Ivana Kekin: "Djeca su najizloženija tamo gdje roditelji ne vide – iza zatvorenih vrata ekrana, u prostoru koji nije dizajniran za njih, nego za profit"

U pulskom Coworking centru sutra u 19 sati održat će se javna tribina pod nazivom "Djeca nam nisu dobro", posvećena utjecaju digitalnog okruženja na djecu i mlade. Tema panela bit će kako zaštititi mlade u digitalnom prostoru, a uz poziv svim zainteresiranima da se odazovu i sudjeluju pitanjima ili svjedočanstvima, o temi će prvenstveno govoriti nekoliko stručnjaka iz oblasti obrazovanja, IT industrije, ali i politike.

Kao predstavnica ove posljednje kategorije, o ovom velikom i ubrzano rastućem problemu društva, ali i načinima na koje se može rješavati, govorit će saborska zastupnica političke platforme Možemo! i predsjednica Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku Ivana Kekin.

Uoči pulskog susreta, s Kekin smo razgovarali o njenom viđenju ovih problema iz perspektive političarke, ali i majke i psihijatrice.

Sustav treniran da nadmudri djecu

Koji su Vaši glavni fokusi kada je ova tema u pitanju – gdje su mladi najranjiviji i najizloženiji?

Mladi su najranjiviji upravo tamo gdje su najčešće, u digitalnom okruženju, koje je dizajnirano da privlači i zadržava pažnju, a ne da čuva njihovo zdravlje. Algoritmi nisu ukras tehnologije, nego njezino središte. Oni uče iz svakog pokreta prsta, iz svakog zadržavanja pogleda, i guraju djeci sadržaje koji izazivaju najjače emocionalne reakcije. To je logika ovisnosti, ista logika koju poznajemo iz kockanja. I mi djecu upravo takvoj logici, sa sveprisutnim društvenim mrežama, izlažemo.

Koje su konkretno najveće opasnosti?

Najveće opasnosti već dobro znamo; digitalno seksualno nasilje i predatori, konstantna usporedba i pritisak izgleda, posebno kod djevojčica, javno sramoćenje, izopćavanje i viralno nasilje,  pristup ekstremno štetnim sadržajima, od mršavljenja do samopovrjeđivanja i algoritamsko guranje sadržaja koji pogoršavaju depresivnost i anksioznost.

To nisu izolirani incidenti. To je struktura digitalnog prostora.

Ima li već trajnih posljedica nakon dva desetljeća interneta u dječjem životu?

Da. Danas već imamo generaciju koja je odrasla u digitalnom okruženju, i vidimo jasne obrasce: više depresivnosti, više anksioznosti, porast samopovrjeđivanja, manje sna, manje druženja i manje vremena provedenog vani. To nije „nova generacija“, to je promjena načina odrastanja.

To je ono što moramo shvatiti: tehnologija nije samo dodala nešto dječjem životu, nego je promijenila ritam njihovih dana, način povezivanja i osjećaj vlastite vrijednosti.

Koliko je potrebno obrazovati roditelje?

Jako! Ali ne smijemo se praviti da je edukacija roditelja dovoljna. Roditelj ne može biti osobni regulator Facebooka, TikToka i Snapchata. Roditelj ne može pobijediti algoritam koji o njegovom djetetu zna više nego on sam.

Roditelji trebaju podršku, informacije i alate. Ali država mora preuzeti odgovornost za regulaciju – kao što reguliramo promet, alkohol ili kocku.

Što je, po Vama, onda najhitniji korak u prevenciji, a što u sanaciji štete?

U prevenciji je najhitnije dvoje; prvo, ograničiti mobitele u osnovnim školama i drugo, uvesti provjeru dobi i roditeljskog pristanka za društvene mreže.
U sanaciji štete potrebne su laka dostupnost psihološke pomoći, brzi mehanizmi uklanjanja nasilnih i štetnih sadržaja, sustavni rad sa školama i roditeljima.

Djeca postaju razdražljivija, tjeskobnija, manje fokusirana

Kako ste se kao roditelj borili s opasnostima koje vrebaju s interneta?

Borim se i dalje, kao i svaki roditelj koji odgaja djecu u digitalnom dobu. Imam dvoje tinejdžera i jako dobro znam da se povjerenje i razgovor moraju graditi iz dana u dan, ali znam i da razgovor sam nije dovoljan. Kod kuće stalno otvaramo teme o tome što se događa online, tko ih može kontaktirati, kojim sadržajima su izloženi i kako ih ti sadržaji emocionalno pogađaju.

