"Ljudima je Istok nešto divlje i nesigurno, a tamo naiđeš na toplinu i ljudskost"

Pouzdanom Hondom Varadero (tisuću kubika, 96 konja), 47-godišnji Puležan Tonči Pavlinović nedavno je u 18 dana, s ukupno prijeđenih 9.000 kilometara tamo i nazad, obišao Gruziju i Armeniju, male zemlje velike i krvave povijesti na Kavkazu, prirodnoj granici Europe i Azije između Crnog mora i Kaspijskog jezera.

- Oko 2.800 kilometara i skoro četiri dana vožnje od Pule do gruzijskog grada Batumi. Nažuljao sam stražnjicu, preslušao sve mp3-ce na mobitelu, vodio dubokoumne razgovore sam sa sobom vozeći kroz Srbiju, Bugarsku i bespućima Turske, nagledao se svih vrsta kamiona, normalnih i nenormalnih vozača... No, sve to sam zaboravio ulaskom u Gruziju, kaže Tonči, koji je dosad motociklom obišao cijeli Balkan, Tursku, ali i dobar dio mediteranskih zemalja te Maroko.

Gruzijski grad Batumi Tonči je uslikao dronom

- Motor je samo sredstvo, po meni najbolje sredstvo za putovanje jer omogućuje da svim čulima osjetiš lokaciju - i hladnoću i mirise, i pejzaže, i zvukove, i tišinu i buku... Kad imaš auto, imaš cilj i biraš najkraći put do tog cilja, dok je kod motora svrha samo putovanje motociklom (duži put lokalnim cestama, priroda koja ostavlja bez daha, upoznavanje životnih uvjeta ljudi u manjim zabačenim naseljima). Gdjegod otputovao, Tonči svakako posjeti tržnice koje najbolje ilustriraju puls mjesta i mentalitet ljudi.

Ljubav prema putovanjima razvijala se od malih nogu; kao klincu koji je odrastao u Nizozemskoj, u pamćenje su se Tončiju urezala obiteljska putovanja autom na relaciji Rotterdam - Pula. "Uvijek sam 'blejao' kroz prozor, fasciniran pejzažima i životom na cesti, gdje sretneš svega i svačega". Pokojni otac bi vozio, mama bi bi bila suvozačica, a brat i ja iza. Svako putovanje bila je avantura".

Gruzijski spomenik kraljevima, kraljicama i nacionalnim herojima, do Tbiliskog jezera

Mnogi ga znaju pitati nije li ga strah putovati sam na Istok.

- Ljudima je Istok nešto divlje i nesigurno, a u biti su ti narodi totalno suprotni od zapadnog svjetonazora. Naiđeš na toplinu, ljudskost. Nisu još turistički iskvareni, neće te prevariti. Ne gledaju te kao izvor zarade, iako relativno skromno žive, kolikogod izgrađenošću i sređenošću zavaravaju veći gradovi (Batumi, Tbilisi ili Erevan u Armeniji). Stekao sam dojam da su zadovoljniji od nas, nastavlja Tonči i dodaje: "Gruzijci su vedri, topli, ljubazni, spremni pomoći".

- Kad bih stao na pauzu, u nekoliko navrata tamošnji bi mi ljudi zaustavili auto, priši mi i pitali treba li mi pomoć. To na Zapadu nećeš doživjeti. Stariji ljudi ne znaju engleski, ali bih razumio njihov ruski.

Rodna kuća Staljina u gradu Gori, bizarno uokvirena

O strahu dodaje: "Naravno, jedna doza racionalnog straha postoji i dobro je da postoji. Uz dobre pripreme (temeljit servis motora, prikupljen info meteo, info o rutama, smještaju; WI Fi-a je više u ovim zemljama nego na Zapadu)".

Za svoju Hondu s 96 konja kaže da nije nešto posebno u tehnološkom smislu, ali je izuzetno pouzdana i zahvalna za duga putovanja. "Ne zanima me brzina, niti možeš voziti brzo ovim predjelima ako ne želiš poginuti. Većinom svjetski putnici putuju što jednostavnijim motorom po pitanju izvedbe. Manje elektronike, manje problema. Teško je u zabitima očekivati računala za očitanje kvara".

Gdjegod putujem, obavezno obilazim tržnice

Da se ekonomično voziti ovim zemljama. Naime, u Turskoj litra benzina košta pet, a u Gruziji i Armeniji šest kuna. Tončiju je sveukupni trošak dvoipoltjednog putovanja, prehrane i smještaja, sve do povratka na Valdebek, iznosio 1.300 eura, dok primjerice sedmodnevno skijanje na zapadu košta 1.500 eura.

Nadmašujući bitno njegova očekivanja, Gruziju je Tonči 'osvajao' i s par fotoaparata, ne mimoišavši bizaran hram koji okružuje rodnu kuću Staljina u gradu Gori, nogometnu utakmicu na najvišem  europskom selu Ushguli (na 2.200 metara), impozantan drevni špiljski grad Uplistsikhe...

