Ono što izdvaja ljude u Tadžikistanu, radi čega se tamo osjećate kao dragi gost, a ne kao lovina ili bankomat, jest činjenica da nisu iskvareni turizmom
Ono što izdvaja ljude u Tadžikistanu, radi čega se tamo osjećate kao dragi gost, a ne kao lovina ili bankomat, jest činjenica da nisu iskvareni turizmom
Piše Alen Brščić
Ponekad putnici po povratku s putovanja znaju reći: "Tamo su ljudi jako dobri". To zvuči simpatično i dobronamjerno, ali ako se promisli, zapravo je - besmisleno.
Zaključak o "dobroti ljudi" nakon nekoliko dana ili tjedana provedenih u zemlji s desecima milijuna stanovnika, jednostavno ne stoji. Većina putnika tijekom boravka u stranoj zemlji upozna vrlo malen broj ljudi, i to uglavnom one s kojima je u profesionalnom odnosu - konobare, vodiče, recepcionare, sobarice, taksiste. To su, dakle, osobe čiji je posao biti ljubazan i uslužan.
Njihova pristojnost i osmijeh nisu nužno odraz njihova osobnog, a još manje nacionalnog karaktera, nego profesionalne obveze. Ipak, kao putnici to često protumačimo kao dokaz da su "svi ljudi u toj zemlji divni".
Drugi važan faktor je psihološki. Kad putujemo, nalazimo se u posebnom mentalnom stanju – svojevrsnom happy travel modu. Sretni smo, opušteni, otvoreni prema svijetu. Rekao bih da ne postoji zemlja dobrih, niti zemlja loših ljudi.
Ono što izdvaja ljude u Tadžikistanu i sličnim zemljama, a radi čega se tamo osjećate kao dragi gost, a ne kao lovina ili bankomat (bez procjenjivanja njihove dobrote) jest činjenica da nisu iskvareni turizmom.
Mnogi izbjegavaju ići u siromašne zemlje jer im je teško gledati ljude kako žive u takvim uvjetima. Ne mogu suditi o tome kakva je stvarna kvaliteta njihova života, ali mogu konstatirati da na ulicama gotovo nema beskućnika ili ljudi koji prose.
Također, snažan je osjećaj empatije i zajedništva, svijest da su svi u istom čamcu. Ta tiha solidarnost daje im snagu koju u današnjem svijetu rijetko viđamo. Dok kod nas siromaštvo predstavlja i svojevrsno društveno poniženje, tamo je ono vjekovni način življenja. I upravo tu, smatram, leži velika razlika u našoj percepciji.
Dakle, Tadžkistan.
Kad sam rekao kamo idem, ljudi su uglavnom reagirali poput mog poznanika Edina: "Pa đe ba u Tadžikistan, crni Alene!“ Možda zvuči neobično, ali imao sam više razloga za odlazak baš tamo.
Na jednom putovanju kroz druge -stanove dojmilo me iskustvo dvojice Nizozemaca, oca i sina. Opisali su Tadžikistan kao zemlju potpuno neokaljanu turizmom, sigurnu i gostoljubivu, s fascinantnim krajolicima. Nije to zemlja koju bih svrstao među „najljepše“, ali sam znao da baš zato vrijedi ići tamo. Jer gdje nema „ničega“, često još uvijek postoji baš ono nešto.
Privukla me i činjenica da je Tadžikistan 'najplaninskija' zemlja na svijetu – čak 93 posto teritorija čine planine (za usporedbu, u Nepalu oko 75 posto). Kad pregledavam fotografije, gotovo da nema nijedne na kojoj nisu u prvom, drugom ili barem trećem planu. Upravo zbog takvog reljefa Tadžikistan obiluje rijekama i jezerima, pa su prizori na koje putnik nailazi jedinstveni.
