Mario Knezović - Zoster: "Ja sam Hercegovac, da mi je novac motiv, ne bih se bavio muzikom nego biznisom"

Mario Knezović, osnivač je, frontmen, autor glazbe i tekstova mostarske grupe Zoster koja sutra nastupa u pulskom 'La Resistanceu' iznad Arene. Bend dolazi uoči izlaska novog, šestog studijskog albuma, s kojeg su dosad objavili tri singla popraćena sugestivnim video spotovima - "Ne okrećem se tata", "Samo reci ne" i "Sin Tadijin".

Otvorimo razgovor s Pulom. Prije osam godina ste s Filipom Motovunskim u rezidenciji Pionirskog doma kod producenta Edija Cukerića snimili ploču sa sedam pjesama. Meni je posebno dobra 'Moji brodovi', a isticala se i 'Imigrato slavo', kao i 'Bajna'. 

Mislim da će taj projekt s vremenom imati sve veću težinu. Bilo mi je to super iskustvo, s Edijem, s  klavijaturistom Rosom...

Koliko se taj stvaralački proces razlikovao od onog s matičnim bendom?

Puno, snimao sam dionice klavijatura, nešto gitara. Edi je odlično sve isproducirao, bio sam baš oduševljen završnim proizvodom. S te je ploče pjesma 'Bajna' završila na posljednjem albumu Zostera "Najbolji", ta ga pjesma odjavljuje. Kao bend smo prvo htjeli snimiti drugu verziju, ali onda smo skužili da je ova super i da je nema potrebe dirati. Cijeli koncept rada u Puli bio je zanimljiv, tu imam i pjesmu Tina Ujevića "Okomito čovječanstvo". Htio bih u perspektivi napraviti obrade pjesama koje su meni drage.

Kakvo iskustvo ima Zoster s pulskom publikom?

Mi smo u Puli svirali 2019. na Sajmu knjigu, na kojem je bio i program "Hercegovina čita". Svirali smo u Istri u ranoj fazi, kad smo imali reggae albume - svirali smo na Seasplashu, na jednom festivalu u Balama. Bilo je uvijek lijepo i dobro.

Zoster postoji već četvrt stoljeća. Znate reći da ste "najnepoznatija poznata grupa". Je li vam ta pozicija svjesno izabrana?

Iz početka nije, nego je to naš put. Možda mi nismo nikad imali neki hit album kojim bismo došli da šire publike. To se dogodilo nama kasnije.

Koliko je to onemogućavala činjenica da ste se u počecima dominantno oslanjali na reggae?

Da, vrlo moguće da je i to doprinijelo tome, ali ja osobno smatram najvećim uspjehom to što smo napravili taj prvi album, koji nije bio ne znam kakav hit, ali je imao publiku, koja je nama davala znakove da to što radimo ima smisla. I ta publika je većinom organska. Mi nismo plod nikakvog marketinga, nego je sve tiho bujalo na laganoj vatri. Ključalo je  godinama,  jedan po jedan čovjek, umnažala se publika koja je dolazila organski, preporukom, od čovjeka do čovjeka. Taj mi je put draži, jer da smo doživjeli ranije ovo što sada doživljavamo, možda ne bismo rasli. Ušli bismo u taj neki business mode, rekli bi da je to dobitna kombinacija. Puno bi ljudi vjerojatno i živjelo od toga, i bilo bi teško eksperimentirati i ići za svojim srcem. Ono što je najveći naš uspjeh jest to što smo naučili svoju publiku na stalne promjene, da rastemo. Mislim da publika od nas i očekuje da nema definicije. Mi smo sve što mi odlučimo biti.

Mislim da sada imate homogeniji, zreo zvuk, i glazbeni i poetski. Koliko je tvoj autorski društveni angažman sada drugačiji u odnosu na ranije radove?

Prije smo bili mlađi, kada si u srednjoj školi ili kada si student, onda govoriš iz 'mi', ne iz 'ja. Sad je iz 'ja', kao vuk samotnjak. Prije smo bili čopor, i tako je trebalo biti. To se gradi. Ovo što smo mi sve danas, to je izgrađeno, došli smo do toga. I utoliko je zbog toga zadovoljstvo veće, znaš.

