Pulska riva, koja bi trebala biti ogledalo ovog morskog grada, danas izgleda gore nego ikad. Dok u Prvomajskoj iznajmljivači već čiste izloge svojih prostora i postavljaju terase za prve, uskršnje goste, lučka obala i dalje spava dubokim zimskim snom. Od Prolaza sv. Nikole pa sve do Titovog parka, otvoreni se prostori, jednog sunčanog utorka oko 10 ujutro, mogu nabrojiti na prste.
U tužni smo obilazak krenuli od parka Grada Graza, odnosno bivše Čapalije, pečenjare za koju se, jednom kad bi se po čitavom susjedstvu počeo širiti miris ćevapa i pljeskavica, za stol čekalo u redu.
Nakon raznih ugostiteljskih eksperimenata, ovdje je unazad nekoliko mjeseci otvoren Mono Sushi. Tko zna jesu li najmoprimci tada znali da će se uskoro obnavljati pročelje čitave zgrade, zbog čega im je vanjska terasa trenutno odlagalište građevinskog materijala gdje je svoje mjesto pronašao i jedan kemijski toalet.
U tom je potezu, sve do Augustovog prolaza, nekoliko prašnjavih izloga i zaključanih vrata, a otvoreni su tek hotel Pipištrelo i pekara Forum. Među njima je i outlet koji prodaje odjeću i koji bi u vrijeme našeg obilaska trebao biti otvoren, ali u njega nismo uspjeli ući.
Znakovi prolaznosti
Ništa vedrije ne izgleda ni dio koji slijedi nakon Parka Mladenaca iza Augustovog hrama. Po prašnjavim se prozorima Regionalnog centra za razvojne studije može pretpostaviti da se duže vrijeme ovdje ništa ne događa. Tome u prilog ide i već izblijedjeli natpis na vratima i zalijepljeni papir - oglas za usluge selidbe i odvoza na kojem je ostao tek jedan od papirića s brojem telefona. Mali znakovi prolaznosti.
Nema života sve do ulice Porta Stovagnaga, koja siječe unutra prema Kandlerovoj. Tu su prašnjava vrata s natpisom koji podsjeća na Trst.
„Kavana ogledala – Caffe degli specchi“, pročita prolaznik i zapita se je li to ikad zaista postojalo.
Slijedi prostor čiji je ulaz zakucan drvenim daskama, a na raskrižju pronalazimo simbolički spomenik ovog predjela, nikada dovršenu građevinu koja već desetljećima čeka bolje dane i, kako se čini kroz staklena vrata, služi kao skladište za obližnji restoran.
Eto ga preko pješačkog prijelaza - Padela!
Tu je još unazad nekoliko dana stajalo veliko crveno srce s telefonom i štosnim natpisom „I just call to say I love you“, ali čini se da je telefon netko iščupao. Kad se Padela otvorila i hoće li izdržati bar sezonu ili dvije, pitanje je koje vrijedi i za susjednu La perlu. Ako ništa drugo, barem nešto što radi, trzaji života u ovom obalnom mrtvilu. Ne može čovjek ništa drugo nego poželjeti im sreću.
A što o svemu tome kažu ljudi?
Prolazeći parkom iza pulske Katedrale ugledali smo dvije djevojke kako bezbrižno sjede na jednoj od klupica i upijaju proljetno sunce. Upitali smo ih kakve bi promjene voljele vidjeti na pulskoj rivi.
- Da srede te rupetine po cesti kako bi ljudi mogli normalno prošetati. Da se šetnica uredi, kao u Rovinju. I još nekakav kafić da se može popiti kava, kao u onoj novoj zgradi koju grade. Ništa više ne treba – kaže nam jedna od njih, ali odbija nam otkriti svoje ime.
Palme - kao u Splitu
Nastavili smo dalje po, moglo bi se reći, javnom dijelu, gdje pronalazimo zgradu Admiraliteta, nekada simbol vojne i pomorske moći Pule, a danas simbol dugogodišnje zapuštenosti. Tu su još i Lučka kapetanija, Istarsko Veleučilište i Carinska uprava, ali i redakcija lista La Voce del Popolo, danas jedinog preostalog medija, kojem su nekad pravili društvo Radio Pula i Glas Istre.
Sve završava restoranom Meating pred nedavno renoviranom ulicom Sv. Teodora, koja se stepenicama također penje prema Kandlerovoj. U ovom je predjelu, uz obližnji Shipyard, Trikotažu i Rivu, jedina okolna ulica s malo života. Tu smo susreli dvije dugogodišnje prijateljice, Ljiljanu i Jozefinu, pa nas je zanimalo što bi one mijenjale na pulskoj rivi.
- Riva bi trebala biti lijepa – kaže nam Ljiljana, dajući naslutiti da je danas daleko od toga.
- Da se doda malo zelenila i da se može negdje sjediti. Palme staviti, kao u Splitu! – dodaje.
Njena prijateljica Jozefina slaže se te ističe kako bi voljela vidjeti nešto što će se neće zatvoriti zimi.
- Pa Pula je grad, ima nas koji tu živimo i koji bi htjeli i zimi tu nešto bude. Nekakav kafić ili nešto. A treba i neko rješenje za cestu. Da bude jednosmjerna, da mogu proći samo vozila s dozvolom ili da se skroz zatvori. Možda bi ovo zadnje bilo najbolje, da zaista bude kao u Splitu. Tamo imaju dovoljno mjesta i za šetnju i za čakulu! – govori nam.
"Zaobiđi luku u širokom luku"
Ponešto života oko Meatinga tek je tračak nade pred najvećim mrtvilom, zadnjih pedesetak metara koji vode do pješačkog prijelaza i Titovog parka. U ovom najturobnijem dijelu rive, a možda i Pule općenito, otvorena je tek jedna charter agencija te pekara Mlinar. Sve ostalo – spuštene rolete.
Čak ni u špici sezone se, zapravo, ovdje nema puno toga za vidjeti. Nekoliko wannabe talijanskih slastičarnica, skučene čarter agencije, trgovine za kupnju ručnika i peraja koje turisti neće ni ponijeti na jeftini let kući. Pored toga zakrčena cesta i pješački prijelaz na kojem se predugo čeka zeleno, a s druge strane razrovane kamene ploče, slinavomodro more i suncobrani pod kojima dosadni bukeri nude Dolphin tour na 12 različitih jezika.
Dok rezignirano hodamo uz samu obalu, na jednoj od bočno privezanih brodova ugledamo ribara. Sjedi i puši cigaretu, ne pada mu na pamet dati nam izjavu, još manje dopustiti nam da ga slikamo. Ipak nam, povukavši dim cigarete, dok odlazimo dobaci rečenicu koju ćemo još dugo pamtiti: „zaobiđi luku u širokom luku!“
