Ovdje se snijeg otapa sporo, vijore se gusarske zastave, svi će vas pozvati na kafe: „Ljudi pomoru. Ima tu ljudi, magari i ako nisu Vodičani“

Iskričave, svijetlo plave oči ima Zdenka. Bistre i prodorne, pune života. A života se nakupilo 94 godine. Od toga ovdje u potkrovlju Istre, u Vodicama (tal. Vodizze) na Ćićariji, 78. Do krova treba povući još nekoliko minuta vožnje, gdje prkosno stoje Jelovice (tal. Gelovizza), zadnja naseljena stanica svojih dva i pol kilometara od graničnog prijelaza sa Slovenijom.

Zime su ovdje surove. U ostatku Istre bijeli pokrivač koji je minulog tjedna prekrio krovove sve tamo do krajnjeg juga, već je postao blijeda uspomena. Ali ne i ovdje. U Vodicama i Jelovicama ima ga do gležnjeva, prilazi kućama još se uvijek čiste lopatama, poledica je okovala veći dio uličica u naseljima, pa se hod ima prilagoditi skliskom tlu. Podne je, ali temperatura je i dalje u minusu.

Broskva je preživjela zimu

Zdenka Rupena nosi drva za ogrjev u kuću. Čini to poletnošću kojom se ne može pohvaliti puno gotovo-stogodišnjakinja, a njezinom okretnom i spretnom koraku pozavidjeli bi i mnogi mlađi. Unatoč relativno tankom sloju odjeće, ne smeta ju hladnoća koja neumoljivo grize obraze. Lice je zaštitila facolom, dlanove nešto debljim vrtnim rukavicama.

„Ni bilo ovih let toliko zime, koliko je sad. To nas je sad zadesilo. Ali prije je bilo ovako, još i gore“, prisjeća se Zdenka.

Priča da ne dela previše, ali u vrtu obavezno, kaže, mora barem čapati travu. Vrt je sad pod snijegom, ali broskva je, pokazuje nam Zdenka, živa i zdrava, preživjela je zimu. Želimo joj pomoći s drvima, ali ona insistira da ih nosi sama.

„Ne, ja vam se s tim zabavljam. Nosim po malo. Radije ću hoditi i nešto delat' nego siditi“, govori ne skidajući širok osmijeh s lica.

Zdenka u Vodicama živi od 1948.

Jučer su joj sin i unuk došli počistiti prilaz. Pripovijeda da jedan sin živi s njom, ali je bolestan. Leži, kaže, ali se i digne, a najviše voli biti doma. Što se nje tiče, dok vozi auto, dobar je. U Buzetu, pojašnjava, nude pomoć onima kojima je potrebna.

„Mi smo rekli dokle se moremo kretati, ne treba. Ja još morem. Srce mi dela, malo da vrta delam i da se s tim zabavljam. Ljudi tu ča su oko mene dođu i pomoru. Tu je i doktorica koja dela u Riki, pita kako smo, dal ča treba. Ima tu ljudi, magari i ako nisu Vodičani “, govori.

Zdenka nas je odmah pozvala u hižu na kafe. U Vodicama i Jelovicama razgovarali smo tek s troje osoba, ali svi su nas, bez ikakve zadrške, pozvali u svoj dom na šalicu kavu. Možda se, za jedno siječanjsko prijepodne, može činiti da je susresti tri čovjeka u dva sela malo. No, pritom se mora znati da Jelovice, prema popisu stanovništva iz 2021., imaju devet mještana, a Vodice tek jednog više, što je, uostalom, i karakteristika naselja općine Lanišće, prostorno najveće, a stanovništvom najsiromašnije u Istarskoj županiji. Obližnji Trstenik broji tek jednog žitelja, Rašpor dvojicu, iako ih je u Podgaću 45 te u samom Lanišću 67. Osim toga, tu je i faktor hladnoće. Kako nam je rekla i Zdenka, ljudi ima, ali su u kućama, griju se.

Vrijeme je stalo

Naoko se može činiti da je vrijeme ovdje stalo. Dobro, ako ćemo biti cjepidlake, u Vodicama se vrijeme i jest zamrznulo. Barem što se službenog mjerača vremena tiče. Kazaljke sata na crkvenom zvoniku u mjestu se, naime, ne pomiču. Zadesio ih je kakav kvar i zapele su. Tamo vam je, barem do popravka, sve zaglavilo na pet minuta do tri sata, noćna ili dnevna sasvim je, zapravo, svejedno.

Matej Babić živi u Trstu, ali uživa na Ćićariji

Ipak, iz dimnjaka suklja dim, a ispred tih nekoliko kuća parkirani su automobili. Zdenka je, dakle, u pravu. Eno se već ponad njezine kuće čuju zvukovi lopatanja. Matej Babić oslobađa prilaze svoje kuće od snijega. A njegova je, vjerujete, najživopisnija u mjestu. Prepoznat ćete je prema gusarskoj zastavi koja se vijori iz dvorišta. Matej, ipak, nije gusar, liječnik je, radi u tršćanskoj bolnici. Nekretnina u Vodicama njegova je djedovina i ovdje provodi slobodne dane. I bez da nam je rekao, znali bismo da ima djecu. Okućnica je, naime, ispunjena raznoraznim zabavnim rekvizitima, od kojih je gusarska zastava samo jedna u nizu. Tako je razgovor s nama proveo naslonjen na lopatu, dok je strelica s natpisom „the Grinch“ ukazivala upravo na njega, mada Matej nije ni zlovoljan, ni ciničan poput fiktivnog lika Dr. Seussa. Naprotiv.

