Prvi put sam pjevala kao dijete u vlaku, putujući iz Goražda prema Višegradu, gdje je moja tetka stanovala. Imala sam tog stida, bilo mi je malo sramota da me neko vidi, a voljela sam da me čuju. I kad uđemo u tunel, ja zapjevam, a kada izađemo iz tunela, ja prekinem. I ja sad očekujem kako će ljudi u punom kupeu reagirati, ušutim i potajno gledam hoće li netko očima na mene
Prvi put sam pjevala kao dijete u vlaku, putujući iz Goražda prema Višegradu, gdje je moja tetka stanovala. Imala sam tog stida, bilo mi je malo sramota da me neko vidi, a voljela sam da me čuju. I kad uđemo u tunel, ja zapjevam, a kada izađemo iz tunela, ja prekinem. I ja sad očekujem kako će ljudi u punom kupeu reagirati, ušutim i potajno gledam hoće li netko očima na mene
Uoči njenog nastupa u pulskom Malom rimskom kazalištu, koji će se održati idućeg četvrtka, 6. kolovoza, s kraljicom sevdaha Hankom Paldum razgovarali smo telefonski na relaciji Pula-Sarajevo, od 2012. dva grada pobratima. S njom će na pozornicu, kako najavljuje, vrhunski glazbenici.
Dugo nije nastupila u Puli, posljednji put, kakao nam kaže, kad je Mate Parlov još bio živ. Parlov ju je tada specijalno došao pozdraviti. Jako je, kaže, volio njenu pjesmu "Zelene oči".
Neće u Puli za pet dana izostaviti ni ostale svoje najveće hitove "Voljela sam, voljela", "Ja te pjesmom zovem", "Crne kose" i brojne druge pjesme koje su obilježile generacije slušatelja.
U donjem razgovoru pričamo i o njihovim često prešućenim autorima, ali i Hankinom ranom pjevačkom stasavanju koje nimalo nisu odobravali njeni roditelji, sevdahu, iskustvima tuge, boli i ljubavi, kritici današnjeg stanja društva u cijelom svijetu, ali i neugasivoj nadi.
Kako ste? Kako se osjećate?
Dobro, hvala Bogu, jest malo umorna. Baš je ovih dana bilo nekakvih stresnih događaja. Sve nešto zovu me, traže me, pokušavaju svi doći do mene. Joj, bože moj dragi, izgleda da sam više tuđa nego svoja. Ali nekako uspijevam, a i godi mi kad su ljudi sretni u mom prisustvu, kad žele da mi priđu, da me zagrle. Sad ovo dijaspora dolazi, pun grad je, ljudi sa svih strana. Stalno netko od prijatelja zove. Evo došao mi je moj prijatelj iz Australije, pa rođak, došla mi je tetka. Žele da me vide, da se slikaju sa mnom. Hajde, uglavnom gledam nekako da udovoljim koliko je god moguće. Ipak, troši se čovjek, i energija se oduzima. Ali nekako opet, kad priđem tim ljudima, tu energiju vraćam ponovno.
Sjećam se, bio sam tinejdžer, ja sam 1968. godište...
...Malo ste stariji od mene. Hajde, nije strašno (smijeh).
Uglavnom, pjevali ste u tadašnjoj Bašti Doma JNA, sada terasi Doma hrvatskih branitelja. Izlazio sam iz rock kluba Uljanik preko puta, a na jednom mjestu miješali su se zvukovi rock 'n' rolla i narodne glazbe.
Kad je to bilo?
A ima tome, recimo 1985.
Da, u to smo vrijeme bili mnogo, mnogo bliži, ali eto, nažalost, sva dešavanja učinila su da nas malo udalje jedne od drugih. I to im je bila intencija, jel'. Ali zavisi: kod koga su uspjeli, uspjeli su. Kod mene nisu!
'Zelene oči' bio je bio vaš ogroman hit.
To je na neki način moja osobna karta, pjesma koja se pjevala širom bivše Jugoslavije. Znam da ju je u Sloveniji neka grupa snimila, na slovenskom. Čak su mi rekli da su je u Italiji neki snimali i pjevali. Ta mi je pjesma otvorila vrata estradnom, umjetničkom, muzičkom nebu.