Većina roditelja oko mene vodi tu stalnu borbu: pokušavaju ograničiti vrijeme online jer vide da njihova djeca postaju razdražljivija, tjeskobnija, manje fokusirana. Roditelji osjećaju da se nešto duboko mijenja, ali u praksi su prepušteni sami sebi.

Zato stalno ponavljam - roditeljska ljubav i trud su nužni, ali nisu dovoljni. Potreban je sustav koji prepoznaje problem i preuzima odgovornost. Država mora postaviti okvir, škole trebaju imati alate, a roditelji podršku i jasne smjernice.

Tek tada možemo govoriti o stvarnoj zaštiti djece – jer nitko od nas, ma koliko se trudio, ne može sam pobijediti algoritme koji su dizajnirani da budu jači od dječjeg mozga.

Jesu li škole dovoljno educirane i je li prevencija na razini?

Ne, i to nije kritika škola, nego realnost sustava. U ovom trenutku nemamo nacionalne smjernice, nemamo jasna pravila, nemamo ujednačen pristup. Svaka škola na svoj način pokušava gasiti požare, a to nije održiv model. Ne možemo očekivati da učitelji budu i pedagozi, i psiholozi, i digitalni forenzičari, i moderatori internetskog prostora.

Kad smo u Zagrebu donijeli odluku o uklanjanju mobitela iz osnovnih škola, sto škola ju je uvelo bez ikakvih problema. I rezultati su jasni: bolja koncentracija, manje digitalnog nasilja, više razgovora među djecom. Djeca ponovno gledaju jedni druge, a ne ekran.

To je važna pouka - škole žele promjenu, ali ne mogu same. Potrebna im je podrška, jasna pravila i nacionalni okvir. 

Četiri ključne zakonske promjene

Koji su politički koraci koje planirate zagovarati?

Upravo zato smo predložili Zakon o digitalnoj zaštiti djece, prvi sveobuhvatan zakon u Hrvatskoj koji se ne bavi simbolikom, nego stvarnim pitanjem: kako štitimo djecu u prostoru koji je postao njihova druga stvarnost.

Cilj zakona je jednostavan, ali ogroman: da djeca budu sigurna u digitalnom okruženju jednako kao što ih štitimo u fizičkom svijetu.

Zakon uvodi četiri ključne promjene. Prvo, nacionalno uređenje korištenja mobitela u osnovnim školama. Ne želimo da škole lutaju i improviziraju, nego da postoji jasan, državom zadani standard. 

Drugo, filtrirane školske mreže. To znači da internet u školi blokira društvene mreže i sve neobrazovne sadržaje.

Treće, provjera dobi i roditeljskog pristanka za društvene mreže. Dijete mlađe od 15 godina moći će otvoriti profil samo uz izričit pristanak roditelja, a platforme će biti dužne razviti sigurne, privatnosti-prijateljske mehanizme verifikacije. Ovakve modele već uvode Francuska, Norveška, Danska i Australija. Hrvatska mora prestati kaskati i početi voditi računa o najranjivijima.

Četvrto, sustav prevencije i brzog reagiranja na digitalno nasilje.

Platforme će morati omogućiti jednostavan mehanizam prijave i uklanjanje štetnih sadržaja bez odgode, a država će imati obvezu osigurati edukaciju i psihološku podršku djeci, roditeljima i učiteljima. Dakle, ne samo reagirati nakon štete, nego i spriječiti je.

Hoće li Možemo! inzistirati na ograničavanju mobitela u školama?

Da. I ne zato što „oduzimamo djeci mobitele“, nego zato što im vraćamo ono što je tehnologija progutala: fokus, pažnju i međusobni kontakt. U školama koje su uvele ovu mjeru vidimo vrlo konkretne rezultate – atmosfera se popravila, koncentracija je bolja, a digitalnog nasilja je manje. Djeca ponovno razgovaraju, gledaju jedni druge i ulaze u odnose koji nisu filtrirani ekranom.

Ali jednako jasno moramo reći - to nije dovoljno. Maknuti mobitel s klupe smanjuje smetnje u učionici, ali dijete čim izađe iz škole ponovno ulazi u digitalni svijet koji je potpuno nereguliran. Zato ograničavanje mobitela u školama mora biti dio šire politike – uz provjeru dobi, roditeljski pristanak, filtrirane mreže i sustav prevencije digitalnog nasilja.

To je jedini način da djeci vratimo prostor za učenje i odrastanje, a ne tek trenutak predaha između dva algoritamska povlačenja pažnje.

Na sutrašnjoj tribini, uz Ivanu Kekin sudjelovat će i profesorica engleskog jezika i srednjoškolska nastavnica Jasna Perković, moderator i izvanredni profesor na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru  Krešimir Krolo  te principal inženjer u IT kompaniji Infobip Emanuel Lacić.