Za Dušanbe, glavni grad Tadžikistana (do 1961. Staljinabad), letio sam iz Milana preko Bakua. Kako se ondje nekada ponedjeljkom održavao veliki sajam, ime grada u prijevodu doslovno znači "ponedjeljak". Tako ispada da sam u utorak letio za Ponedjeljak, a sletio u srijedu.
Nakon predaha od 34-satnog putovanja, krenuo sam u kratki đir po gradu. Iako sam bio dobro pripremljen, nisam očekivao da će biti tako uredan, moderan, pun cvijeća, zelenila, fontana, teatara, palača… a sve bez ijednog iritantnog grafita (one smislene podržavam). Možda bi mnogi zapadnjaci Dušanbe proglasili kičem, ali mene je na prvu osvojio, posebno jer se vidi da su Tadžici njime zadovoljni i ponosni, što mi se nekako čini najvažnijim. Grad ima blizu milijun stanovnika i izuzetno je siguran, kao i uostalom cijela zemlja, pa ni u jednom trenutku nisam osjetio nelagodu, a kamoli strah. To napominjem jer su me nakon povratka najčešće baš to pitali.
Na autobusnu stanicu u Dušanbeu, prije namjeravanog polaska na sjever u grad Panjakent i do jezera Iskanderkol, došao sam rano ujutro, oko 5:30 sati. Jedini čovjek kojeg sam tamo zatekao nervozno je šetao te smo vrlo brzo uvidjeli da smo zajednički nasjeli - obojici su rekli da autobus kreće u 6:00 umjesto u stvarnih 8:00. I tako smo Dirk iz Koelna i ja sjeli, pili kavu i razgovarali. Saznao sam da je i on bio na sinoćnjoj nogometnoj utakmici, a dan ranije u Bokhtaru (na jugu) na drugoj. Sada, pak, putuje u Samarkand (Uzbekistan) - na utakmicu.
Mislio sam da se šali, ali mi je onda pokazao plan po kojem će tijekom deset dana koje namjerava provesti u ovim krajevima ići na čak devet utakmica. Nevjerojatno! Ne zanimaju ga ni gradovi, ni priroda, ni znamenitosti - samo nogometne utakmice. Čak ni nogomet kao takav, već ljudi i atmosfera na stadionima za vrijeme utakmica. Tijekom vožnje pokazivao mi je fotografije i snimke s utakmica koje je pohodio diljem Hrvatske. Bio je i u Puli. U Rijeci je poludio zbog cijene ulaznice od 60 eura. Vinkovci, Šibenik, Zagreb, Gorica, Koprivnica, Varaždin... i još mnoge u drugoj i trećoj ligi... sve je znao napamet.
Pitao sam ga u koliko je zemalja bio na utakmicama, na što je odgovorio da ne zna točno, ali vjerojatno preko stotinu. Pričao je i kako često radnim danom, nakon posla, ide na utakmice u krugu od 200 km, a vikendom ih pogleda još najmanje četiri ili pet. To znači oko 350 utakmica godišnje, i tako već 30 godina, sigurno blizu deset tisuća ukupno. Sve je to potkrijepio fotografijama koje je uredno sortirao u mobitelu, a sa svake utakmice obavezno čuva i ulaznicu tako da uopće nisam mogao posumnjati govori li istinu. Kakav neočekivano duhovit i prijazan suputnik! Kao i svi takvi likovi, ne radi to zbog rekorda za Guinness već isključivo zbog svog gušta - ništa ne objavljuje na društvenim mrežama i ne bavi se tom vrstom samopromocije. Kaže da je to ionako samo njegova "dijagnoza". Kad sam mu rekao da je sigurno jedan od najluđih ljudi koje sam sreo, nasmijao se i dodao Nije to ništa, moj prijatelj već nekoliko godina putuje po Africi biciklom, s utakmice na utakmicu.
Nakon dolaska u Panjakent, on je nastavio put prema Uzbekistanu, a ja sam potražio hotel. Ostali smo u kontaktu pa sam ga pozvao u goste kad dođe gledati Istru. Ili možda Uljanik – tko zna, s njim je očito sve moguće.
