Pulska paraolimpijka Jelena Vuković: "Vožnja FILS-om bila je kao iz noćne more. Letjeli smo u svakom zavoju! " Vlasnik FILS-a: "'Vozač je smirena osoba kojeg je jedna korisnica stalno ometala"

U našu je redakciju stiglo priopćenje pulskog Atletskog kluba 'Spektar' u kojem je hrvatska paraolimpijka Jelena Vuković, s dosta optužbi na račun FILS-ova vozača, opisala iskustvo putovanja za Zagreb.

Jelena Vuković pritom je, ne baš uobičajeno, priopćenje medijima kreirala u formi novinarskog teksta, sama ispisavši ispod svog iskustva i izjave njenih kolega suputnika.

Mi smo, dakako, očitovanje zatražili i od odgovornih ljudi u FILS-u, obiteljskom poduzeću koje posluje od 1992. godine i koje danas broji 20- ak vozila i oko 30-tak stalno zaposlenih djelatnika. Osnovna djelatnost poduzeća je prijevoz putnika koji uključuje transfere, linijski, TAXI i povremeni prijevoz.

Prvo prenosimo priopćenje Jelene Vuković, koje je ona naslovila "Vožnja Filsom iz noćne more":

"U nedjelju su članovi AK Spektra putovali Filsovim, posebno prilagođenim kombi vozilom za Zagreb, putovanje je postalo prava noćna mora za koju su jedva čekali da se završi.

"Početak puta bio je na punti, kada je stigao šofer koji nas nije ni pozdravio, a kada sam je počeo trpati u kombi gurajući nas preko kopči kojima se kolica vežu, ne želeći ih skinuti iako smo mu to rekli, imala sam osjećaj da mu je baš muka što sad mora voziti tolike "invalide".

Skidanje kopči je vrlo jednostavno, treba nekoliko sekundi.

Gurajući nas silom preko tih kopči ogrebao nam je sva kolica, tj obruče kojima guramo kolica, vezao nas svakako samo ne onako kako treba.

Krenuli smo prema Šijani, tamo nas je čekao veliki autobus, komentar šofera je bio da je on kolica dobro vezao i da ako nam se ništa nije desilo namova dva kružna toka, niti neće.

Prvi dio puta do odmorišta Kupjak je bilo skoro ok, osim naglih kočenja. Kada smo stali na odmorištu, šofer se jednostavno pokupio u kafić, a nas ostavio u kombiju.

Sva sreće pa nas je mija asistentica i dobri ljudi iskrcali iz tog nesretnog kombija, jer znate, inače i osobe s invaliditetom moraju na wc!

Kada smo se vratili natrag, isti taj šofer komentira drugom šoferu, pa šta su OVI izašli, ja sam mislio da OVI ne izlazee, šta će vani.

OVI?????? Što smo mi to točno?

Od Kupjaka do Zagreba se vozimo do 130 do 150 km/h!!!!

Smije li se uopće voziti toliko???

Na povratku iz Zagreba krećemo prvi, ostavljamo autobus s kojim smo zajedno došli i tada kreće ludnica.

Šofer ne skida nogu sa gasa, kombi doslovno leti, kazaljka se podiže na 160 i stoji...

Svaki zavoj mi letimo po kombiju.

Željela bih naglasiti da nas je četvoro bilo u kombiju, od toga troje koji ne možemo kontrolirati donji dio tijela ispod povrede koju imamo. Svi se grčevito držimo, tko je za što ulovio. Dolazimo do Kikovice gdje kreću radovi, oznaka za to postoji nekoliko km prije, ali šofer kao da je ne vidi, dokijeće doslovno do sužavanja ceste i prelaska u traku suprotnog smjer ogromnom brzinom i skoro pokupi sve stupiće, zabijam se u sjedalo ispred sebe jer koči kao sumanut. Vičem mu da nas ne može tako voziti jer ćemo svi poispadati iz kolica!

Ignorira i nastavlja vožnju, dolijeće na naplatne kućice i jedva staje pred rampu, opet mu vičem neka uspori, da ispadamo iz kolica! Okrene glavu i krene voziti 60 km/h. Tako vozi do Petrola na Grobniku gdje je dogovor sa drugim autobusom da stanemo na wc, on to ignorira i želi samo staviti gorivo, od straha svi molimo asistenticu da nas što prije izvadi iz kombija  jer ne želimo dalje nastaviti put dok ne stigne autobus pa da se vozimo iza njega. Telefonski kontaktiramo drugi bus, oni kažu da su prošli tek Vrbovsko, naglašavam da smo krenuli u nekoliko minuta razmaka!

Čekamo ih.

Foto: FILS

Kreće razgovor sa šoferom koji kaže da ne vidi u čemu je problem, da sam jedini problem ja, koja vičem i, zamislite ovo  zabijam se kolicama u njegov sic namjerno, te da sam stavila nogu na otvor za grijanje, kako grijanje ne bi radilo!!!! Naglašavam da je klima puhala ledeno!!!