Autor pjesme je Mijat Božović. Kakav je on bio?
Krasan čovjek prije svega, ali veliki umjetnik. Jedna dobra, topla duša. Puno toga je napravio i drugim pjevačima. Nažalost, više nije među živima. Inače, bio je muzički urednik na Radio Sarajevu. Kad je čuo moje prve arhivske snimke koje sam napravila na radiju, ponudio mi je suradnju. I tako smo krenuli. Prva singlica bila je "Ljubav žene" / "Burmu ću tvoju nositi", a već sljedeća "Zelene oči"/ "Voljela sam oči nevjerne".
Vrlo brzo, sredinom 70-ih, kada nemate još ni 20 godina, slijedi "Ja te pjesmom zovem" koju za vas piše Julije Marić.
Da, to je na počecima. Tu je pjesmu baš specijalno za mene napisao Julije Marić. On je profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Još je živ, hvala dragom Bogu, s vremena na vrijeme uputimo si poruke jedan drugome.
Društvo danas, i to u cijelom svijetu, izgleda prilično pomahnitalo. Bez kriterija, gola narcisoidnost, površnost, mržnja. Vjerojatno su dobri ljudi u većini, ali ovi su glasniji i moćniji.
Jako sam žalosna zbog toga, jer je zaista stanje u cijelom svijetu došlo do nekog ludila. Ljudi su izgubili kodeks, izgubili su osjećaj za ljubav, prije svega prema sebi, što je najvažnije! Odlaze od svog izvora, odlaze od svoje suštine, od svoje biti. Svi smo na ovaj svijet došli s ljubavlju i iz ljubavi prema gospodaru, stvoritelju našem. Umjesto da promoviraju dobrotu, ljudi nemaju vremena da nešto pročitaju ili poslušaju, nemaju strpljenja za lijepo i afirmativno. Tako su se ljudi nekako izopačili, ali ja ipak imam nadu, nadu da će na kraju pobijediti dobrota i ljubav. I ja tako živim, ja tako radim, promovirajući tu najbitniju komponentu naših življenja, a to je da budemo zajedno jer zajedno smo jači, zajedno možemo više i kvalitetnije. Meni je žao što je sada tako, kao da negdje neki pomućeni mozgovi u nekim mračnim dubinama osmišljavaju ovu agendu i strategiju kako uništiti čovjeka, kako uništiti obitelj, djecu, trujući ih raznim prljavštinama, ne samo fizičkim nego i psihičkim.
Koliko je uspjeh pjesme 'Voljela sam, voljela' u činjenici da ju je njen autor Milić Vukašinović prvotno svirao u rock formi s Vatrenim poljupcem. Koliko je taj spoj rocka i narodne pjesme kumovao njenom uspjehu?
Da, tu je pjesmu pisao za svoj bend Vatreni poljubac i oni su je izvodili na koncertima, i jednom ju je čuo moj bivši suprug Muradif Brkić, on im je organizirao turneju, a imao je tu žicu da prepozna i osjeti dobru pjesmu, pa je rekao 'ajmo je uraditi s Hankom'. To je Mići (Miliću Vukašinoviću, op. a.) bilo malo neobično , kao 'gdje će Hanka, ona pjeva sevdalinke, ona ima nježnu toplu boju glasa, makar, to će biti savršen spoj, napravit ćemo neku vrstu revolucije u narodnoj muzici'. I zapravo, tako je i bilo.
Ta pjesma je u samom početku nailazila na otpore i na neke kritike stručnjaka i muzičara; kao 'kvarimo narodnu pjesmu'. Međutim, ispostavilo se da je ta pjesma napravila veliki preokret i u to vrijeme jedan novi pravac na muzičkoj sceni. I tako je krenula jedna zaista plodna suradnja s s Milićem Vukašinovićem.
Tu ste pjesmu prodali u više od milijun primjeraka?
To zaista nitko ne zna. Priča se i preko tri milijuna. Ali nakon toga 1980. dolazi moj prvi album "Čežnja", na kojem naslovnu numeru piše najplodniji autor Indexa Bodo Kovačević, a na albumu je i Mićina pjesma "Kamo sreće da ta nisam srela". Na tom prvom albumu je i pjesma 'Crne kose'.
