Život

HRVATSKA ZNANSTVENICA NA LONDONSKOM SVEUČILIŠTU

MAJA ŠIMUNJAK: 'Novinari nisu roboti, nego ljudi koji će neminovno reagirati na svijet oko sebe. Kao i svi ostali'

"Potiskivanje emocija je česta praksa novinara i jedan od oblika emocionalnog rada. Niz istraživanja koja pokazuju visoke razine anksioznosti, pa i depresije, u ovoj populaciji - dokaz su da tradicionalne prakse nisu zdrave ni održive", govori nam među ostalim novinarka i znanstvenica Maja Šimunjak u povodu objavljivanja svoje knjige "Managing Emotions in Journalism: A Guide to Enhancing Resilience" (Upravljanje emocijama u novinarstvu: Vodič za jačanje otpornosti)


 
9 min
Martina Pereša
Maja Šimunjak, Ilustracija

"Potiskivanje emocija je česta praksa novinara i jedan od oblika emocionalnog rada. Niz istraživanja koja pokazuju visoke razine anksioznosti, pa i depresije, u ovoj populaciji - dokaz su da tradicionalne prakse nisu zdrave ni održive", govori nam među ostalim novinarka i znanstvenica Maja Šimunjak u povodu objavljivanja svoje knjige "Managing Emotions in Journalism: A Guide to Enhancing Resilience" (Upravljanje emocijama u novinarstvu: Vodič za jačanje otpornosti)

Maja Šimunjak završila je preddiplomski i diplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a doktorat iz političke komunikacije na britanskom University of East Anglia

Kao novinarka radila je za Jutarnji list, Adriamediu i Sportsku televiziju, a kao predavačica i znanstvenica na sveučilištima University of East Anglia i European University Institute. 

Od 2016. godine radi u Londonu na Middlesex Universityju, a dosad je objavila više od 20 znanstvenih radova te dvije knjige: „Tweeting Brexit: Social Media and the Aftermath of the EU Referendum“ (2022, Routledge) i „Managing Emotions in Journalism: A Guide to Enhancing Resilience“ (2023, Palgrave).

Potonju publikaciju na engleskom je jeziku objavio prestižni akademski izdavač Palgrave Macmillan, te je danas dostupna diljem svijeta. Tim povodom sa Šimunjak smo razgovarali o istraživanjima na temu upravljanja emocijama u novinarskom poslu, a koja su prethodila objavljivanju njezine nove knjige.

Vaša knjiga objavljena prošle godine zapravo je koncipirana kao praktični vodič. Naime, pokriva sve segmente novinarskog rada, ali donosi i razgovore s novinarima te praktične vježbe koje služe učenju kako ojačati otpornost na razne pojave i okolnosti.

Iako se temelji na znanstvenom istraživanju koje sam provela u sklopu projekta za britanski Arts and Humanities Research Council, knjiga je - zbog strukture i načina pisanja - pristupačna široj publici. Namijenjena je prije svega novinarima i studentima novinarstva jer je bogata izjavama novinara s kojima sam razgovarala, a koji opisuju vlastita iskustva, te sadrži konkretne savjete i vježbe koje se mogu primijeniti u radu kako bi se što efikasnije upravljalo emocijama i povećalo otpornost na razne stresne situacije u novinarskom radu. 

S kojim ste motivima na koncu odlučili ukoričiti ovaj rad?

Knjiga nije bila planirana u sklopu projekta na kojem se temelji, a koji se bavio emocionalnim radom (eng. emotional labour) novinara u eri društvenih medija. No, novinari koje sam intervjuirala za projekt, redovito su izražavali žaljenje što ih novinarsko obrazovanje nije pripremilo za emocionalne izazove koji neminovno proizlaze iz ovog posla. Žalili su se i na manjak znanja i mogućnosti da sami pristupe ovom elementu profesionalnog razvoja. 

Kad sam pregledala prijepise intervjua, uvidjela sam da je materijal za jedan takav praktični vodič zapravo preda mnom. Novinari su podijelili svoja iskustva emocionalnih situacija i načina na koji se s njima nose, a ja sam ih ukoričila u vodič koji oni, i drugi, mogu iskoristiti kako bi učili iz tuđeg iskustva.  

Stručni skup na temu jačanja otpornosti u novinarstvu

Emocije su jako važan dio novinarstva. Zašto nas, tijekom školovanja, ne uče kako njima upravljati?

To je tema o kojoj se u znanstvenoj zajednici priča već nekoliko godina. Nekakav konsenzus jest da su se tradicionalno emocije u novinarstvu smatrale u suprotnosti s idejama, ili čak idealima, novinarske objektivnosti i balansiranog izvještavanja. 

U suštini, „ako si emocionalan, ne možeš biti objektivan.“ No, posljednjih nekoliko godina prolazimo kroz takozvani afektivni obrat (eng. affective turn) u poimanju novinarske prakse, uslijed kojeg se sve više raspravlja i normalizira činjenica da novinari nisu roboti nego ljudi koji će neminovno reagirati na svijet oko sebe. Kao i svi ostali. Niz istraživanja koja pokazuju visoke razine anksioznosti, pa i depresije, u ovoj populaciji - dokaz su da tradicionalne prakse nisu zdrave ni održive.