Dok ja odlazim na wc, gospodin revoltiran, povrijeđenoga ega počinje me vrijeđati pred drugima, što su mi kasnije prepričali.

Dogovor je da vozi iza autobusa.

Šofer komentira kako će sada do Pule voziti 60 km/h i da ćemo stići za 3 sata, na što ga opominju da se prestane inatiti.

U cijeloj toj prepirci veoma je bezobrazan u razgovoru sa organizatoricom putovanja.

Krećemo, vozi na rastojanju od samo nekoliko metara iza autobusa koji vozi do 100 km/h, a onda namjerno dodaje gas , pa koči tako da smo se po kombiju kotrljali.

Vrhunac je ulazak u zavoj ispred željezničkog kolodvora, gdje u sred zavoja nabija gas, prevrće me iz kolica na bok, u krilo asistentice, kopče odlijeću, svi se počinu derati da zaustavi taj kombi, a on ni da trepne.

Zovemo drugi autobus i molimo da stanu sa strane da se prekrcamo jer se svi tresemo od straha.

Stajemo, prekrcavamo se, ljude nose u bus ali smo bar tih sat vremena putovali mirno i bez stresa.

Proputovala sam svijet valjda tri puta okolo, nikada u životu nisam doživjela da nas netko ovako vozi i da netko nema trunke poštovanja i empatije, ovako neugodno i traumatično iskustvo!!

Kontaktirala sam gospodina Franka, vlasnika Filsa, koji je rekao da je njemu sve šofer ispričao i da sam u tom cijelom putovanju, jedino problem bila samo ja, te da on o tome ne želi dalje razgovarati, te mi poklopio slušalicu!!!

Pitam se da li je problem u tome što smo u jednom komadu htjeli stići doma, ili je problem u tome što smo trebali na wc, ili u tome što ćemo derati ruke na poderane obruče?

Nakon poklopljene slušalice o ovome sam morala progovoriti, zbog tih ljudi koje sam vodila sa sobom, jer da je putovao sa nama netko, neke još teže dijagnoze, završio bi u dijelovima na hitnom traktu!" - izjavila je Jelena Vuković, vidno ogorčena.

O ovome putu progovorili su i ostali putnici

“Put do Zagreba i natrag je bio užasan. Šofer je bio izričito bezobrazan i ne komunikativan. Kada je došao po nas nije rekao ni dobar dan. Nije htio skidati kopče da kolica prođu, nego im je sva kolica izgrebao. Na stajalištu u Ravnoj Gori nije htio pomoć. Vozio je 160 na sat i ja sam se jako bojala. Kod Grobnika je uletio tako da je skoro porušio sve stupiće i jedva stao na naplatnim kućicama. I ja sam se kao zdrava osoba sva protresla , a kamoli oni u kolicima koji su letili po kombiju. Bilo mi ih je jako žao svih u kolicima pa sam im pomogla na Petrolu da izađu iz kombija jer su svi vikali da ih što prije izvadim van jer se ne žele dalje voziti tako", rekla nam je Katarina, asistentica.

"Inače jako volim putovanja, vožnjom autom, kombijem, autobusom, al jučerašnje putovanje s kombijem prilagođenim za osobe s invaliditetom Filsa, bilo mi jako neugodno, bio sam u strahu, al ne samo ja, već i moji prijatelji. Vozač kombija ponašao se doslovni kao da vozi krumpire a ne osobe u invalidskim kolicima. A uz to i prebrza vožnja do skoro 200 na sat i nagla kočenja te nagli ulasci u zavoje. Kao da se negdje žurimo, gore od trka. Nakon par upozorenja i žaljenja na njegovu vožnju moje prijateljice, imao sam osjećaj da je još gori. Samo sam jedva čekao stić kući živ i zdrav, jer u par navrata smo u kombiju pričali kako bi ovo putovanje moglo završit kobno, ako se nešto ne poduzme", rekao je Marin.

“Bio sam jako prestrašen i sigurno se više neću voziti sa Filsom", rekao je Massimo.

Biljana nam je rekla svoje iskustvo:  “Vozila sam se u par navrata s kombijem i sjedila u kolicima za vrijeme vožnje ,zaista moram priznati da nije udobno , da se jako osjeti svako kočenje, krivina i loša cesta uz najboljeg profesionalnog vozača koji ima empatije u sebi. Zaista smatram da svi profesionalni vozači trebaju odraditi 12 sati vožnje sjedeći u kolicima (primjer 6X Pula -Rijeka ), jer uzalud je pričati i uvjeriti osobu ako te netko ne želi saslušati i nema empatije u sebi. Svaki dan se trebamo svi truditi biti bolji ljudi spremni pružiti ruku potrebnom pored nas, a firme koje se bave prijevozom putnika zadržati”, završava priopćenje Jelene Vuković.