Sviđa mi se tvoja nedavna izjava da si dugo mislio da igrate utakmice, a da ste u biti ginuli na treninzima, te da su te utakmice u izvedbenom smislu tek pred vama. Sviđa mi se ta otvorenost prema budućnosti, vjera u bend i u rast benda.

Bez svojih suradnika ne bih ništa napravio, ali ja nisam mogao imati bend u kojem ja moram nekog čekati, ili da me netko ičim uvjetuje. Tako sam postavio stvari od početka. I onda je puno ljudi prošlo kroz bend, a ovo zadnja formacija  traje već pet godina. Imamo dobru kemiju, uzbudljivo je. Ono što je meni najvažnije jest to da nam bude uzbudljivo to što radimo. Ja bih sad sve stvari uradio drugačije sada, ali moraš donijeti odluku: 'Sada smo dali najbolje od sebe, to je to, i idemo dalje'.

Na novijim izdanjima Zostera zvuk se osjetno promijenio, od prvotnog  reggaea i pop rocka  - više sintesajzera, elektronike, diska. Koliko je ta promjena bila spontana, a koliko ju je oblikovao dolazak producenta Adisa Sirbubala, odnosno vaša kupnja starih sintisajzera proizvedenih 70-ih i 80-ih? 

Adis je onaj koji je i producent i onaj koji radi većinu aranžmana, onaj koji vodi bend u muzikalnom smislu. A meni sintisajzeri služe kao nadahnuće. Prije sam pravio pjesme na gitari, a sintisajzeri ti daju neku drugu dimenziju, dubinu. Ja napravim demo snimke, onako 'prljave', a Adis i ekipa to dignu na puno veću razinu.

Koliko su Atilla Aksoj i njegov mostarski Studio  Baraka važni za stasavanje Zostera?

Kako ne, Atilla je puno dao Zosteru. On je producirao prva tri naša albuma.

Ali svirao vam je i bas?

Ne, gitaru je svirao. Primarno je basist, ali je u bendu svirao gitaru. Dao je svoj pečat. Kasnije je došlo možda do zamora, a onda je došao Bubalo koji je donio sintisajzer, taj zvuk, na albumu "Srce uzavrelo". Na albumu 'Imači kada' su klavijature koje je svirao Gabrijel Prusina, to je promjena iz reggaea , tu smo izašli iz reggaea više u rock. Na 'Srce uzavrelo' se već pojavljuju elektronika i sintesajzeri, i tu Adis na neki način preuzima produkciji i aranžmanski dio. Donio je  svježinu, u zvuku, nametnuo se kao netko tko završava stvari. 

Između albuma "Srce uzavrelo" (2014.) i "Najgori" (2023.) prošlo je 8-9 godina. Je li ta pauza bila kreativna nužnost ili posljedica životnih realnosti?

Ja sam u listopadu  2014. dobio blizanke, a album smo počeli snimati u ožujku te godine. Kad sam dobio djecu nisam imao nikakvu stvaralačku potrebu, pa onda nismo to ni silili. Ja inače imam naviku da se prisiljavam da radim, da se družim s instrumentima, da se tu nešto događa - nekad se ne dogodi ništa, nekad se dogodi nešto malo, nekad se dogodi neka čuda, ali se moraš družiti sa instrumentom da bi se ništa dogodilo. Ako se ne družiš, ne može se ništa dogoditi.

Pretpostavljeno da je na tu pauzu utjecala i pandemija korone. 

Da, mi smo skoro pola albuma snimili već 2018.. U studenom 2019 snimili smo spot za pjesmu "Kuda idu svi ti ljudi", a objavili smo ga u travnju 2020. Tada smo stali sa albumom jer mi smo živi band, nismo ga htjeli objaviti u koroni, da izađe, a da ne sviramo. Išli smo singl po singl, da bi u rujnu 2023. objavili cijeli album. I sad je za ovaj novi album materijal napisan. Imamo ga, ne radi se o nekoj hiperprodukciji, nego stvarnoj potrebi.

Dosad ste objavili tri singla koja imaju dobru prođu, 'Ne okrećem se tata', 'Samo reci ne' i 'Sin Tadijin'. Kad ćete objaviti novi šesti studijski album?