Kolika je važnost socijalne i emocionalne inteligencije u novinarskom poslu kao javnom poslu, i kako ih razvijati?

Na temelju vlastitih istraživanja, te onih kolega iz područja psihologije i sociologije rada, emocionalna inteligencija je jedna od ključnih vještina koje bi novinari trebali razvijati i prakticirati. I da, vještina je, razvija se i uči. Ljudi kroz socijalizaciju dostignu određenu razinu EI (emotional intelligence), ali se ona može i dodatno razvijati na različite načine.

Jedan od modela učenja EI je „stani, misli, odaberi“ (eng. stop, think, choose) koji predstavljam u knjizi. Jednostavan je i praktičan, te lako usvojiv. Temelji se na procesu koji počinje prepoznavanjem emocije (stani - što osjećam?), nastavlja se aktivnim radom na razumijevanju te emocije (misli - zašto se tako osjećam?), te završava odabirom načina na koji se želi upravljati tom emocijom i povezanim ponašanjem (odaberi - kako ću se nositi sa situacijom i emocijom?). 

Emocionalno inteligentni ljudi ne reagiraju, nego svjesno upravljaju svojim emocijama. U kontekstu novinarskog rada, ova praksa može pomoći novinarima da identificiraju vlastite i tuđe izvore stresa, te pronađu načine kako će se nositi s njima, a da se osjećaju bolje i rade kvalitetnije

MAJA ŠIMUNJAK

Možete li objasniti razliku između potiskivanja emocija s jedne strane, i adekvatnog nošenja s njima s druge strane?

Potiskivanje emocija je česta praksa novinara i jedan od oblika emocionalnog rada. Da bi zadovoljili pravila osjećaja (eng. feeling rules) svoje profesije, zatomit će tugu ili ljutnju kad pokrivaju tragične događaje, anksioznost od reakcija publike, ili nervozu prije javljanja uživo. To je ujedno i obrambeni mehanizam koji mnogi od nas koriste. 

Problem nastaje kad potiskivanje emocija postane dnevna praksa, pa se te emocije nikada ne procesuiraju. Istraživanja iz područja psihologije i sociologije rada upozoravaju nas da takva praksa utječe na naše fizičko i mentalno zdravlje, te doprinosi nezadovoljstvu poslom i demotiviranošću za rad. Adekvatno nošenje s emocijama može započeti potiskivanjem, no završava prepoznavanjem i upravljanjem emocijom. To ne znači da čovjek neće biti tužan, ljut ili anksiozan, nego da će svjesno odabrati kako može najbolje procesuirati tu emociju

MAJA ŠIMUNJAK

Poglavlja vaše knjige obrađuju: nalaženje priče, rad s izvorima, intervjue, istraživanje, pisanje, javljanje uživo... itd. Znam da je teško moguće, ali molit ću vas da nam navedete najveće "emotivne rizike" svakog od tih segmenata novinarskog posla.

Emocije su subjektivne, što znači da različiti ljudi mogu iskusiti različite emocije u istoj situaciji. Tako da je nezahvalno pričati o najvećim „emotivnim rizicima“ jer će oni biti za svaku osobu drugačiji. No, ono što mogu izdvojiti su najčešće spomenute situacije koje mogu predstavljati "stresore". 

Prvo, izvještavanje o traumatičnim događajima, uključujući intervjuiranje žrtava, svjedoka ili tugujućih bližnjih, može izazvati snažne osjećaje tuge, ljutnje, nemoći, pa i krivnje što novinar zadire u tuđu intimu i tugu. Drugo, rad s konstantnim rokovima i u 24-7 okruženju je često vrlo stresan i iscrpljujući. I treće, rad s i na društvenim mrežama novinari diljem svijeta navode kao izvor anksioznosti zbog visokih razina digitalnog nasilja i zlostavljanja. 

Ilustracija: Pixabay

Kako se najbolje nositi sa svim tim emotivnim rizicima?

Opet ću napomenuti da su emocije subjektivne, ali i da svatko bira načine upravljanja emocijama i situacijama koji im najbolje odgovaraju. Ne postoji jedan način za sve. No, opet, postoje - u određenim situacijama - neke prakse koje su češće spomenute od ostalih. 

Kod javljanja uživo upravljanje emocijama često se svodi na kontroliranje adrenalina i eliminaciju dodatnih stresora. Televizijski i radijski novinari tako navode da prakticiraju modifikaciju situacije, što znači da se povuku na izolirano mjesto kako bi povratili koncentraciju, koriste trbušno ili abdominalno disanje koje stabilizira otkucaje srca i doprinosi osjećaju smirenosti te preusmjeravanju pažnje na zadatak, a što im pak omogućava fokus. 