No, svemu je prethodio prelazak tursko-gruzijske granice na Crnom moru, kao i obilazak turistički sve orjentiranijeg grada Batumi, smještenog 15-ak kilometara od granice. Prepun zelenila, restorana, kafića, a sve to duž šetališta dugog sedam kilometara. Na ulicama ovog grada uočava se velik broj automobila s ruskim, turskim i armenskim tablicama.

U Batumiju se nalaze i višemetarske čelične statue koje predstavljaju tragičnu ljubavnu priču iz literarnog remek djela "Ali i Nino"  koje je 1937. napisao azerbejdžanski pisac Kurban Said, o gruzijskoj princezi i muslimanskom mladiću koje je nesretni rat odvojio. Statue prilaze jedna drugoj svakog dana u 19 sati i na kratko se spoje.

Honda Varadero i moćni Kavkaz

Prije posjeta rodnom Staljinovom gradu, pod kotačima vjerne Honde asfalt su postupno zamjenjivali šljunak, blato i voda, da bi nakon najteže dionice došao do regije  Svaneti, jedine regije u Gruziji koja tijekom povijesti nikad nije bila osvojena.

Tonči: Gruzijci su vedri, topli, ljubazni, spremni pomoći

Približavanjem vrhovima pojavljuju se i prvi tornjevi po kojima je ovaj dio Gruzije poznat. Do sela Ushguli bilo je u jednom trenutku "svega" osam kilometara, za što je zbog sve lošijih cesta Tončiju trebalo čak 35 minuta vožnje.

- Stigao sam do najvišeg europskog sela sela Ushguli nakon puno muka i znoja. Sam sebi sam se čudio kako niti jednom nisam pao s motorom. Nikad do tada nisam vozio zahtjevniju dionicu.

Ushguli, najviše europsko selo na 2.200 metara nadmorske visine / pod zaštitom UNESCO-a

Selo Ushguli čine četiri mala zaseoka (Zhibiani, Chvibiani, Chazhashi i Murqmeli), s oko 200 stanovnika. Mještani Ushgulija znaju u zimskom periodu biti odsječeni od ostatka Gruzije i po nekoliko mjeseci. UNESCO je stavio ovo selo pod svoju zaštitu.

Plan je bio prespavati, ali zbog najave lošeg vremena idućeg dana (snijeg) Tonči se odlučio nakratko napustiti Kavkaz i nastaviti  prema gradu Gori.

Nogomet na najvišem europskom selu

Kuća u kojoj je Staljin rođen 1878. i proveo svoje prve četiri godine (Muzej Staljina), uokvirena pomalo bizarno hramom, smještena je na središnjem gradskom trgu. U njemu se osim brojnih fotografija i osobnih stvari mogu vidjeti i slike radnog kabineta iz Moskve, posmrtna maska kao  slika Staljinova osobnog željezničkog vagona (oklopnog i teškog 83 tone!). Staljin ga je  koristio od 1941. godine, uključujući odlazak na konferenciju u Jalti i Teheransku konferenciju. Navodno se Staljin bojao letenja pa je koristio vlak.

U Tbilisiju kaže bakica: "Samo me fotografiraju, a nitko da kupi cvijeće"; kupio sam cvijet i poklonio joj ga

Dakako da Tonči nije zaobišao glavni gruzijski grad Tbilisi. Naziv u prijevodu znači “topao”, a odnosi se na izvor tople sulfatne vode oko kojeg su izgrađene mnogobrojne kupelje u blizini mosta. Na tamošnjoj tržnici može se naći sve, od igle do lokomotive, no dominira 'kiseliš'- Gruzijci kisele sve što im padne na pamet.

Kronike Gruzije u neposrednoj blizini Tbiliskog jezera (ili "Gruzijski Stonehenge", kako ga šaljivo nazivaju mještani) čine stupovi visine 25 metara. Ovaj spomenik prikazuje gruzijske kraljeve kraljice i nacionalne heroje, dok su u donjem dijelu prikazani biblijski prizori.

Na putu prema centralnom Kavkazu nalazi se spomenik gruzijsko - ruskom prijateljstvu. Lokacija je nevjerojatna, a vožnja ovom cestom jedinstven doživljaj. 

Crkva svetog trojstva; pola sata sam tu sjedio i samo uživao u pogledu

Crkva Svetog Trojstva ostavila je Tončija bez daha. "Pola sata sam tu sjedio i samo uživao u pogledu". Sa svog putovanja izdvaja manastir Noravank i drevni špiljski grad Uplistsikhe, koji se nalazio na trgovačkom putu između Kaspijskog i Crnog mora. Ljudi su ovim špiljama, iskopanima u velikoj stijeni, živjeli još prije 3.000 godina. 

Topli kruh pa put Armenije

Uskoro slijedi drugi dio Tončijeve fotoreportaže, iz Armenije, gdje ga je posebno dojmila ljepota tamošnjih žena, s miksom euro-azijskih crta lica.