Planiramo ga objaviti u rujnu ove godine, tako da na jesen imamo koncertnu promociju. Planiramo sad u trećem mjesecu objaviti četvrti singl. To je plan, e sad koliko ćemo uspjeti, budući da  imamo puno koncerata ljeti... Iz iskustva znam da je teško ljeti ući u studio, pogotovo nakon intenzivnih svirki, ali evo, prisiljavamo se i pripremamo. Da ćemo otaljavati, nećemo. Ali to mora biti dobro, moramo biti zadovoljni s time što objavljujemo; ne van po svaku cijenu.

Sviđa mi se ovo da ste živi bend. Sinoć ste nastupili u Beogradu. Kako je bilo?

Ludilo. Svirali smo u MTS dvorani, bivšem Domu sindikata. To je dvorana u kojoj se sjedi, vrhunska dvorana što se tiče zvuka. Od prvog trena ljudi su ustali i krenuli, skoro nitko nije sjedio, tako da su organizatori bili u čudu. Bilo je stvarno fantastično, stvarno su dobre reakcije, pristižu nam poruke ljudi da su bili oduševljeni, i to je lijepo. A taj prostor je baš magičan.

Lik Tadije i njegova sina postali su središnja figura posljednjih albuma. Je li Tadija metafora balkanskog moćnika? 

Izbjegavam klišeje. Tadija sam možda ja. Svi smo mi malo i Tadija, jer svi mi imamo verzije najgoreg sebe, samo je pitanje koliko tko ima svijest o tome i koliko se bori s najgorom verzijom sebe i koliko u tome uspijeva. Ja sam ga sad pojačao, stavio sam ga u najgore situacije, postaje beskrupulozan do kraja. No, nemam nekog moćnika, to može biti i otac koji maltretira obitelj svoju. I on je moćnik. On ne mora biti društveno utjecajan. Mi na Balkanu imamo nasillje koje je uvriježeno u obitelji, ono nije  samo fizičko, ono je i verbalno. Mi imamo tu duboko ukorijenjeni kulturu nasilja.

'Sin Tadijin' mi ima tužnu notu, gdje je ta, osim nesretne sudbine sina, okrutnost okoline?

Tako je, ali znaš šta: Tadija je izabrao da bude najgori, a njegovom sinu nije bio izbor da bude sin najgoreg. I tu je razlika oizmeđu njih dvojice. Roditelje ne biramo. Ii na ovom albumu se bavimo odnosom oca i sina. To se zove i ubijanje oca, ne naravno fizički, nego u kontekstu odrastanja - da se, dakle,  odvoji i postane zaseban entitet, a pogotovo kada je otac jaka figura. Teško je izaći iz tog komfora koji ti je otac napravio, ali ako želiš biti svoj, moraš to probiti, jel'. To možeš vidjeti  na puno primjera, kada se otac i sin bave istim poslom, pa je jako teško izboriti se s jakim ocem. Tu, naravno, ja koristim i osobne elemente, no svemu dajem malo teže notu, kriminal i sve što ide s tim. 

Kakav vam je odnos prema novcu?

Meni motiv nikad nije bio novac. Ja sam Hercegovac, da je meni motiv novac, ne bih se bavio muzikom. Bavio bih se biznisom. Znaš kako kažu, biznis je najbolji posao (smijeh). Nije mi novac motiv. Uvijek sam smatrao da novac treba biti  posljedica. No, nisam ja neki debil, novac je potreban za život,  imam dvoje djece, moram biti odgovoran roditelj, moram im pružiti elementarne stvari u životu. Uvijek sam smatrao da će, ako sam ja dobar, novac doći. Da li sam ja dobar, na to sam tražio odgovor. Mojom mami su super moje pjesme, ali nije mi to bilo dovoljno. Morao sam ja znati je li to to. Jer u ovome što ja radim nema profesora da mi da ocjenu, da ti da neku potvrdu, da je to dobro. To potvrđivanje traje, iznova i iznova, svaki put. I to je publika potvrđivala svakim koncertom. Jer, mi smo i opstali zato što smo publiku pridobivali preko koncerata. Kad bi jedan došao na koncert, došao bi i  drugi. Imamo puno primjera, a sad pogotovo, gdje su ljudi doveli svoje prijatelje koji su bili skeptični; ovi bi im rekli 'nisu nešto vau, ali dođi', i onda bi na koncertu dobili doživljaj onog što mi radimo. I ti se ljudi vraćaju na koncert i dolaze ponovno.