Nošenje s radom na društvenim mrežama i digitalnim zlostavljanjem često se svodi na postavljanje granica u korištenju tehnologije. Neki novinari će isključiti notifikacije, drugi će aktivno izbjegavati društvene mreže nakon objave, a mnogi kažu da isključuju poslovne mobitele nakon radnog vremena. Pomaže i razgovor s kolegama.

Ilustracija: Pixabay

Kako se nositi sa stresom oko rokova, ili pak sa "strahom" da će konkurencija imati ekskluzivu prije nas?

Kod stresa oko rokova najčešće se spominju dvije strategije. Prva je preusmjeravanje pažnje na zadatak te lomljenje zadatka na manje cjeline/ciljeve. To je takozvana „stepping“ metoda koja omogućuje osobi da jasnije vidi put do cilja, a pomaže i redovito oslobađanje hormona sreće, koji djeluju motivacijski, nakon što se ostvari svaki od manjih zadataka.

Druga strategija, koja je česta i kod upravljanja strahom od neuspjeha, jest kognitivna reprocjena, tijekom koje osoba osvijesti svoje sposobnosti i prijašnje uspjehe. Time se podsjeti da ima sposobnost isporuke priče na vrijeme ili pronalaženja ekskluziva, što može doprinijeti smanjenju anksioznosti u takvim situacijama. 

Kako se distancirati od vlastitog posla i ne biti novinar/novinarka 24-7?

Teško. Jer vijesti su oko vas i van radnog vremena (ako ono uopće postoji). Dostupne su uvijek i svuda, uz mobilne uređaje. Novinari koji prepoznaju potrebu za životom van posla spominju da aktivno uspostavljaju granice između privatnog i poslovnog života. 

Jedna od najčešće spomenutih praksi u ovom kontekstu je upravljanje poslovnim mobitelom. Mnogi novinari s kojima sam pričala kažu da ga isključe u privatno vrijeme, a neki se i fizički distanciraju od njega. Pospreme ga negdje gdje im neće biti u vidnome polju. No, mogućnost distanciranja ovisi o mnogim elementima, uključujući poslovnu kulturu u redakciji (neki poslodavci očekuju da su novinari konstantno dostupni).

Kako se nositi sa strahom od kritike, a kako se distancirati od tužnih priča kojima se bavimo?

Novinari će reći da je kritika dio posla. Uvijek je bila. Danas kroz web komentare i društvene mreže samo stiže brže i u većem volumenu. Kroz proces kognitivne procjene mnogi dolaze do prihvaćanja takve situacije. No, to ne znači da strah nužno nestaje. Njime se često upravlja kroz daljnju kognitivnu procjenu koja se temelji na evaluaciji vlastitog rada, no i kroz razgovore s kolegama i urednicima prije objave priče, a kojima se otklanjaju sumnje o kvaliteti rada, što može doprinijeti većem samopouzdanju.

Kod tužnih priča, distanciranje je često prvi korak koji omogućuje novinarima da odrade posao. Mnogi novinari prakticiraju strategiju preusmjeravanja pažnje na zadatak u procesu prikupljanja informacija i pripreme priče. Fokusiraju se na proces: koje informacije su potrebne, s kime treba razgovarati, što ih pitati, kako će priča biti prezentirana, itd. 

Kolege neuroznanstvenici sugeriraju da se time aktivira frontalni režanj mozga, a on omogućuje koncentraciju na rad i kontrolu emocija. No, za upravljanje emocijama bitno je - nakon takvog iskustva - osvijestiti i procesuirati ih. Pričanje s kolegama mnogima u ovoj situaciji omogućuje emocionalno oslobađanje.

Maja Šimunjak (prva s desna) sa studenticama tijekom promocije

Čitala sam intervju u kojem navodite da problem novinara/novinarki može biti i veliki ponos. Možete li nam to pojasniti?

Osjećaj ponosa je zanimljiv u kontekstu novinarstva. Neki od novinara koji osjećaju da su svojim radom doprinijeli društvu, promjenama, razumijevanju nekog problema, ili su pomogli jednoj osobi, reći će da se osjećaju ponosnima na svoj rad i možda novinarstvo u cjelini. No, rijetki će to reći javno. 

U ovoj situaciji emocija je rjeđe potpuno potisnuta, a češće javno neiskazana. Kao razlog neki navode mišljenje javnosti o novinarstvu i neprijateljske odnose prema medijima. U takvoj klimi neki novinari ne žele javno iskazati taj ponos, jer misle da nije primjereno ili da će doprinijeti novim problemima. No, ostaje im taj osjećaj ponosa kao motivacija i zadovoljstvo odabranim poslom i profesijom. 


Foto: Privatni arhiv

Nastavite čitati

Svijet
 

Leteći automobil na telekomunikacijskom sajmu u Barceloni

Američka tvrtka Alef Aeronautics po prvi put javnosti je predstavila funkcionalni model nečega za što tvrdi da je prvi pravi leteći automobil. “Vozi poput automobila, izgleda poput automobila i polijeće vertikalno“, rekao je šef tvrtke Jim Dukhovny

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.