Puležan Antonio Radolović zaljubljenik u borilačke vještine odradio 820 volonterskih sati pomoći potrebitima

Imati 25 godina, i za prvu godinu volontiranja u svom životu, dobiti prestižnu nagradu "Danijela Ustić" za Volontera 2025. godine Istarske županije, veliko je postignuće, koje se posebno izdvaja s obzirom na skromnost i želju da se ne ističe prema javnosti s radom koji daje, jer to smatra nečim sasvim normalnim i ispravnim.

Naime, Puležan Antonio Radolović, vanredni student Fakulteta ekonomije i turizma, koji u životu radi kao zaštitar i redar, te je veliki zaljubljenik u boks, a trenira ga redovito već deset godina i to po nekoliko puta tjedno, uspio je u protekloj godini dati 820 sati volonterskog rada u Udruzi za razvoj i širenje usluga u zajednici, borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti AjA.

O kako se velikom broju radnih sati volontiranja radi, svjedoči činjenica da je to skoro pola radnog vremena godišnje, dakle barem četiri sata dnevno.

"Antonio je svoj volonterski angažman u udruzi započeo kao podrška voditeljici donacija i dostave, a postupno se uključio u gotovo sve aktivnosti koje provodi Udruga AjA i u prethodnoj godini ostvario 820 volonterskih sati. Svojim svakodnevnim angažmanom Antonio predstavlja ključnu podršku timu Udruge AjA i primjer predanog, svestranog i pouzdanog volontera koji svojim radom izravno doprinosi kvaliteti života osoba u beskućništvu i riziku od socijalne isključenosti", opisuju veliki Antonijev doprinos u svojoj nominaciji za volontersku nagradu, njegove kolege iz Udruge AjA.

Antonio Radolović

Antonio nam kaže da je do volontiranja došlo na prijedlog njegovih roditelja koji su prijatelji od Helene Babić predsjednice Udruge AjA, koju navodi kao svoj najveći uzor u Udruzi, ali naglašava da su i ostale djelatnice vrijedni uzori koje su ga odlično prihvatile od prvog dana.

- S volontiranjem u Udruzi sam u početku krenuo jedan do dva puta tjedno, da bi to s vremenom raslo. Uvijek se radilo o dostavi hrane i ostalih potrepština korisnicima usluga, što mi nikada nije bilo teško. Odvojio bi vrijeme kada god bi to bilo potrebno, kaže nam Antonio.

Pitanje koje jako često dobiva je, kako uspijeva spojiti ljubav prema borilačkim vještinama i volontiranje. Dvije stvari koje su mu jako bitne u životu.

- Mnogi takav spoj vide kao kontradiktoran, ali nije, meni je to potpuno prirodno. To što treniram boks, ne znači da sam nasilan - već da se znam obraniti. U Udruzi su svi predivni, kao i korisnici koji su odlični ljudi, i stvarno zaslužuju pomoć, te ja ne vidim dvojbu, u tome da borilačke vještine isključuju volonterizam prema potrebitima, veli Antonio.

Na naše pitanje, osjeća li se umornim od svih obaveza koje ima, Antonio jednostavno poručuje, da ne. "Kada je okruženje oko mene tako pozitivno, umor ne postoji. Iskreno, to me ne umara. Sve ovisi o tome s kim se radi. Da sam bio u nekom toksičnom okruženju, i da sam radio znatno manje, vjerojatno bi bio umoran, ovako mi nije bio problem".

- Udruga AjA se bavi jako ozbiljnim i teškim stvarima, a posebnost je što se sve odrađuje uz pozitivu i isti takav pozitivan humor. Atmosfera je prava obiteljska i opuštena, te je tim lakše raditi i volontirati, veli nam.

O tome kako okolina i prijatelji reagiraju na njegovo volontiranje za potrebite, Antonio ističe da svi na to gledaju pozitivno, te da razumiju njegovu želju da pomaže.

- Moji prijatelji su uglavnom iz svijeta sporta i borilačkih vještina, stvarno razumiju moj rad, te me podržavaju. Nakon što sam dobio nagradu, javilo mi se i nekoliko prijatelja s kojima se dugo nisam vidio, te su mi čestitali na nagradi i volontiranju.

Što se tiče planova, Antonio naglašava da nastavlja s volontiranjem, kaže da ne može odrediti, hoće li to opet biti ovaj broj volonterskih sati, ali poručuje da će biti na raspolaganju kada god to bude potrebno.

Antonio za kraj ističe svoj odnos s korisnicima usluga, kao jedan ljudski.

- Od prvog dana u njima vidim ljude kao i sve druge, a ne kao neke korisnike. Jednostavno se radi o osobama kojima trenutačno treba pomoć. Takav opušteni odnos i kod njih doprinosi da su me lako prihvatili, kaže nam.

Na naše pitanje, je li svjestan koliki je posao odradio i koliko je to bitno za zajednicu, Antonio je dao sljedeći odgovor:

"I Helena me često pita jesam li svjestan koliko sam učinio i pomogao. Iskreno, nisam svjestan. Osobno niti ne volim o sebi govoriti, kao da je to što radim nešto posebno. To je potpuno normalno, imao sam vremena i izdvojio sam ga za one kojima je potrebno".

Antonio za kraj naglašava da bi mu bilo drago da se i drugi jave i priključe volontiranju, te podsjeća da se pomoći može na mnogo načina, pa tako ukazuje da su i njegove kolege iz kluba donirali pomoć tamo gdje su smatrali da je potrebno te pokazali da imaju visoki stupanj empatije prema potrebitima.