Nekretninu je dobio u nasljedstvo, stari objekt je srušio, nanovo je sagradio kuću i sada ju koristi kao vikendicu. No, ovdje iz Trsta drage volje dolazi kad god uzmogne, ne samo vikendom.

„Po ure s makinom. To ni daleko. Ovo je bilo od moje none koja je tu imala kuću, tu je bila ruševina, pa sam ja tu 2011. digao kuću ispočetka“, govori.  

Ne skriva da su mu Vodice sinonim za uživanciju.

„Meni je ovdje fantastično. Ja sam tu na ferijama. Kad dođem tu, meni ferije ne trebaju. Kako čapan vremena tako dojdem ovdje. Tu nam je super“, istaknuo je Matej.

Zdenka je, sasvim suprotno, u ovaj kraj došla poslom. Nije rođena u Vodicama. Grohotom se nasmijala kad smo je pitali gdje je rođena.

„Reći ću vam“, kaže kroz zarazan, vragolasti smijeh, „ali ne možete napisati“.

I nećemo. Otkrit ćemo tek da Zdenka i nije nešto pretjerano dugo putovala od svog rodnog mjesta do Vodica, a prije nego je bila okružena obroncima Ćićarije, imala je pogled na more.

„Tu sam par let delala u trgovini. U zadruzi. Tako su nas bili rasporedili. Sad su škole za trgovine, tada su još bili tečajevi za naučit delat, po tri miseca. I onda san se oženila“, prepričala je ukratko.

Draženko Čendak

U Vodicama i Jelovicama nema dućana. Ovdje butige ima jedino subotom i dolazi na četiri kotača. Draženko Čendak iz Jelovica pojašnjava nam da je to trgovina Ošo. Ona najbliža fiksna, s temeljima, nalazi se u, obrazlaže, Munama, od Jelovica mjesto udaljeno 15 kilometara. Druga najbliža opcija su Kozine u Sloveniji.

Gostionica kultnog statusa

Pa ako u Vodicama prostorom dominira objekt Speleo kuće i impozantno stablo lipe pokraj crkvice sv. Martina, u Jelovicama je taj zadatak preuzela gostionica Lovac koju vodi upravo Draženko s bratom Aleksandrom i majkom Slavicom. Lovac je tijekom godina zaradio kultni status. Otvoren je, naime, daleke 1902. godine i od prvog dana je u rukama obitelji Čendak. O braći Čendak i njihovom ugostiteljskom objektu ispisani su već brojni novinarski redci, a ne valja zaboraviti da čuvaju i tradiciju proizvodnje drvenog ugljena, karbuna u karbunicama.

Jelovice

Napričao se, dakle, Draženko Čendak s novinarima već mnogo puta. Sjeo bi rado i s nama, ali, ispričava se, žuri u Buzet.

Zimi je u Jelovicama, veli, mrtvo.

„Kako će biti. Svaki dan je isti“.

Lovac je zatvoren do kraja mjeseca. Vrijeme je odmora. No, koliko god život u planinskom području bio surov, odsječen od urbanih gradskih privilegija, spašen je i od boljki; užurbanosti, buke, masovnog turizma koji je okovao istarska mjesta i uporno ih svodi tek na puke destinacije bez autentičnosti, uz popratno preopterećenje infrastrukture i zagađenog okoliša. Tako gostionica u Jelovicama nastavlja sa svojim poslom i ostaje u obitelji Čendak. Zašto, pitamo Draženka.

„Tradicija“, odgovara jednom riječju.

Jelovicama tumaraju mačke

Već je i samo prezime Čendak oznaka za baštinu u tom selu. Od 20 palih boraca i žrtava fašističkog terora kojima se spomenikom na ulazu u Jelovice danas odaje počast, uz Mamiloviće, Poropate, Juriševiće i jednog D'Emanuelea, 11 ih nosi prezime Čendak. Ovi su krajevi vidjeli svo zlo Drugog svjetskog rata: fašistički barbarizam razorio je i obližnje Velike i Male Mune, Vodice, Trstenik, Rašpor, Račju Bas, Brgudac i Dane.

Tišina ovdje para uši, a oči pasu ljepotu krajolika. U Jelovicama mačke lutalice strpljivo čekaju da prođe studen. Ima ih na svakom uglu. Gledaju nas poprijeko, nemaju povjerenja. Ali osim nas na uličicama nema ni psa - što je za njih svakako dobra vijest - pa ih povremeno obuzme znatiželja te odluče pratiti naš korak. No, brzo i odustanu, draže im je skloniti se na nekom toplom mjestu.

Granični prijelaz otvoren, a žilet žica i dalje prijeti i ljudima i životinjama

Na putu od Lupoglava do graničnog prijelaza nismo susreli niti jedan automobil, a radi se dionici od 35 i pol kilometara. Na granici nas dočekuje prizor koji odudara od iskrene gostoljubivosti ovdašnjih mještana – prolaz otvoren, no crta razgraničenja između Hrvatske i Slovenije opasana je žilet žicom, bodljikava, nehumana ograda, opasnost je za ljude i životinje.