Idućeg sam jutra krenuo prema gradu Kulobu. Ovdje gotovo da nema maršutki (kombija) koje su mi inače glavni oblik prijevoza u sličnim zemljama. Željeznice je malo, a vlakovi voze rijetko. Umjesto njih najčešće se koristi tzv. shared taxi - vozila koja kreću kad se napune, a putnici dijele troškove. Prvog dana, dok se još nisam snašao, odlučio sam unajmiti vlastitog vozača, Sobrova. Cijena je bila povoljna, barem sam tako mislio dok nisam shvatio da ipak nije. Nasjedanje na početku putovanja je de facto tradicija.
Sobrov se zaustavljao na mjestima koja sam isplanirao obići. Prvo u Nureku, gdje se na rijeci Vahš nalazi brana koja je, s visinom od 300 m, nekoć bila najviša na svijetu. Jedno je od najimpresivnijih inženjerskih dostignuća Sovjetskog Saveza fascinira veličinom i izgledom.
Zemljano-kamena nasuta konstrukcija čini je otpornom na potrese, što je važno jer Tadžikistan leži na aktivnoj granici Indijske i Euroazijske tektonske ploče pa su potresi česta pojava.
Unatoč divljenju tehničkoj izvedbi, stojeći ispred brane, osjećao sam malu dozu ranjivosti i nelagode, razmišljajući o opasnosti njezina popuštanja.
Tadžikistan je zemlja s nešto više od 10 milijuna stanovnika, površinski skoro tri puta veća od Hrvatske. Najbrojniji narodi su Tadžici (84%) i Uzbeci 14%. Zanimljivo je da su Tadžici narod perzijskog podrijetla pa je i tadžički jezik varijanta perzijskog. Pismo je ćirilica, a ruski se i dalje najčešće koristi u sporazumijevanju sa strancima. Gotovo 98% stanovništva muslimanske je vjeroispovijesti.
Graniči s Uzbekistanom, Afganistanom, Kinom i Kirgistanom, a do raspada bio je dio SSSR-a. Od 1992. do 1997. prolazi kroz građanski rat koji odnosi oko 100 000 života. Veze sa susjednim državama dugo su bile napete, ali su posljednjih godina znatno poboljšane (osim s Kirgistanom). Ljudi uglavnom žive od doznaka iz inozemstva (pretežno iz Rusije), koje čine preko 30% BDP-a, kao i od poljoprivrede i rudarstva. S prosječnom plaćom od oko 300-350 eura, ovo je ujedno i najsiromašniji od svih -stanova (osim, naravno, Afganistana), a njome već trideset godina upravlja jedan od najdugovječnijih predsjednika na svijetu – Emomali Rahmon.
Dok smo se vozili dalje prema jugu, upitao sam Sobrova što je po nacionalnosti, kako ne bih ponovno upao u neugodnu situaciju kao prije nekoliko godina. U Uzbekistanu sam se, naime, obratio taksistu misleći da je Uzbek, želeći saznati kakav im je odnos s Tadžicima. Prijeko me pogledao i rekao: „Pa ja sam Tadžik.“
Od tada sam oprezniji s pretpostavkama pa sam Sobrovu izravno postavio pitanje, na što se on ponosno šakom udario po prsima i rekao: „Tadžik!“ Puno sam puta čuo takav odgovor– znam taj ton i mi ga imamo, Proud to be Croat. Uvijek me takvo iskazivanje ponosa na trenutak zadrži, pomalo i uplaši, ali razumijem što želi reći – tu smo, opstali smo, postojimo. Iako je, realno, u svijetu malo koga briga za to…
Nakon par sati vožnje došli smo u Dangaru, rodno mjesto spomenutog predsjednika Emomalija Rahmona, koji je upravo tih dana bio u gradu, što se primjećivalo na svakom koraku.
