MLADI PULJANIN NINO BURŠIĆ u 33 dana prehodao 900 kilometara. Put, kojeg radi ozljede umalo nije završio, promijenio mu je život

Nino Buršić, 28-godišnji Puljanin nedavno se vratio s Camina. Na takozvanom hodočašću Putem Svetog Jakova u 33 dana propješačio je gotovo 900 kilometara. Jer, dok klasičan Camino putnike vodi do Santiaga de Compostele, Nino je odlučio putu dodati stotinjak kilometara ekstra i nastaviti sve do oceana i atlantske obale, točke koja se nekada smatrala krajem svijeta.

Ipak je on, kako veli, dečko s mora.

Ne može biti na mjestu

U razgovoru u hladovini pod stoljetnim ladonjama na pulskim Giardinima, Nino nam veli da njegovo putovanje nije imalo religiozne konotacije, barem ne u klasičnom smislu, a na put je krenuo jer naprosto obožava putovati, upijati i ne može biti 'na mjestu'. Došao je i radi povijesti jer je ona oblikovala ovaj put. Htio je, naprosto, biti dio toga.

Polazak....

- Otkako znam za sebe, još kao dječak, sanjao sam o tome koja ću sva mjesta posjetiti. Obožavao sam gledati dokumentarce, čitati putopise i razmišljti koja ću od njih vidjeti kad odrastem.

Već se tada rodila ideja za Camino, prisjeća se Nino. Dodaje da je prvi put putovnicu u ruke uzeo čim je napunio 18 godina i sam samcat krenuo u Englesku.

- Kazao sam tada mami da se ne brine jer je Engleska tek početak što ću sve posjetiti, smije se.

I bio je u pravu, prije Camina posjetio je Arktik kako bi uživao u polarnoj svjetlosti, proputovao Grčku, Rumunjsku, Jordan, Moldaviju, razgledao Černobil ... a čak i nakon što je završio Camino nije se vratio kući već odletio na Kanare i propješačio vulkansko otočje La Palma, najzeleniji i najmanje posjećen otok Kanara, koji je nedugo prije toga zatrpala lava.

- Vulkan je ovdje rigao lavu skoro mjesec dana, a uništeno je tisuće domova, ali i plantaže banana od kojih ovaj otok živi, priča nam.

Albergo od slame i blata

Spavao je tako posvuda, čak i u "albergu" izgrađenom od blata i slame u kojem smještaj funkcionira na temelju donacija, a što je sve rjeđe.

U javnim prenočištima, dodaje, nema rezervacija i nitko ne garantira mjesto pa su ponekad ljudi u sobama nagurani k'o sardine. Ako ne nađete ležaj, morate ići naprijed ili spavati vani, kako vam je draže. No, obično se sve riješi jer su ljudi jako susretljivi.

Na put je, prepričava nam, krenuo sredinom travnja jer je izazov tada još veći. Vrijeme je jako promjenjivo i zahtjeva više pripreme i opreme. Putem su ga, veli nam, pratili sunce i oblaci, oluje i grmljavine, a prvi dan puta, kada je krenuo iz francuskih Pireneja, iz mjesta St. Jean Pied de Port, dočekao ga je i snijeg!

Dnevno je prolazio oko 30-ak kilometara, a koliko je hodao ovisilo je najčešće o vremenskim uvjetima na putu, ali i terenu. Posebice je teška, prisjeća se, zadnja dionica u Galiciji koja je jako brdovita, ali i sam početak puta  radi visinske razlike koju treba svladati u kratkom roku.

- Bio sam fizički spreman jer i inače puno hodam, planinarim, vozim bicikl. Stoga sam najviše pažnje posvetio logistici i tome što ponijeti.

Trebao sam biti lagan jer nakon toliko kilometara osjetiš svaki gram na leđima, a ako ne želiš “varati”, priprema je pola puta! Sve sam nužno spakirao u ruksak od 30 litara koji nisam skidao s leđa, navodi nam Nino.

Nažalost, iako se na putu najviše pribojavao žuljeva od hoda, kao i većina, njega je oko desetog dana snašla još veća nevolja - tendinitis ahilove pete na jednoj i trkačke potkoljenice na drugoj nozi. Žulj, kakve li ironije, nije imao niti jedan.

Noge hladio u fontanama i rijekama

- Bilo je to jako bolno stanje koje me je gotovo zaustavilo. Odlučio sam reagirati brzo i kreirati plan kako bi ostao na putu. Smanjio sam brzinu, koristio voltaren kremu, led, hladio noge u fontanama i rijekama, a stanke smanjio na minimum kako se tijelo ne bi ohladilo. Ipak, jutarnje kretanje je bilo jako bolno, bez obzira na zagrijavanje, prisjeća se Nino.

