Ukoliko na cesti sretnete nekoga tko vozi bicikl, nije preteško dokučiti radi li se tek o rekreativcu ili osobi koja tim sredstvom putuje.
U prvom će slučaju biciklist sa sobom nositi tek bočicu vode i eventualno torbicu za mobitel, dok putnici sa sobom tegle bisage, šatore, vreće za spavanje, a nerijetko i pokoju zastavu ili mokre gaće koje suše na volanu.
Postoji, međutim, među njima još jedna bitna, ali ne toliko uočljiva razlika. Dok rekreativci unaprijed znaju svoj cilj, a često i put kojim će do njega stići, putnici svoju konačnu destinaciju često mijenjaju, ili bar preispituju, a put kojim će do nje stići gotovo uvijek prepuštaju raznim, veoma varijabilnim faktorima.
Baš su nam tako, kao da u tom trenutku mijenjaju plan, izgledali Ulrich Renz i Kirsten Bödeker, par koji smo, obavljajući drugi novinarski zadatak, sreli dok su na svojim jednostavnim biciklima prolazili Forumom.
Odmah smo primijetili i pokoju bisagu, ali najviše je pozornosti izazvala košara na volanu u kojoj, ni manje ni više, prevoze svog 16-godišnjeg psa Miku.
Ovaj njemački par doputovao je sa samog sjevera Njemačke, iz grada imena Lübeck. Plan je bio da cijeli put do Pule odrade na biciklima, ali kako u sjevernijim krajevima i dalje vlada zima, dio puta prešli su vlakom. O promjeni planova smo, kako nam i sami priznaju, bili u pravu.
Jedini preostali ljudi na svijetu
- Naša je prva ideja bila da putujemo po Italiji, onda smo pomislili da bi bilo lijepo doći do Istre i voziti po sjevernim otocima, budući da smo dosad posjetili samo one južnije. Zbog ove jake bure ponovo mijenjamo plan i danas odlazimo do Buzeta, gdje ćemo pričekati da ona prođe, a onda planiramo voziti po Sloveniji – kaže nam Ulrich, dok nam Kirsten prepričava kuda su došli do Pule.
- Zbog hladnog smo vremena bicikle ukrcali na vlak do austrijskog Kassela, gdje živi jedno od naše troje djece. Od tamo smo se spustili do Villacha, zatim do Trsta, Kopra i istarskom obalom sve do Pule. Lijepo je bilo voziti uz more, krajolik je odličan, a Rovinj nam se zaista svidio. Ali većinom prolazite kroz mala mjesta gdje uglavnom nema ljudi, kroz prazne kampove i hotele.
- S jedne strane je čudno što je sve tako sablasno pusto, i poželite da ste ipak došli kad je malo toplije, a s druge ste sretni jer se čini da ste jedini preostali ljudi na svijetu, veli nam.
Koliko je impresivna činjenica da putuju biciklima sa svojim psom, toliko je upečatljiva i čitava priča o njima. Kirsten i Ulrich su se, kako nam govore, upoznali kao studenti medicine. Ona je specijalizirala radiologiju i – kad baš pitamo - umirovila se dva dana prije nego su krenuli na ovo putovanje.
Ulrich je već kao student pokazivao ponešto drugačije tendencije te je, kako nam se žali Kirsten, na faksu ničim izazvan počeo pisati priručnik za jedan od predmeta. Završio je studij, ali je prije upisa specijalizacije shvatio da preferira pisanje.
Postao je autor nekoliko uspješnih romana za djecu i mlade. Prevedeni su na mnoge jezike, uključujući hrvatski, a tiskaju se u sklopu male izdavačke kuće koju su Kirsten i on otvorili zajedno.
Foto: https://sefa-verlag.de/
Svoje su roditeljske obaveze također uspješno odradili: imaju troje djece od 39, 34 i 28 godina, a na njih su uspješno prenijeli ljubav prema biciklu, ali i planinarenju.
Djeca, naime, nikad nisu bila prepreka za bicikliranje:
- Uvijek smo putovali biciklom, čak i kad nam se tek rodilo najmlađe dijete. Dok je bilo tek beba, a drugo dvoje je imalo 5 i 10 godina. Vozili smo ih u posebnim kolicima, u to vrijeme najviše po Skandinaviji i Poljskoj. Tamo se moglo kampirati na otvorenom, što nama odgovara više nego kampovi. Osim toga, živimo na sjeveru Njemačke, u lučkom gradu gdje je pristupačno sjesti na trajekt i odvesti se preko mora do Skandinavije. A Švedska je zaista ugodna ako vozite bicikl s djecom. Kasnije smo na biciklu obišli i okolne zemlje, putovali smo i po Hrvatskoj i Grčkoj, pa i po SAD-u i Australiji, kaže nam Kirsten, a Ulrich nam opisuje kako su jednom otkrili da za dobar đir biciklom i ne treba otići tako tko zna gdje.
- Uvijek nas je privlačilo otići negdje daleko i egzotično. Tek kad smo ostarjeli shvatili smo da i dalje nismo prošli našu vlastitu zemlju. I tako smo krenuli, od kuće, južno. Bilo je fantastično, jer je bilo ljeto, ali nije bilo prevruće, i mogli smo voziti po brojnim šumama i rutama uz rijeke kakvih u Njemačkoj ne nedostaje. Preporučujemo je, kažu nam uz smijeh dok dovršavaju kavu koju smo popili na jednoj od terasa Foruma.
Našem su fotografu nakratko pozirali za pokoju sliku, i već okreću pedale prema sljedećoj destinaciji gdje će se, toplo se nadamo, skloniti od jake bure.