Grad je bio prigodno ukrašen; na ogradama ispred kuća visjeli su šareni tepisi (ćilimi), a ljudi su bili svečano odjeveni. Stariji će se sjetiti kako su se slični prizori nekada viđali i kod nas. E, ovdje je to barem puta pet.
U nastavku puta zamolio sam vozača da stane kod spomenika stranim biciklistima koje su 2018. godine ubili pripadnici ISIL-a. Osjećao sam njegovu nelagodu kad sam to spomenuo. Ubijena su četvorica - dva Amerikanca, Švicarac i Nizozemac, dok su dvojica teško ranjena. Spomenik je prije tri godine uklonjen, navodno zbog rekonstrukcije. Ostali su crni bicikl i ploča s isprikom i izrazom sućuti obiteljima u ime ljudi Tadžikistana. Bio je to jedini takav incident u novijoj povijesti zemlje.
Stigavši u Kulob, vozač me iskrcao u hotelu po njegovom izboru pa su me on i vlasnica, valjda kao ekstra uslugu, zajednički poveli u sobu. Soba potpuni raspad, a tek kupatilo - preskočit ću… Ali, ispred vrata wc-a nalazile su se neke (recimo, lijepe) šlape. Bile su nove, u iznenađujuće dobrom stanju u odnosu na sve ostalo. Vozač me zadovoljno pogledao, pokazao na njih i dignuo palac gore, u stilu Boli te džon, imaš šlape! Nema veze što je sve ostalo u raspadu. Ovo je sve što će ti trebati!
U Kulobu sam se zadržao svega jedan dan. To je tradicionalan grad, daleko od blještavila Dušanbea, više nalik pravom Tadžikistanu. Klasična arhitektura za ovaj dio svijeta: glavna ulica s vašarom na obje strane, vjerski objekt, muzej (ili, u ovom gradu, mauzolej), park s antifašističkim spomenikom iz doba SSSR-a. Svi su ti spomenici i dalje lijepo uređeni i održavani. Vidljivo je da se još uvijek drži do antifašizma. Na kraju krajeva, kao i kod nas (barem po Ustavu).
Nakon obilaska Kuloba počeo sam tražiti prijevoz za Khorog, središte Pamira. Prethodno sam u Dušanbeu pribavio posebnu dozvolu za ulazak u taj dio zemlje, odnosno u GBAO regiju, tzv. “Krov svijeta”. Imao sam plan i trebalo je biti jednostavno. Ali, nije uvijek sve po planu. Mučio sam se na gestikulacijskom ruskom, ali nije išlo. Slali su me s jedne na drugu stranu i naposljetku sam zaključio – sutra ništa od prijevoza. I kad sam već stao sa strane da razmislim o drugim opcijama, prišao mi je simpatični student u specifičnoj školskoj uniformi i upitao imam li problema. Prvi koji je pričao engleski. Tečno.
Predstavio se kao Mahbatsho što sam, naravno, odmah zaboravio. Pričao je da studira matematiku i fiziku, podučava djecu engleski i, po potrebi, radi u restoranu. I on Pamirac pa mu nedostaju planine i ta specifična vrsta mira, a želja mu je živjeti na Islandu koji smatra razvijenijom verzijom Pamira (planine, gejziri, tišina). Nakon što mi je pomogao dogovoriti prijevoz do Khoroga za idući dan (jedinim mogućim prijevoznim sredstvom, džipom 4x4), odveo me u obližnji restoran u koji zalaze ljudi iz te regije. Ostali smo tamo cijelo popodne. Dao mi je puno korisnih savjeta i prijedloga, a domaćini su me počastili tradicionalnim pamirskim i tadžikistanskim jelima (shirchai, osh, gurutob). Predivno popodne.
Idućeg smo dana trebali krenuti u 11:00 pa sam već u 10:15 bio na stanici (tko me poznaje, zna da ne kasnim), ali je polazak odgođen za 13:30. Što je, tu je… Naravno, krenuli smo u 16:00. U međuvremenu mi je Mahbatsho došao praviti društvo te me, iako nije veliki vjernik, pitao želim li iznutra doživjeti najveću džamiju u Tadžikistanu.