Dodaje da je uvijek kretao rano, ranije od većine hodočasnika, kako bi uživao u izlasku sunca, jutarnjem cvrkutu ptica ali i izbjegao “gužve”, te bio 'sam sa sobom' i svojim mislima.

- Odlučio sam ne stati nego oporaviti se hodajući, ako je moguće. Ozljeda me skoro pokosila, no u glavi sam bio spreman na to da se na putu mogu dogoditi razne nepredviđene stvari s kojima ću se morati nositi. U takvim situacijama je teško biti pametan, a opet moraš donijeti mudru odluku jer treba znati i stati. Nagledao sam se odstanaka radi ozljeda, bolesti, no ja sam bio odlučan u tome da nastavim put osluškivajući tijelo, veli nam Nino, uz riječi da je na put krenuo tek dva mjeseca nakon što je izvadio šaraf od operacije stopala.

Ne valja se vezivati uz grupu

Na pitanje je li hodao sam ili u grupi odgovara kako se društvo na Caminu uvijek može naći, ali je on odlučio prohodati sam, uz povremene razgovore.

 - Nije dobro vezati se za grupu jer svaki pojedinac ima svoj tempo, svoje ciljeve, a kasnije kad vas napuste upadnete u depresiju jer ste sami. Naravno, ljude ne možete izbjeći, niti sam to htio u potpunosti, ali ja sam druženja odlučio pustiti za navečer, nakon što odradim zacrtanu etapu i sve što je za taj dan potrebno, veli Nino.

Razgovarajući o posjetiteljima Camina navodi da je susreo dosta Španjolaca, Talijana, Amerikanaca ali i Korejaca koji su naprosto zaluđeni ovim hodočašćem i mnogima je životni cilj završiti ga, a kako je od Hrvata sreo samo jednog dečka i to - upravo iz Rovinja.

- Svaka je dionica puta različita, i lijepa na svoj način. Ima dijelova koji su teški radi visinske razlike. Meseta je, primjerice, teška pojedincima jer se radi o ravnom i monotonom dijelu. Ovoj visoravni, dodaje, nema kraja, sve je ravno i jednoliko, bez grma da se sakriješ, pogotovo kad udari sunce ili kiša. Upravo je zbog toga Meseta bolna točka mnogim hodočasnicima jer se bore sa svojim mislima. Ovdje se nalaze brojni spomenicima onima koji su preminuli na putu k Santiagu.

S druge strane, brdovita Galicija je teška jer ste već pri kraju puta i snage. Opet, kako ćete doživjeti svaki od tih dijelova ovisi i o tome kakvo je vrijeme na putu, kakav je vama dan osobno, priča Nino dodajući da je teško riječima opisati sve ljepote koje su ga putem dočekivale.

Kada je stigao do Santiaga, priznaje nam kako su ga 'oprale emocije' mada je znao da je pred njim još sto kilometara puta, a kada je ugledao ocean - te je osjećaje - teško opisati.

- Gledao sam u ocean i plakao. Nikad tako nešto nisam doživio. Emocije su pljuštale. Bio sam sretan i tužan u isto vrijeme. Ponosan, ganut i zbunjen. U jedno sam ipak siguran, a to je da me ovaj put, kao uostalom i svaki, promijenio i da sam stekao veliko životno iskustvo kojeg ću se uvijek sjećati.

Boca vina u Muxii

Na pitanje koga je nazvao kada je završio put navodi da je poželio to proslaviti u miru. Kupio si je bocu vina, popeo se na stijenu u mjestu Muxia i nekoliko sati gledao u nemirni ocean.

- Zvršio sam i nešto ranije od očekivanog, pa sam višak dana uživao u čarima ribarskog gradića na obali oceana. No, nisam se vratio kući. Otišao sam nekoliko dana na Kanare i odradio par dobrih hiking staza, a potom u Barcelonu da posjetim prijatelja i konačno odmorim.

Pitam ga koji je put pred njim, a Nino odgovara da će ovako dugačka putovanja sada ipak morati pričekati.

- Želja i planova imam na pregršt. Svijet je velik i pun mogućnosti. Pun predivnih mjesta koja se mogu posjetiti. Trenutačno me srce vuče na same rubove  Europe i, naravno, druge kontinente, veli nam Nino dodajući da mu je želja da njegov put inspirira i ostale.

Kraj puta

- Ne trebaju sada svi otići na Camino, ali bilo bi mi drago ako sam motivirao nekolicinu ljudi u svakodnevnom životu. Imamo kamenjak, Učku, razne staze. Nikada nije sve idealno, treba se malo i natjerati, ali nećete požaliti. Molim vas da pokupite i smeće iza sebe, poručuje na kraju Nino našim čitateljima, zahvaljujući se svima koji su ga putem pratili i bodrili.