To je također pjesma Milića Vukašinovića?
Ne. Autor je jedan sarajevski kujundžija. Možete zamisliti. Jedan boem s Vratnika, iz kvarta ovdje u Sarajevu, koji je tako volio muziku, stvarao je kao za sebe, preferirao je taj sarajevski štih. Ime mu je Alija Mustajbegović. E onda 1982. izlazi kompletan album s Milićem Vukašinovićem, album "Sanjam" koji je, što bi se sarajevski žargonski reklo, zakucao. Učvrstila sam taj nekakav zvjezdani put.
Kada smo je već spomenuli kao naziv debi albuma i naslovne pjesme, nije li čežnja glavna emocija sevdaha i sevdalinki? Kako biste nekom neupućenom definirali sevdah? Ne zna puno ljudi da je to gradska pjesma.
Pa je. Mislim, ona je već stoljećima na prostorima BiH, gdje je zapravo iznjedrena. Nju je narod iznjedrio. Narod ju je ispjevao, otpjevao. Sama riječ 'sevdalinka' na arapskom 'crna žuč', sevdah. Ili ljubav. Očitava i opisuje stanje svakog bića koji prolaze kroz stanja ljubavi, tuge, boli, čežnje... Kroz sevdalinku su se najljepše iskazivala ta stanja i iskušenja, taj osjećaj koji doživljava svak ži čovjek.
U raritetnom intervju koji je prije sedam godina Milić Vukašinović dao za Novosti, razoružavajuće iskreno pričajući o svom životnom putu, priznao je da mu nije išlo kad je pokušavao raditi prve autorske pjesme jer, kako je rekao, "kad je došlo vrijeme da kažem nešto o životu, ja nisam imao šta; nisam ja znao šta je muka i patnja, tu je bio problem". Koliko je po vama nužno iskustvo patnje ili gubitka da bi autor napravio autentičnu pjesmu koja ima svoju univerzalniju težinu?
Kada su ljudi sretni i kada su previše zadovoljni, ponese ih uspjeh i taj zanos, i nekako se odvoje od iskonskog izvora. A zapravo je u biti svaki čovjek sazdan od tuge, boli. S boli dolazimo na ovaj svijet, kada udahnemo taj prvi prvi zrak prilikom rođenja osjećamo nevjerojatnu bol. A oni koji odlaze s ovog svijeta također osjećaju jednu stravičnu bol, samo što oni to nisu u stanju nama pokazati. Sve što je kroz bol iskazano to je mnogo jače, to je mnogo autentičnije, to je mnogo žešće, to je uvjerljivije.
Ali, to ne znači da se time promovira nekakav mazohizam ili pesimizam.
Ne, ne. Ako ljudi zauvijek, smrću, izgube neku dragu osobu ili svoju ljubavnu vezu, nekoga koga vole, naravno da se u ljudska srca useli nevjerojatna doza tuge i boli. I oni su u tom trenutku u stanju iskazati nevjerojatan osjećaj kroz priču, kroz tekst, kroz melodiju, kroz vapaj, kroz jecaj. Tako da su tuga i bol sastavni dio naših života. Ponekad, kad smo i najsretniji, kad previše volimo, tu je tuga prisutna, i strah da ne izgubimo tu radost.
Tko je najviše utjecao na vas zbog čega ste se od najranijih dana strasno vezali za pjevanje?
Otkad znam za sebe, ja sam pjevala, osjećala sam tu ljubav prema muzici i prema pjesmi. I moja majka i moj otac su lijepo pjevali, ali više za svoja privatna druženja i sjela. Moj otac je čak znao praviti tambure, on je jako bio spretan u ručnim radovima od drveta, svašta je znao napraviti.
Ali nisu se slagali s time da idete za pjevačicu?
Ma kakvi, ma to je bila moja teška borba da ih nekako pokušam udobrovoljiti, da ih uvjerim. Naravno otac nikada nisam, jer je on rano otišao. Po završetku osnovne škole, pred polazak u srednju školu on je nažalost već otišao. U tom momentu sam ponekad plakala, izgubila sam oca, a onda pomislim 'pa joj, sad ću biti lakše sad ću moći lakše pjevati' (smijeh). Bila je to ta mladalačka lucidnost.