Bio je petak, vrijeme molitve, džamija je bila krcata – četiri ogromne sale na dva kata, nekoliko tisuća ljudi. Odveo me u glavnu salu gdje smo bili vrlo blizu imamu. Vjernici u ostalim salama slušali su ga preko razglasa. Posjetio sam mnoge džamije, ali nikad ovako insajderski. Iako ništa od molitve nisam razumio, doživljaj je bio zaista impresivan: akustika džamije, potpuna tišina i jedinstvo zajednice.
S odgodom od punih pet sati, krećemo. U džipu nas je osmero. Deset sati puta, trećina po lošim cestama punim rupa. Noću. Vozač je, naravno, divlje vozio. Cesta, ako se tako može nazvati, cijelim putem prati granicu s Afganistanom, između je samo rijeka Panj. Putnici su prijateljski raspoloženi pa je putovanje manje naporno.
Došli smo u Khorog u 2:00 ujutro. Mahbatsho je vozaču dao zadatak da me odvede u određeni hotel, ali me ovaj, naravno, odveo u drugi. Svejedno, ionako sam mislio samo na krevet, tim više što sam osjećao da me lovi temperatura. Na samom ulasku u hotel starija je žena (vlasnica) spavala na kauču, a druga u fotelji do nje. Probudile su se vrlo usporeno, bez pretjerane uzbuđenosti ili stresa što im je pred očima gost iz daleke zemlje.
Vlasnica je rekla da zna engleski i odmah me pitala: "Tadžikistan gud?"
"Veri gud“, odgovorio sam i platio dva noćenja, a kad smo došli do sobe broj 308 počela je lupati po vratima.
Otvorio je pospani stariji čovjek u pidžami, a ona mi je rekla „Go“. Rekoh joj da bih radije "prajvat rum" i da ću platiti „dabl“ (iako sam financijski minimalist). „No rum, go!“ reče ona. Bat…. O, Bože, nema veze, umoran ulazim u sobu kod probuđenog gosta, ugodnog i pristojnog Iranca. Popričali malo, ja popio lekadole i neofene pa otišao spavati na mali krevet, pored njegovog bračnog.
Kad sam se ujutro probudio, kroz prozor sam gledao ravno u Afganistan, odmah preko rijeke. Na recepciji me gospođa od sinoć zaustavila i na „tečnom“ engleskom priopćila: "Tri pipol go, van pipol go", što je u prijevodu značilo da troje ljudi odlazi iz jedne sobe i da ću te noći moći biti sam. Super, pomislio sam, ako mi i ove noći ne ubaci nekog slučajnog putnika.
Grad sam obišao po savjetima koje mi je Mahbatsho dao. S tridesetak tisuća stanovnika, grad je miran i tih, a opet živ, s posebnom energijom. Nije ni čudo, s obzirom na ti da je smješten u tako fascinantnom krajoliku, okružen ogromnim planinama, s bistrom rijekom koja teče kroz centar.
Do Afganistana vodi malen most, jedini koji sam uopće vidio vozeći se satima duž granice. Rijeka nije široka; na nekim je mjestima Afganistan udaljen svega dvadesetak metara. Često su lokalci, upirući prstom preko rijeke, izgovarali riječ „Afganistan“ kao da pokazuju neko jadno, napušteno siroče. Taj sam dojam i sam stekao promatrajući ga tih tristotinjak kilometara uz granicu - kuće, ceste (više putevi), djecu... život kao iz nekog davnog stoljeća. Nadam se da će doći vrijeme kada ću tamo moći otići u miru i uvjeriti se da nije sve tako tužno kao što se s ove strane granice čini.
