MAURO VENIER NAJMLAĐI JE ČUVAR FLOTE BATANA: U venama ljubav prema moru i tradiciji

Ekomuzej batana / Ecomuseo batana  na svom je FB profilu objavio priču Nine Orlović Radić o Mauru Veniera i batane "Pierine" o kojoj predano brine. Mauro je edan je od rijetkih profesionalnih ribara mlađih od trideset godina u Rovinju-Rovigno koji s ljubavlju čuva rovinjsku ribarsku tradiciju, a u dogovoru s autoricom priču o njemu prenosimo u cijelosti.

foto: Ekomuzej batana / Ecomuseo batana

Postoje ljudi koji more vole. I postoje oni kojima je more sudbina. Kod Maura Veniera granica između to dvoje odavno je izbrisana. Njegovi bi roditelji rekli, još od samog rođenja. Naime, ljubav prema moru kod njega nije slučajna. Ona je naslijeđena i usađena duboko, baš poput soli u kožu.

Mauro je treća generacija ribara. S očeve strane nono Silvano bio je profesionalni ribar, čovjek koji je živio od mora i s morem. S majčine strane djed Ivo Volčić, čovjek od pera, jedan od prvih dopisnika Glasa Istre, ali i pionir prodaje pečenih srdela. Ono što bi navečer ulovio, u zoru bi očistio, zapalio na gradelama žar i sa svoje gajete privezane u gradskoj luci, prodavao fino ispečenu ribu  U tim dvjema obiteljima more nikada nije bilo samo posao, već način života.

San iz dječačkih dana

Zahvaljujući ocu Gianpietru i stricu Alessandru, Mauro je još kao petogodišnjak, gledajući ih kako rade na brodovima tvrdio da će biti ribar. Danas je jedan od rijetkih Rovinježa koji s ponosom može reći da je svoj san ostvario kao i da s dvadeset i osam godina, koje danas broji, ima više "pregaženih" milja, nego cestovnih kilometara u nogama.Osim u profesionalnom poslu, ljubav prema moru kod Maura prevladava i u onim slobodnim trenucima u kojima se opet okreće brodovima. Jer, kako kaže more za njega nije samo obaveza, ono je i potreba.

foto: Ekomuzej batana / Ecomuseo batana

"Pierina" više od batane

Posljednje četiri godine jedan je od čuvara batane u floti Ekomuzeja "Batana". Brine o "Pierini", drvenoj ljepotici, koja ljeti prima turiste i tiho klizi rovinjskom lukom. No, za Maura, Pierina nije samo plovilo - ona je duša, karakter i pomalo tužna priča. Zna da je izgrađena 2012. godine u radionici rovinjskog kalafata Mladena Takača i to po uzoru na pola stoljeća staru batanu "Calsanta".

foto: Ekomuzej batana / Ecomuseo batana

Građena je na osnovu velike želje, a kako kaže Mauro, sve što je toliko željeno mora biti posebno.Njezin prvi vlasnik, Rovinjac Pierangelo Simetti koji ju je dao izgraditi na njoj je želio jedriti kada se iz Italije, tijekom ljetnih mjeseci vrati u rodni Rovinj. Međutim, nakon njegove iznenadne smrti obitelj je batanu dala na korištenje Ekomuzeju. Upravo, tu nesretnu sudbinu prvog vlasnika batane Mauro ne uzima olako, te mu je danas čast i ponos brinuti se o nečijem snu.Inače, Pierina je nešto veća u odnosu na ostale batane, i u nju stane više putnika. Sve njih, snažnim zamasima drvenih vesla iz gradske luke prevozi najmlađi barkajol batanine flote. Svaki izlazak iz luke, kao i svaka nova grupa turista za Maura su novi izazov. Jer, njegov posao nije samo prevesti turiste, već dočarati im i onaj poseban osjećaj ponosa i gordosti koje se stječe s majčinim mlijekom i samim osjećajem pripadnosti najljepšem gradu na moru - Rovinju.

foto: Ekomuzej batana / Ecomuseo batana

More se ne osvaja, moru se pripada

Na pitanje zašto nema više mladih barkajola batane, samo se nasmije. I sam smatra da je to pitanje od milijun dolara. Baš poput onoga zašto je među mladima sve manje profesionalnih ribara?-Posao je težak , nema radnog vremena a ovisi o vremenu, kaže kroz smijeh Mauro, dodajući i da se ne kaže uzalud da je to "kruh sa sedam kora". Istovremeno, nadovezuje se, more i brodovi od vas zahtijevaju dvije stvari - zavičajnost s jakim osjećajem pripadnosti i strast. Ako jednog od to dvoje nema, sve postaje napor.Za njega, dan bez mora, ili barem pogleda na njegove brodove privezane u luci, a koje obilazi više puta dnevno, kao da nije ni proživljen.

foto: Ekomuzej batana / Ecomuseo batana

U njegovom slučaju nije u pitanju romantika, već potreba. Kao i samo disanje.Saznajemo i da je prvi put zaveslao sa šest godine. Ruta je bila kratka, ali je svaki naredni tjedan i pod budnim očima odraslih postajala sve duža. Danas tvrdi da u veslanju nije "stvar" u snazi, nego u tehnici koja se s praksom stječe i usavršava. Međutim, godinama poznavajući Maura znamo da ima tu nečeg i u njegovom srcu Jer, more ne priznaje silu, ono priznaje poštovanje. A Mauro? Mauro more ne osvaja, on moru pripada. (Nina Orlović-Radić)