U Facebook grupi „Istarske/Istrijanske legende“ nedavno je veliku pozornost i nostalgiju privukla objava o Mohamedu Zahiroviću, poznatijem kao Mujo, koji je 70-ih godina prošlog stoljeća ljeti oduševljavao Puležane svojim skokovima u more. Najčešće je, stajalo je u objavi, Mujo skakao na Verudeli, kod svjetionika, i to tako što se s 13 metara visine bacao u plićak koji je jedva sezao do kukova, da bi pritom iz mora izašao širokog osmijeha, neozlijeđen.
Foto: Pulski skakači i skakačice (Facebook)
Objava nas je potaknula da ga potražimo, ali i one koji su došli nakon njega, pa usput provjerimo teorije onih koji kažu da mladi danas „gotovo i ne skaču“. Osim s Mujom, razgovarali smo i s Vilijem Paoletićem, koji je unazad 20 godina zajedno s nekoliko prijatelja ponovno popularizirao ovu omiljenu ljetnu aktivnost, te Ivanom Lacijem Juhasom, mlađim Puležanom koji i dalje skače i koji nam je otkrio da je Pula danas poznata destinacija skakačima iz susjednih europskih zemalja.
Zašto, pobogu?
Kako nekome tko nije odrastao uz more objasniti sve te ludorije skakača? Racionalno mu obrazložiti zašto bi netko poput Muje s vrtoglavih 13 metara visine skočio u more ili kakav Vili Paoletić sa stijene na Muzilu izvodio trostruki salto unazad? Ovisnost o adrenalinu – možda je to najjednostavniji odgovor na pitanje „zašto, pobogu?“.
Foto: Vili Paoletić (arhiva)
Nezasitni su to konzumenti one eksplozije adrenalina koju – nakon treme, pomnog računanja zaleta, ubrzanog pulsa i plitkih udisaja – dožive kada se konačno vinu u zrak i izvedu skok za koji su još dan ranije mislili kako za njega nikad neće skupiti hrabrost. A dovoljno je da ga ponove još nekoliko puta, i ona će doza adrenalina izblijedjeti, a skok postati tek dio repertoara za publiku. Tada skakač traži novi skok. I zato se oduvijek skakalo, i skače i danas. A jesu li se skokovi mijenjali?
Letva na stablu iznad Kanjona za skok s okruglih 20 metara
- Na Verudeli se najviše skakao rokoko, a s Kanjona više na lastu ili prijelom. Ja sam s krova svjetionika kretao na prijelom i onda bih završavao na polu dasku. Zato sam mogao skakati u plićak, trik je bio u tom zadnjem trzaju. Morao si znati skočiti, jer dubina je tamo metar, metar i 10, i već tada nije bilo šljunka.
Krov objekta s kojeg je skakao Mujo još je par metara iznad...Foto: Pulski skakači i skakačice (Facebook).
-Ja nikad nisam taknuo dno, ali bio sam lukav, slušao starije koji su me učili i davali savjete. Tako sam saznao da je svaki treći val najveći. Gledaš manji, pa malo veći, pa taj treći na koji treba skočiti. To je bio najveći gušt, skakati po jugu, kad val pukne od zida i pršti pjena, a ti skačeš na val! - kaže nam legendarni Mujo koji je, mnogi to ne znaju, prve skokove odradio u Rovinju, na Lanterni i Baloti, da bi u Pulu, odnosno u dom Ruže Petrović, dospio s 13 godina, nakon smrti majke.
I Mujo je jedan od onih koji su konstantno tražili nove izazove, pa je u jednom trenutku odlučio „povećati“ najvišu pulsku stijenu. Na tanašno je stablo iznad Kanjona, naime, nekoliko prijatelja odlučilo zakucati drvenu letvu kako bi s nje – odnosno s okruglih 20 metara, a ne više 18 – mogli skočiti u more.
Foto: Pulski skakači i skakačice (Facebook)
- Bili smo tu Lutvica Fikret, Kostić Emil, Bolović Dragan, ja i još netko, ne sjećam se. Tu smo letvu ukrali s jedne klupe i Lutvica ju je vezao za stablo. Odatle smo najviše skakali na rokoko, više nego na glavu, jer si tako imao sigurnost da se nećeš previše odrazit, tu su ti noge mogle otići preko glave i sletio bi na leđa - kaže nam Mujo, na što odmah povlačimo pitanje o ozljedama.
Uglavnom su se, prisjeća se, ozljeđivali stranci.
- Gledali bi nas kako skačemo u plićak pa bi i sami probali. Ali nisu znali skakati, skočili bi šeko na picchiatu odozgo! I onda bi im vadili šljunak iz glave i slali ih na šivanje…
Od rokokò skokova do gimnastike iznad mora
Ako Muju pitate da svoje mladenačke ludorije usporedi s današnjim skokovima, nema tu dvojbe. Pravi jasnu razliku između svoje i nove generacije.
- Ne možemo se mjeriti s ovim što danas izvode mladi. To su gimnastičari! - kaže nam.
Iz Mujinih 70-ih tada odmah letimo naprijed u vrijeme, negdje sredinom 2000-ih. Skupina prijatelja - Vili, Edis, Ivor, Kristian, Zahtila, Keva, Adam, Oliver – počinje izvoditi sve luđe skokove. Stijene su iste kao i kod Muje: Verudela, Valovine, Galebove, Muzil, Saccorgiana, Kamenjak. Ali skokovi se mijenjaju: nekadašnje picchiate, rokokoi i prijelomi, pa i kasniji rokići i čepovi, ovdje se pretvaraju u salto, u razne piruete, gainera ili, po naški, „amerikanca“ - salto unazad s odrazom prema naprijed. Skokove koji, ima Mujo pravo, zaista podsjećaju na gimnastiku.