Vlasnica hotela predložila mi je da odem na afganistansku tržnicu. Afganistanci ondje preko mosta donose raznu robu u Tadžikistan i prodaju je u prostoru ograđenom visokim zidom, pod jakim nadzorom policije i vojske. Cijene su vrlo niske, pa Tadžici tamo rado kupuju, a i ja sam namjeravao baciti oko na ponudu i atmosferu (kao što rekoh, škrt sam). Iako su lokalci rekli da neće biti problema s ulaskom, nakon pregleda putovnice ipak sam zaustavljen jer stranci ne smiju ući, previše je riskantno. Šteta, ali vjerujem da itekako znaju zašto, važno je da institucije rade svoj posao.
Nedaleko sam pronašao vozača za Garam Chashmu, odnosno prirodni termalni izvor. Samo par ljudi i ja. Turista nema.
Teško je opisati ljepotu toga mjesta; predivne beskrajne planine, mir i toplina vode.
Još kad pomisliš gdje se zapravo nalaziš – milina. U bazen je ušao i vozač, gol kao i svi ostali, osim mene.
Rekao je da ova voda liječi sve, a čak mi je savjetovao da je na izvoru i popijem jer je dobra za unutarnje organe. Što i jesam. Ne znam je li mi pomogla, ali moram priznati da sam do kraja putovanja bio u izvrsnoj formi.
Na povratku smo razgovarali o SSSR-u. Kao i mnogi s kojima sam pričao u ostalim -stanovima, i vozač je dao pozitivno mišljenje o tim vremenima. Kaže da se lijepo živjelo, da su kao Sojuz bili veliki i jaki, da se uopće nije gledalo tko je koje nacionalnosti. Poznato.
Iz auta sam uočio predivan krajolik pa sam zamolio vozača da stane i pričeka me koliko god bude potrebno. Prije nekoliko godina, nakon povratka iz Kirgistana, nagovarao sam svog pokojnog kuma Tončija Pavlinovića da motorom prođe tzv. "Pamir highway" - cestu na kojoj sam se, eto, sada našao. Ta je cesta pravi raj za putnike motoriste.
Duga je oko 1.200 km, penje se do 4.000 metara nadmorske visine i s razlogom se smatra najljepšom i najpustolovnijom cestom na svijetu. Počinje u Dušanbeu, nastavlja se preko Khoroga do Murghaba i završava u gradu Oshu u Kirgistanu. Upravo sam tamo na prethodnom putovanju vidio njezin završni dio i svu ljepotu koju može pružiti ljubiteljima putovanja na dva kotača. Ovog sam puta prešao tu cestu s druge strane, otprilike do njezine polovice.
Tonči se zagrijao za ideju da dođe ovamo, možda čak i ove godine, ali nažalost nije stigao. Zato sam osjećao potrebu upravo ovdje ostaviti mali spomen koji su mi dale njegove kćeri Anika i Noa te brat Dejan.
Želio sam barem simbolično dovesti Tončija ovdje, iznad ceste, iznad rijeke, s pogledom na beskrajne planine. Zadržao sam se ovdje još neko vrijeme, gledajući rijeku u podnožju i planine oko sebe. Želio sam da taj trenutak i taj spomen ostanu ovdje kao mali trag njegove prisutnosti na ovom i budućim putovanjima.
Drugog sam jutra krenuo natrag za Dušanbe. Po dogovoru bio sam spreman u 7:00, a kako smo i u 10:00 stajali na istome mjestu, upitao sam vozača (na svojem „tečnom“ ruskom) „Kogda mašina startujot?“ iliti „Kad ćemo više krenuti?“ Odgovorio je – „Neizvesno“. Toliko sam razumio. Krenuli smo tek oko 11:00. U autu je bilo pet odraslih i trogodišnje dijete u pratnji bake. Suputnici su bili dragi, otvoreni i srdačni ljudi. Pratilo nas je mnogo komičnih pokušaja sporazumijevanja, i s moje i s njihove strane. Sulude ceste bez zaštitnih ograda, šleperi, pretjecanje po rubu... činili su nestvarnu scenografiju ovog krajolika, pa su i prizori putem bili gotovo filmski.
