj da nešto moram.  Upravo je u to vrijeme krenula epidemija i lockdown. Kao i mnogi, ostala sam sama sa sobom i odlučila si dati priliku. I tako sam napokon 'uzela kist i boje u ruke', prisjeća se Alina.

Dugo joj je vremena to bio "samo" usputni posao, sve što je zaradila na stalnom poslu ulagala je u boje i opremu, a onda su se slike počele gomilati i krenula ih je plasirati po umjetničkim on line platformama za prodaju.

- Ujutro bih se budila u pet sati kako bih pisala tekstove, fotografirala slike, nakon posla slikala sam do dugo u noć.... Godinu dana radila sam obje stvari paralelno, a onda se ipak odlučila za onu gdje me "srce vuče".

Prve je slike, prisjeća se, prodala bliskim ljudima koji su cijenili njezin trud i rad, no onda se vijest o njenim radovima proširila društvenim mrežama pa je odlučila otvoriti vlastitu web stranicu na kojoj je se uskoro zaživjeti i on line shop.

- Iako sam imala tri izložbe, prvu "Srce u bojama" 2021. u galeriji Makina, drugu u vodnjanskoj galeriji El Magazein i treću u Srpskom kulturnom centru, galerije su odbile uvrstiti moje slike u prodaju jer nisam akademski slikar. Jako cijenim trud koji stoji iza akademskog obrazovanja, silno se divim školovanim umjetnicima i njihovom znanju i profesiji, ali nisam ja kriva što sam tek sada otkrila da želim biti slikarica, smije se skromna Alina.

Dodaje kako je svjesna da još uvijek mora puno učiti i napredovati, no da je cijeli taj proces jako veseli.

Ideja još sigurno ne nedostaje  - od slika s prve izložbe Alina je, primjerice, izradila intuitivne karte. Svaka od 36 karata prenosi neku intuitivnu poruku, predstavlja neki osjećaj...

- U slikanju zapravo pokušavam isključiti svoj um i pratiti svoju podsvijest. Tri su glavna elementa u mom dosadašnjem radu, to su ljudska emocija, životinje koje lako prenose neku simboliku i koje nam svojim glavnim atributima prenose neku poruku te priroda, točnije ekspresija prirode, priča nam Alina dok nas vodi kroz izložbu.

Najviše voli stvarati, dodaje, platna velikih formata, puna kolorita, pa su joj izazov manje slike. Tada ih, smije se, slika nekoliko u komadu pa zapravo predstavljaju diptih, triptih...

Neke od slike na ovoj izložbi izrađene su bez intervencije kistom, pune su kolorita, vesele, prenose pozitivne emocije.

- Volim koristiti miks tehnika, volim boje, teksture, otkrivati razne postupke i procese nastajanja umjetničkih djela. Neke slike nastaju odjednom, nekima se vraćam i stvaram ih u slojevima, objašnjava Alina.

Napominje kako je ova izložba, veselih i eksplozivnih slika, nastala kada je postala mama i kada ju je vlastito dijete vratilo u djetinjstvo.

- Dijete ne poznaje ni prošlost ni budućnost, ono živi u sadašnjem trenutku, veselo je, zaigrano i znatiželjno, spremno otkrivati svijet. Upravo su tako nastale i ove slike, priča nam Alina. 

Prisjećajući se svog, kako navodi savršenog djetinjstva, napominje da nije odrasla u gradu već na selu, kod bake i djeda gdje je bila okružena prirodom. U Rumunjskoj naime, priča nam, vrtići nisu toliko rašireni kao na zapadu pa djecu često odgajaju upravo bake i djedovi, a ona je imala tu privilegiju da su oni bili na selu.

- Volim ovo što radim, ali moram reći da sam ja samo medijator u nastajanju djela. Ja svom um isključujem i dozvoljavam da se slika razvija. U umjetnosti ja dajem samo iskru svoje duše koja stvara, zaključuje Alina.

Na upit kako je uopće stigla u Istru, Alina navodi da je za to 'zaslužan' njezin suprug.

- Puno se toga trebalo poklopiti da bismo se nas dvoje sreli, odgovara nam Alina na pitanje kako se to 'dogodila ljubav'. Priča nam da je radila kao menager u multinacionalnoj kompaniji i jedne se godina zabava za sektor "Balkan" organizirala u Hrvatskoj.

Božićno "čudo"

- Iako nisam baš voljela odlaziti na takva okupljanja tog sam Božića otišla u Hrvatsku na party. Neke naše kolege 'upale' su na vjenčanje koje se organiziriralo istog dana, a ja sam svog budućeg supruga, Ivana, upoznala jer je onda on idući dan bio 'party crasher' na našu zabavu. I tako smo se sasvim slučajno sreli. A možda i nije bilo slučajno, već suđeno. Vjerujem da sam već tada bila bliska 'osobnoj istini' i otvorena za stvari kao što su ljubav, intuicija, koincidencija..... Jednostavno se to moralo dogoditi.

Nakon nekog vremena i veze na daljinu par se odlučio skrasiti u Premanturi, pripovijeda nam Alina na odličnom hrvatskom jeziku.

- Ja sam ta koja je došla ovdje i koju su svi lijepo prihvatili. Smatrala sam da je most jezik između mene i onih koji tu žive. Stoga sam se doista trudila da hrvatski svladam što brže i što bolje, radi sebe, ali i kao čin poštovanja prema mojom novom domu, veli nam Alina.