Putovali smo autom u ukupnoj dužini od 3.600 kilometara, trajektima plovili 428 nautičkih milja, što je otprilike dodatnih 800 kilometara. To je bilo u prvom redu putovanje sa sinom, sve ostalo služi kao prilog.
Na početku putovanja zapisao sam sljedeće: „Vratit ću se, možda, s odgovorom o razlozima života izvan konteksta, o dinamici odlazaka i dolazaka na djeliću mediteranskog mora…“
Na kraju, pred sam kućni prag, prijeđeni put pretvorio se u ogledalo u kojemu sam prepoznao vlastitu, istarsku mikrozajednicu. Slika u ogledalu uznemirila me. Nelagoda se pojavila čim se s autoputa na krasu pojavio Trst na obali istoimenog zaljeva. Rasla je dok sam se spuštao prema talijansko-slovenskoj granici kod Škofija, definirala se prilikom prelaska slovensko-hrvatske granice kod Dragonje.
Vidio sam, bolje je reći osjetio sam, sasvim subjektivno, ono što mi je promaklo tokom četrdesetogodišnjeg tjednog prometovanja preko granica: ma koliko lutali u bespućima povijesti, mi smo određeni granicom, etnički, državom, ideološki; granica je naš identitet, naša sudbina, mi smo izbačeni iz konteksta granicom. Države i ideologije dvadesetog stoljeća gadno su se poigrale s tim djelićem Mediterana, uzrokovale su poremećaje čiji smo mi proizvod: zajednica dekontekstualizirana iz duboke povijesne sedimentacije, postali smo kratkovidni. Ideologije, državne politike i državni interesi zamaglili su cjelinu, smislenost povijesnog hoda. Teško je to objasniti… A i ne moram. Dovoljan mi je osobni osjećaj praznine kojeg ne moram s kim dijeliti, ali ga ipak zapisujem, iz poštovanja…
Sjetio sam se tršćanskog pisca Scipija Slatapera, koji u romanu "Moj Kras- Il mio Carso", sebe definira kroz cijeli niz negacija, u stilu: „Mogao bih biti ali nisam“…
Obraća se Talijanima s početka dvadesetog stoljeća ali, oni ga ne razumiju…
Nešto najbolje što sam zabilježio po pitanju jezičnih otoka, izvorno i čisto, je upravo tu u Istri, u kratkoj reportaži od prije nekoliko godina pored kućnog praga:
„U hladovini vrta obiteljske kuće na Rajkovoj stanciji, koja se nalazi na putu od sela Radetići prema Kringi, upoznao sam sasvim slučajno gospođu Milku Rajko koja potječe iz obitelji istarskih narodnjaka, braće Ivana, Karla i Paveta Rajko. Iako je od 1977. godine nastanjena u Trstu gdje se udala, gospođa Milka drži čvrsto u rukama svoj mali raj na Rajkovoj stanciji i sve što zavičaju pripada, u u prvom redu jezik. Kad govori o svom materinjem jeziku izuzetno je precizna, nema odstupanja ni lijevo ni desno.
„Naš je jezik križanski, ali treba razlučiti: dok ja govorim gorinju varijantu, moja se majka, rodom iz sela Mofardini, koristila dolinjom. Križanski dolinji kaže „ću dojti“, gorinji „ću doć“. Križanski gorinji obuhvaća sljedeća mjesta: Kringa, Brinjani, Kučići, Faturi, Hrvatini, Pavletići, Grgorci, Prenci, Tomićini i Gregi.
Križanski dolinji se govori u slijedećim selima: Radetići, Ribari, Gospodi, Frankovići, Pinezići, Mofardini, Kmačići i Jelovci“, objasnila mi je gospođa Rajko.
Iz priloženoga razvidno je da nisam morao na put no, daljine često služe da bi se bolje prepoznale i osjetile blizine, i tako…pozdrav Apeninskom poluotoku.