Mladić koji je sjedio na prednjem sjedalu iz nekog je razloga tijekom cijelog puta inzistirao da svima plaća sva pića i ručkove. Inače je Dušanbeždžanin, prvi put u posjeti Pamiru. Spomenut ću i da djevojčica, cijelim putem, u 14 sati vožnje, nije nijednom zaplakala. Bez ikakvih igračaka i zanimacija, sjedila je u bakinom krilu u potpunom miru, gledajući oko sebe i osluškujući našu komunikaciju. Suputnici su se glasno smijali kada sam im ispričao kako našoj djeci za takvo putovanje ne bi bilo dovoljno 5 ajfona, 3 plejstešna, 2 laptopa i još bi za nama vozio šleper s igračkama. Za svaki slučaj.
Došli smo na odredište tek oko 2:00, nakon 14 sati vožnje. Putovanja se često predstavljaju kao neprekidna idila u kojoj je sve fantastično i svi su sretni, no to često nema veze s onim kako izgledaju na fotografijama i društvenim mrežama. Kao i život. Nije uvijek ugodno, lagano i romantično. Ima tu kašnjenja (ne mojih, naravno), čekanja, nesporazuma, povišenih tonova, dugih iscrpljujućih vožnji, nakupljenog umora, pa i zdravstvenih problema. I kolikogod zvučalo paradoksalno, upravo te neugodnosti ponekad doprinose iskrenijem i snažnijem doživljaju destinacije. Jednostavno, vrijedi truda.
Idući dan u Dušanbeu obilježilo je nešto što na putovanjima prakticiram kadgod je moguće, a to je odlazak na nogometnu utakmicu. Ovog puta igrali su Istikol i Ravshan. Na stadion sam stigao sat vremena ranije (naravno). Ispred je stajao minibus i nekoliko domaćih navijača koji su mi pokušavali pojasniti da se utakmica ne igra ovdje, već na stadionu udaljenom desetak kilometara. O, ne, kako sad stići tamo? Imao sam sreće, dečki su me pozvali da budem njihov gost. Nisu to agresivni navijači kakve većinom zamišljamo, već mala, topla skupina simpatičnih ljudi koji iskreno vole svoj klub. S njima je bio i jedan mladić u invalidskim kolicima, o kojem su s velikom pažnjom i nježnošću brinuli.
U busu su odmah zapjevali, bilo je plesa, smijeha, dobrog raspoloženja. Rekli su da je ova utakmica njihov “El Clásico”. Kad smo stigli na stadion, bilo je možda tisuću i pol ljudi, uključujući i skupinu gostujućih navijača.
Stadion je star, s atletskom stazom, nenatkriven, kapaciteta nekih petnaestak tisuća ljudi. Razina nogometa bila je otprilike na razini naše druge lige, ali je navijanje bilo srčano tijekom cijele utakmice. Neprestano su se trudili da mi ništa ne fali, a na povratku je opet bilo veselo jer su „naši“ pobijedili 6-2.
Na rastanku sam ponovno pomislio kako na putovanjima najviše volim ovakva spontana, jednostavna i istinski ljudska iskustva. I još nešto kad smo kod nogometa - Petar Šegrt, naše gore list, bio je do nedavno izbornik reprezentacije Tadžikistana. I to najuspješniji u njihovoj povijesti, vrlo cijenjen i voljen. Na Azijskom kupu, gdje su prvi put nastupili, došli su do četvrtfinala. Dečki kažu - karizmatična i strastvena osoba, nadimka Tadžikistanski Ajnštajn.
Drugi dan uputio sam se prema Panjakentu, gradu blizu granice s Uzbekistanom, sa životopisnim starinskim bazarom i ruševinama sogdijskog gradaod iz razdoblja između 5. i 8. stoljeća, poznatog po palačama, hramovima i zidnim freskama.