Počeli ste pjevati s bratom?
Da, u šestom razredu osnovne škole išla sam u kulturno umjetničko društvo 'Bratstvo'. Uz pomoć mog brata, kriomice sam odlazile na neke probe, koncerte i takmičenja gdje sam osvajala i prva mjesta. Ali sve je to bilo zaista jako teško, protkano velikim naporom da uspijem i da udobrovoljim roditelje. Nekako sam, eto, uspjela. Valjda kad čovjek nešto silno želi, onda u tome i uspijeva, ali ako pokleknemo i brzo odustanemo, onda ništa od toga nema. Za svaki posao koji radimo moramo se zaista maksimalno potruditi i dati od sebe abnormalnu energiju da bismo postigli cilj.
Kad ste prvi put nastupili pred ljudima?
U vlaku, putujući iz Goražda prema Višegradu, gdje je moja tetka stanovala, sestra moje majke. Imala sam tog stida, bilo mi je malo sramota da me neko vidi, a voljela sam da me čuju. I kad smo ušli u tunel, ja zapjevam a kada izađemo iz tunela, ja prekinem. I ja sad očekujem kako će ljudi u punom kupeu reagirati, ušutim i potajno gledam hoće li netko očima na mene. To je to, ta dječja radost. Nakon KUD-a ‘Bratstvo’ odlazim u ‘Ivo Lola Ribar’, jedno afirmiranije društvo i tek onda odlazim na Radio Sarajevo, polažem audiciju i onda kreće škola. Dvije godine školovala sam glas da bih mogla napraviti prve snimke za radio, jer je to tada bilo vrlo strogo.
Radio Sarajevo je tad bio ozbiljna institucija.
Meka i rasadnik talenta! U svakom smislu riječi, bez obzira da li je film u pitanju, muzička kultura, književnost, sport...
Imate li i danas, nakon više od 50 godina duge karijere, tremu prije izlaska na scenu?
Dok ne krenu ti prvi taktovi, traje taj neki strah u meni. Ali kad krenu prvi taktovi, kad ja osjetim tu publiku i oni mene, tad sve nestaje. Tada dolazi neka čarolija, neko neobično, prelijepo stanje kada ljudi, uživajući u pjesmi, pjevaju sa mnom zajedno skoro svaku pjesmu. I onda se to pretoči u divno prijateljsko druženje. Ostavljajući iza sebe trag koji se godinama taloži i slaže, i onda vam to daje dignitet, snagu i rejting koji uživam preko 50 godina.
Što može očekivati pulska publika u četvrtak?
Kad radimo repertoar, prvo stvorimo jedan ogroman spisak s 50-ak pjesama. Kako sad 50 pjesama otpjevat'? Pa nekako smanjimo na nekih 35, što je optimalno za dva i pol sata, koliko nam koncert obično traje. A onda na koncertu netko iz publike pusti glas, vikne neku pjesmu, a ja je nisam ni pripremila, ni planirala. I ja samo krenem, publika sa mnom, onda se orkestar uključi i tako to ide, valja se, ide nešto što je zaista teško objasniti i ispričati riječima dok se ne doživi.
Uoči pulskog koncerta u Malom rimskom kazalištu donosimo intervju s kraljicom sevdaha Hankom Paldum, a u autorskom tekstu za Istra24 Edna Strenja objasnila je što potiče članice Zbora Praksa da godinama pjevaju antifašističke pjesme i obilaze partizanske spomenike diljem bivše zemlje
Kultni sastav Nick Cave & The Bad Seeds nastupa dva dana zaredom, 4. i 5. kolovoza, a 8. kolovoza pozornicu preuzima Severina koncertom najvećih hitova
Ugovorom s Arheološkim muzejom određen je minimalan broj od 10 sanitarnih jedinica iza Arene i 15 unutar Amfiteatra, no organizator je osigurao znatno veći broj od ugovorenog minimuma kako bi posjetiteljima pružio višu razinu usluge, smanjio mogućnost stvaranja gužvi te omogućio kraće vrijeme čekanja na korištenje sanitarnih čvorova, poručuju iz Grada
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
