Obala Novigrada, široka je i pitoma. Nekadašnji biskupski grad, položen korak do velikog ušća Mirne, amblem je istarskog zapada

Cesta koja se s Tara spušta do doline ušća Mirne sva je izrovana, rupa na sve strane. Stali smo pored mosta kod Antenala i kratko razgovarali sa mještanima koji uz cestu prodaju “istarske suvenire”: rakija nepoznatog porijekla u raznim voćnim i biljnim varjantama, sir s tartufima nepoznatog porijekla i maslinovo ulje jednako nepoznato.

Kažu da cesta trpi promet velikih kamiona betonara koji koriste tu cestu (umjesto ispilona) da bi opskrbili gradilišta na širokom i građevinski nemirnom prostoru sjeverno od velike istarske rijeke. U kolovozu kolone automobila u jednom i drugom smjeru, dokazuju da je to jedna od najprometnijih istarskih cesta.

Foto: Gianni Velan

Asfalt jednostavno ne izdrži i puca na sve strane. Bez obzira na sve, ušće Mirne je bajkovito mjesto, ptičiji rezervat visoke naturalističke vrijednosti.

U nekoliko sam navrata jedrio od rta Kamenjak do Umaga: zapadna obala Istre stoji na dlanu jedne ruke, sve je povezano, jedriš od zvonika do zvonika, s povoljnim vjetrom plovidbu obavljaš u tren gotovo uspavan vizurom pitome obale isprekidane blagim uzvisinama, zelenilom maslinika, crvenilom oranica koje dodiruju more.

Foto:Gianni Velan

Piše Mate Balota: “Lijepe, zelene šumovite, niske obale, pošumljeni zeleni otočići na jugozapadu, s crvenim poljima I vinogradima, gdje se već od Vrsara i Funtana crvena polja protežu do mora, s gradovima mirno položenim na zaštićenim morskim obalama, gradovima I selima, koja se od samog mora penju na brežuljak, kao Rovinj i Vrsar, ili su položeni mirno u ravnici na obalu kao Fažana i Poreč…”

Foto:Gianni Velan

Veliki pjesnik nudi nam uzbudljivu usporedbu između zapadne i istoćne, visoke i divlje obale Istre:

“Iako su istok i zapad tako različiti, oni imaju nešto zajedničko: more i vidike. Istok bježi u daljine, jer ga zemlja odbija, zapad neprestano daljine osjeća i vidi…”

Drugačijim stilom tršćanski povjesničar Pietro Kandler (Trst 1804.- 1872.) u svojoj definiciji poluotoka problematizira odnos između pitome i brdovite Istre:

“Onaj tko s obale promatra ovu regiju divi se pravilnim i lijepim oblicima njenih gora, divljoj i bujnoj vegetaciji njezinih dolina, sigurnosti prometnica i luka, i u potpunosti razumije pohvale s kojima je Istru zapisao Kasiodor pišuči iz Ravenne. S druge strane, oni koji u Istru ulaze iz unutrašnjosti, prisiljeni prelaziti preko niza valovitih uzvisina, čije su sjeverne padine uglavnom gole i neplodne, umorni i zbunjeni brojnošću negostoljubive konfiguracije, uglavnom stječu najgori dojam. U nemogućnosti da vide širu sliku, prestrogo sude o regiji, pa su stoga za njih obale, luke, bujno raslinje na obalama, nasmijana polja, naseljeni gradovi, spomenici iz starine samo sporadični slučajevi koje je sreća nabacala ili su zalutali na obalu.”

Obala Novigrada, široka je i pitoma. Nekadašnji biskupski grad, položen korak do velikog ušća Mirne, amblem je istarskog zapada. Gianni je snimao novigradski mandrač hvatajući posljednje zrake sunca.

Naziv mandrač ili talijanski mandracchio potječe od latinske imenice mandra što znači stado (koji se kreće u redu). To je morski prostor kojeg je čovjek prisvojio u cjelosti osim uskog prolaza koji prihvaća plime i oseke.

Foto:Gianni Velan

U mandraču barke su poredane kao stado, pripadaju više kopnu nego moru, sidrišta slice kamenim stupovima sajmišta na kojima se veže blago na prodaji. Barem se meni tako čini. Novigradski mandrač je najveći u Istri, a u njemu i dalje su na sidrištu ribarske brodice.

U Novigradu ribari i dalje dominiraju mandračom, riva je jako živa, domaćih ljudi na sve strane bez obzira na navalu turista. I tako dok je sin slikao, ja sam sjeo u malom kafiću korak do mandrača.

Foto: Gianni Velan

Konobarica je gospođa u poznijim godinama. Pitao sam je da li je u kafiću zalazio Nino, rovinjski ribar koji je zadnje godine života proveo u Novigradu. Nino, poznat po nadimku Belfiore, bio je izuzetno popularan, ribar s karakterom, pravi rovinjski Latin.

Potvrdila mi je da je Nino Belfiore svako jutro pio kavu u njezinom kafiću, sjedio je i promatrao rad ribara na brodicama. U Rovinju pravih, originalnih ribara gotovo da i nema, možeš ih izbrojati na prste jedne ruke. Čini mi se da u Novigradu tradicija drži korak s vremenom, mreže se čiste i ribom se trguje, pored brodice.