Desetak kilometara dalje nalazi se i Sarazm - prapovijesno naselje staro 5500 godina, jedno od najstarijih urbanih središta Srednje Azije. U planinama Fann na 2200 m nadmorske visine nalazi se predivno jezero Iskanderkul, udaljeno nekoliko sati vožnje. Nazvano je po Aleksandru Velikom (Iskanderu) tako da Iskanderkul doslovno znači Aleksandrovo jezero.
Nakon obilaska jezera Iskanderkul krenuo sam prema Hisoru, jednom od najstarijih gradova u Srednjoj Aziji, s poviješću dužom od 3000 godina.
Iznad grada uzdiže se impresivna tvrđava iz 16. stoljeća.
Po povratku u Dušanbe otišao sam na koncert u Ayni Theatre. Gotovo svi veći gradovi bivšeg SSSR-a koje sam posjetio imaju lijepe i održavane kazališne zgrade - od Tbilisija, Almatija, Biškeka, Taškenta, Erevana, Bakua, Kijeva i, eto sad, Dušanbea.
Uglavnom se radi o monumentalnim građevinama, često među najvažnijim znamenitostima grada, pa i države. To, naravno, nije slučajno jer je riječ o važnom kulturno-političkom projektu Sovjetskog saveza s porukom "Ovdje je civilizacija, ovdje je sovjetski narod“.
I nove su države uglavnom zadržale tradiciju, kvalitetu i visok nivo funkcioniranja tih ustanova pa sam posljednje večeri uživao u sjajnom koncertu filmske glazbe u izvedbi simfonijskog orkestra Ayni Theatrea i gostujućih solista.
Po povratku u hotel mladić s recepcije mi je namignuo pa sam prijateljski uzvratio. Svaki idući put kad bi prolazio, uzvraćao sam namigivanje u stilu „Di si, kompa?“ Pred odlazak na aerodrom čekao sam taksi pokraj recepcije, a mladić mi je ponovno namignuo i pozvao me do pulta. Prišao sam, misleći da me želi pitati nešto posve uobičajeno, a on je, potpuno direktno, zatražio moj broj telefona.
Tek tada mi je kliknulo pa sam, vjerojatno nespretno, krenuo pojašnjavati kako poštujem sve različitosti i otvoren sam čovjek, ali mislim da se nismo najbolje razumjeli. Uzeo sam ruksak i nasmijan izašao iz hotela.
Zadnjih šest godina na daleka putovanja idem bez supruge Tamare koja radi obveza može samo na ona kraća. Cijelo to vrijeme nije me nitko šmekao (ili barem nisam primijetio, tješim se) pa ne mogu poreći da me ovo nije malo i razveselilo. Ušao sam u taksi i otišao na aerodrom, za 26 šest sati bio sam u Puli.
Dva tjedna Tadžikistana. Je li se isplatilo? Apsolutno
Postoji izreka koje se već podosta godina držim, a koja kaže da nije važno odredište već putovanje. Ako tako gledam na stvar, ovo je bilo jedno od najljepših putovanja otkako putujem sam. Kažu da to nije zemlja u koju se odlazi već zemlja u koju se zaluta. Ona te ili odbije ili zadrži. Mene je definitivno zadržala.
.
Slovenija se time pridružuje odluci nekoliko europskih zemalja da pošalju svoje snage na Grenland, autonomni teritorij Danske za kojim svojim izjavama od početka godine ponovno poseže američki predsjednik Donald Trump
"Ključna je poruka otkloniti sumnje: Ako se lijek koristi u skladu s preporukom, najbolji dostupni dokazi nam ne govore u prilog uzročnoj vezi s razvojem autizma, ADHD-om (poremećajem pažnje s hiperaktivnošću) ni sa smanjenim intelektualnim i/ili adaptivnim funkcioniranjem" pojedinca
Američka strana razgovara i s Ukrajinom i europskim saveznicima, kao i s Moskvom, no trenutačno nema izravnih mirovnih pregovora između zaraćenih zemalja, koje nastavljaju napade
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
