NAKON 24 GODINE Puležan Bobo više neće biti beskućnik

Koliko je život nepredvidljiv, te da svatko može postati beskućnik pokazuje i situacija Puležana Slobodana B., do 2000. godine zaposlenika Arheološkog muzeja Istra, gdje je slovio kao vrstan restaurator kamena, a nakon otkaza, spletom životnih okolnosti ostao je bez doma i stalnog izvora financiranja.

Naime, ovog ljeta Slobodan je učestalo viđan kako spava na raznim mjestima pulskih ulica, vidljivo je bilo i njegovo otežano kretanje, na što su ukazivali mnogi građani, te mu i pomagali. Znalo se dogoditi da zbog spavanja na otvorenom zadobije opekline, te u potpunosti dehidrira, nakon čega bi ga Hitna pomoć odvela u bolnicu i nakon par dana opet bi se našao na ulici, odbijajući biti smješten u neku od institucija.

Ipak, dobra vijest došla je iz Grada Pule. Naime, senzibilizirani za probleme u kojima se našao, uz angažman više službi u gradu - Opće bolnice Pula, Policijske postaje Pula, Udruge Institut i Prenoćišta za beskućnike, Udruge Aja, Zavoda za socijalni rad - Područnog ureda Pula, Centra podrške 521 te nadležnog Upravnog odjela za društvene djelatnosti, mlade i sport Grada Pule, a nakon višemjesečnih pokušaja pronalaska adekvatnog rješenja, korisnik je zbrinut u zdravstvenu ustanovu.

Iz Grada nadalje navode da je za Slobodana u međuvremenu pronađen adekvatan smještaj u ustanovi socijalne skrbi izvan Istarske županije, gdje će biti smješten odmah po stabilizaciji zdravstvenog stanja u pulskoj bolnici.

Slobodan je rođen 1962. godine u Rijeci, više voli da ga se oslovljava s nadimkom Bobo. Zatekli smo ga na klupici autobusnog stajališta u Zagrebačkoj ulici još prije nešto više od mjesec dana. Drage volje je pristao na razgovor, te nas zamolio da mu pomognemo ustati s klupe, pošto sam to jako teško može. Uz pomoć štake koju koristi, lagano smo prošetali do terase kafića na Giardinima, gdje nam je u kratkim crtama objasnio što ga je dovelo u situaciju beskućništva i o njegovom pravu da živi tako kako je izabrao.

Bobo nam kaže da je za restauratora kamena, posla koji jako voli, završio još 1987. godine u Rijeci u klasi profesora Diminića, te objašnjava zašto je došlo do otkaza na poslu.

- Jednostavno nisam dijelio viziju ravnatelja o radu u Arheološkom muzeju. Nedugo nakon toga krenulo je moje beskućništvo, te sam smještaj pronašao na području bivšeg vojnog kompleksa na Vallelungi, gdje sam živio jako dugo, te se financirao sa skupljanjem metalnog otpada.

Bobo nam naglašava, da jako voli životinje, te da je i sam imao ljubimca hrvatskog ovčara koji mu je bio najvjernije društvo. Prolazile su godine i desetljeća. Bobo je prestao živjeti na Vallelungi, te je sve više vremena provodio na ulicama Pule, te kako navodi, zadnje dvije godine je stalno u gradu.

Zbog određenih zdravstvenih problema, o kojima ne želi govoriti, Bobo otežano hoda i glavna pomoć pri hodu je štaka. Na pitanje zašto ne želi biti u nekoj od institucija, kaže da s njima ne želi imati ništa, te naglašava da je on na svim liječničkim pregledima dokazano fizički i psihički zdrav.

- Bio sam smješten i u skloništu za beskućnike, ali jednostavno se nisam vidio tamo, kao niti u Domu za starije i nemoćne u Ulici Sv. Polikarpa. Ne bi dugo izdržao s mnoštvom ljudi, a niti oni sa mnom, kaže Slobodan, te nadodaje: "Tko me ne želi ovakvog kakav jesam, taj me niti ne zaslužuje".

Nadalje navodi da je ranijih godina imao problema s alkoholom, ali više ne pije u takvim količinama kao onda, eventualno jedno pivo dnevno.

Na pitanje što planira, jer uskoro dolazi i hladnije vrijeme, Bobo poručuje da se on ne brine, te da je njemu ovako dobro.

Teško se oteti dojmu da Bobo ili ni najmanje ne brine o tome što će biti s njime ili živi u iluziji, jer život na ulici, teško da može biti razlog za dobro stanje, naročito u njegovoj situaciji.

Od izvršne direktorice Udruge "Institut" Varje Bastiančić, voditeljice pulskog Skloništa za beskućnike, koja Slobodana poznaje gotovo cijeli život, doznajemo da su se ona i Bobo družili unatrag 15-ak godina u zajedničkim šetnjama sa psima.

"Sve je to trajalo dok se on nije počeo značajno mijenjati u ponašanju, komunikaciji i odnosima prema ljudima i životu općenito. Nisam ga srela niti vidjela preko 10 godina dok nisam doznala da živi na Vallelungi u napuštenom objektu, te sam ga tamo išla potražiti.

Nakon nekoliko susreta obnovili smo prijateljstvo i povremeno sam nosila humanitarnu pomoć kao što su to činile i druge organizacije na području grada Pule. Nekoliko članica humanitarne mreže grada Pule su kontinuirano pomagale da se osiguraju osnovni prehrambeni artikli i tako mu se olakša život, svjesni okolnosti i činjenice da Bobo više nije radno sposoban i da se ne može sam za sebe brinuti", rekla nam je Bastiančić.