Spomenuo si mamu. Koliko je, pak, tvoj 11 godina stariji brat, glumac Slaven Knezović, utjecao na to da se baviš glumom? Glumio si u filmovima Oskarovca Danisa Tanovića "Cirkus Columbia’, "Nakon ljeta", kao i u seriji "Kotlina“.

Moj beat je u 11. godiniu rekao da će biti glumac, a ja sam se tada rodio. Njega ništa drugo nije zanimalo i taj njegov odnos s tatom koji nije baš bio za to da on to radi, i ta njegova borba bila je za mene nadahnjujuća. Slijedio je svoj san, i to je mene nadahnjivalo kao mlađeg brata. Nije odustajao od sebe. Ja nikad nisam pomišljao da studiram glumu. Moja je starija sestra završila glumu i majka moje djece je glumica. Znači, meni je taj svijet blizak preko njih, ali ja nikad nisam razmišljao da studiram glumu. Moj svijet je bila i ostala muzika. A to s glumom mi se sasvim slučajno dogodilo. Pozvali su me radim predstavu u Sarajevu, i ajde, pristao sam to raditi. Dok smo imali probe za film, agentica za casting je bila oduševljena, ušao sam u uži izbor za Tanovićev "Cirkus Columbia", sniman po romanu Ivice Đikića.

Rekli su mi da u filmu glume Mira Furlan i Miki Manojlovića. Bila mi je velika stvar da upoznam te ljude. To mi je bio prvi film i ljudi su dobro reagirali. Sad imam više od 30 uloga u serijama i filmovima, pa sad i u glumi 'igram 'utakmice. Puno sam naučio u radu s redateljima, od Jasmile Žbanić, Danisa Tanovića, Kristijana Milića i mlađe ekipe koja će tek doći. Glumio sam i u makedonskom filmu "Bog postoji, njeno ime je Petrunija" redateljice Teone Strugar Mitevske. Neka viša sila namjestila mi je da se bavim i glumom, jer je to dosta srodno ovome što ja radim. Ja tek sad povezujem da sam to u performativnom smislu radio i u muzici, ali ne na svjesnom nivou.

Ramba Amadeusa i Arsena Dedića nazivaš svojim 'cjeloživotnim autorima'. Čemu su te oni naučili?

Od Ramba sam se naučio da sve može biti pjesma, da je pjesma ono što ti odlučiš da je pjesma, da nju čini tvoja priča. Dakle, da ne bježiš od sebe nego da pričaš svoju autentiku. A od Arsena sam se naučio se bontonu. Bontonu u poeziji. Nemam riječi za Arsena. To je gromada.

Kada bi se iščitavali vaši tekstovi, a ima skoro 60, netko bi mogao reći da su 'mračni'. Koliko je taj 'mrak' u biti oslobađajući?

Pa da, iz mraka se ide u svjetlo. Mrak je ono s čime se suočavamo,  dio je života. Naša je muzika  dosta i plesna, i taj ples je kao život. Život udara, ali je za mene život sam po sebi veći i bolji od svakog udarca. Jer sam po sebi život je čudo. Važnije je da smo se rodili i da postojimo, koliko god život bio bolan, nego da nismo.

Plesnost i angažirani tekstovi odlikovali su Boba Marleya. Je li za angažiran tekst bolja otvorenija, većem broju ljudi dostupnija muzika?

To je stvar osjećaja estetike i uvjerljivosti. To nije proračunato, to je stvar osjećaja. A što se tiče poruka, ne znam ni ja, otkud znam. To su pitanja, potrage. Zato i pjevam iz lika koji ne daje konačan odgovor, nego propitujem i na neki način sam sebe upozoravam kroz sve to; stavljam i svoje slabosti na pladanj, pokušavam podizati razinu svoje svijesti. Evo, na primjer, ja ne kradem ne zato što se bojim policije i toga da će me uhapsiti, nego zato što mi je to ispod svake razine, jer me zarobljava, dakle nisam slobodan zbog toga. Netko tko radi, da prostiš, sranja, sam sebe zarobljava time.