Foto: VIli Paoletić (arhiva)
Nije ni čudo: većina neformalne grupe zagrijala se za parkour, tada još sasvim novi sport koji je danas službeno priznat kao disciplina gimnastike. Vratolomije koje inače izvode na asfaltu ili zemlji mogu trenirati nad površinom mora, pa umjesto slomljene kosti eventualno zaraditi kakvu opeklinu od „prženja“. I dok od starijih skokova iz Mujinih vremena imamo tek pokoju mutnu fotografiju, ova nova generacija koristi prednosti tehnologije. Nastaje i prva kompilacija, video koji danas ima više od 320 tisuća pregleda i, pitate li današnje skakače, stavio je Pulu na mapu.
Foto: VIli Paoletić (arhiva)
Vili i ekipa: skokovi koji su Pulu stavili na mapu
- Iznenadilo nas je da je video tad skupio toliko pregleda, ali smo zbog toga odlučili da bismo svake godine mogli izbaciti novi. Skakali smo i snimali svuda pomalo, a jednom čak i otišli na natjecanje na Zarečkom krovu. Bili smo konstantni, i sa skakanjem i s parkourom, ali nikad s nekom namjerom da se tome stvarno posvetimo, profesionalno. Sve je to uvijek ostalo na nekoj neformalnoj razini i druženju - kaže nam Vili Paoletić.
I za njega je, kao i za Muju, skakanje krenulo tako što je gledao starije od sebe.
- Nisi mogao skočiti na noge, morao si ići barem na glavu! - kaže, pa dodaje da je sa Svete stijene na Verudeli tako skočio već s 12 godina.
Foto: VIli Paoletić (arhiva)
Među svoje najzahtjevnije skokove Vili ubraja čak trostruki salto unazad s Muzila te dvostruki gainer, od čega jedan „sa zadrškom“, odnosno salto u kojem se skakač, umjesto da se skvrči radi bolje rotacije, u zraku okreće u uspravnom položaju. A ozljede? Crvenilo od „prženja“ ili nešto više?
- Crvenilo, osim jedne epizode. Jedan je dečko probao dupli salto pa na glavu. Baš se zalijepio facom za more, pa smo se počeli smijati. On je izašao van i pitao nas na što je skočio. Rekli smo mu, ali je nakon pet, šest sekundi postavio isto pitanje. Netko mu je rekao neki drugi skok, a on je to prihvatio kao da se zaista dogodilo. Tu smo shvatili da nešto nije u redu. Pa je bilo: „Pakuj se, idemo na hitnu!“
Foto: VIli Paoletić (arhiva)
Ivan Laci Juhas: „Na Galebove danas dolaze skakači iz cijele regije“
Među tom grupom mladića, priča nam Vili, bio je i jedan dječak koji ih je stalno pratio i s njima činio svoje prve skokove.
- Sjećam se, čak bi i napravio salto, ali bi sletio u more držeći se za nos! - smije se dok nam priča o Ivanu Laciju Juhasu.
U međuvremenu je dječak odrastao. Danas već može napraviti trostruki salto unazad s Galebovih, i to a da pritom ne začepi nos. Ivan nam otkriva tužne slutnje: koliko on zna, nema puno mladih ljudi iz Pule koji skaču, ali barem postoje natjecanja. I on se bavi parkourom, u kojem je na natjecanjima već osvojio nekoliko medalja, a bio je i na natjecanju u skokovima u vodu u Makarskoj. Činjenica da je iz Pule tamo izaziva poštovanje, i sve zahvaljujući – Viliju i njegovoj ekipi.
- Čim sam tamo rekao da sam iz Pule, osjetio sam neku promjenu. Nisam još bio ni skočio, a već sam mogao osjetiti neko strahopoštovanje. Oni su s tih nekoliko videa zaista popularizirali Pulu kao skakačku destinaciju u cijelom ovom dijelu Europe.
Foto: VIli Paoletić (arhiva)
- Ja danas baš nemam svoju ekipu iz Pule za skakanje, ali gotovo je nemoguće da ljeti dođete na Galebove stijene, a da tamo ne bude neki poluprofesionalni skakač. I to me oduševilo, da možeš doći tamo kad god i upoznati nekog tko se time bavi. Upoznao sam puno njih i s puno njih se družim i skačem kad dođu. Znam ljude iz Slovenije, Austrije i Italije koji uzimaju godišnji da bi došli u Pulu skakati s Galebovih stijena. Još nije ni svibanj, a ove su godine već triput dolazile neke grupe!
O tome jesu li danas u modi rokići ili salta, Ivan nam kaže: i jedno i drugo.
- Često na natjecanjima postoje dvije discipline. U jednoj natjecatelji izvode salta i slične skokove, a to je i moja kategorija. A druga je ta, kako bismo mi rekli, kategorija rokića, odnosno dødsa, jer se u svijetu popularizirala norveška verzija imena. Osobno baš ne skačem na taj način, ali skok je postao jako popularan na društvenim mrežama. Danas ga ljudi redovito izvode s 20 ili 30 metara, a svjetski rekord je čak 48 metara!