Varja Bastiančić - Foto: Manuel Angelini

Bastiančić nam nadalje opisuje kronologiju situacije s Bobom, koji se prošlog ljeta javio tražeći uslugu smještaja kroz dnevni boravak i prenoćišta što mu je bilo i omogućeno, no već nakon dva dana postaje jasno da će to biti neodrživo, ističući da se njegovo zdravlje značajno narušilo, te je odbijao svaku mogućnost psihosocijalne podrške ili rehabilitacije.

- Svjesni toga da je bolestan pokušali smo ga motivirati na javljanje liječniku i nošenje pelena zbog inkontinencije što je kategorički odbijao. Na žalost zbog odbijanja nošenja pelena kao pomagala za vrijeme boravka u našim prostorijama, Slobodan je bio zamoljen da napusti prenoćište jer mi nemamo mogućnosti pružati ni medicinsku ni njegovateljsku skrb i zaista nismo mogli uz toliki broj korisnika, brinuti se o osobi koja odbija liječničku pomoć, koja zastupa stav da želi živjeti u skladu s prirodnim nagonima, a ne društvenim konvencijama. Bobo napušta prenoćište, vraća se na Vallelungu, a djelatnice mobilnog tima udruge AJA preuzimaju brigu i svaki daljnji kontakt s njime dok se nama Bobo javljao tijekom dana u prolazu i dolazio je po sendvič ili kavu u dnevni boravak, veli nam Varja.

Slobodana su pokušali motivirati da im dozvoli da se adekvatno pobrinu za njega i osiguraju mu valjanu skrb i njegu dostojnu čovjeka. Bobo je sve to odbio.

"Vidno pogoršanog zdravstvenog stanja, otežanog hoda, nestabilan, staje na noge i ispravlja se uz značajan napor, zanemarenog izgleda, higijene, smatrajući da su mu život i zdravlje značajno narušeni kako mi iz udruge Institut Pula tako i djevojke iz udruge Aja, svako malo smo ga vozili na hitni prijem ili pozivali hitnu pomoć. Moram naglasiti da su cure iz mobilnog tima srce ostavile na terenu da se za Slobodana organizira adekvatna skrb. U bolnici su isto dali svoj maksimum ali nije bilo indikacija za bolničko liječenje. Iako bi čovjek na prvu pomislio kako mu se tijelo raspada, činjenica je da je klinička slika uvijek bila zadovoljavajuća. Bio je i zadržan u bolnici da se obave svi pregledi, ali brzo otpušten jer nije postojao razlog za daljnjom hospitalizacijom", opisuje Bastiančić trud koji je ulagan kako bi se Slobodanu pomoglo.

I djelatnice Centra podrške 521, Ana Božić i Zuzana Hoti-Radolović bile su veoma angažirane u postupanju i aktivnostima kako bi se Slobodanu pomoglo.

- Slobodan je korisnik sustava socijalne skrbi 10 godina, a nama se obratio radi pomoći prije dvije godine u ostvarivanju prava na zdravstveno osiguranje. Nakon tog razdoblja, ponovno je stupio u kontakt s nama 19. srpnja ove godine i od tada intenzivno, a od 9. kolovoza svakodnevno koristio naše usluge savjetovanja i pomaganja, kazale su iz Centra Podrške 521.

Napominju da je Slobodan cijelo ovo vrijeme bio u posebno teškoj situaciji, a njegovo zdravstveno stanje ozbiljno narušeno, od otežanog hodanja uz pomoć štake, te nemogućnosti održavanja osobne higijene. Kao poseban problem izdvojile su nemogućnosti da se postavi u čučeći položaj te obavi osnovne fiziološke potrebe na otvorenom, pošto mu toalet nije bio dostupan.

"Kao osoba u beskućništvu, on je boravio i spavao u čekaonicama autobusnih stajališta i raznim parkovima u centru grada izložen nepovoljnim vremenskim uvjetima i bez adekvatne zaštite. Socijalne usluge koje pružamo bile su usmjerene na osiguravanje socijalne i zdravstvene usluge koje će zadovoljiti njegove osnovne životne potrebe.

Slobodan je u razgovoru s djelatnicom Centra izjavio kako je njegova želja biti smješten u Domu za odrasle osobe Vila Maria. Na njegov zahtjev djelatnica je napisala zahtjev koji je proslijedila nadležnom tijelu", kazali su nam iz Centra, te podsjetili da Slobodan ima 61 godinu života te ne pripada korisničkoj skupini starih i nemoćnih osoba, već je on "samo" nemoćan, ali ne i star, stoga, nema uvjete za smještaj u neki od domova za stare i nemoćne osobe kao što je primjerice Dom za starije osobe Alfredo Štiglić Pula.

"Slobodanu smo pružili pomoć u ishođenju potvrde za povlaštenu mjesečnu kartu Pulaprometa, kazale su nam djelatnice Centra, te osigurale odjeću i poticali ga na mijenjanje iste. Posredovale smo između njega i Pučke kuhinje radi prehrane te je svakodnevno imao obrok za van".

Za kraj se može zaključiti da je samo zahvaljujući mnoštvu dobrih ljudi, kojima je iskreno stalo do Slobodana, došlo do drastične promjene, koja će Bobi omogućiti da nakon izlaska iz pulske bolnice, dobije novu priliku za život dostojan čovjeka, u jednoj ustanovi socijalne skrbi izvan Istarske županije.

Istra24 je odmah nakon razgovora sa Slobodanom pokušala doći do odgovora Centra za socijalnu skrb Pula u vezi njegovog stanja i mogućnosti koje bi mu pomogle, da bi o njihovoj nemogućnosti za davanje izjava doznali nakon nekoliko tjedana. Uputili su nas na središnjicu Hrvatskog zavoda za socijalni rad u Zagrebu, ali do današnjeg dana ni od njih nismo dobili nikakav odgovor.