Život

TKO SU LJUDI KOJI SPAVAJU NA PULSKOM KOLODVORU?

PUT DO 'OBEĆANE' ZEMLJE DUG 6.000 KILOMETARA "Želimo ići tamo gdje žene idu na fakultet. Natrag ne možemo, tamo su Talibani. Jako su loši!"

Nakon jutra sa Sedom, Jusufom, Matinom i njihovim obiteljima, postalo je jasno da se cijeli njihov život pretvorio u putovanje i, umjesto migrantima, postalo ih je logičnije zvati jednostavno putnicima, onako kako i oni sebe nazivaju. Putnicima iz daleka i bez novca, željnim onog najboljeg što u Europi imamo - slobode i obrazovanja. Jer, osim toga i vlažnih maramica, Seda za svoju djecu ništa drugo nije tražila, ma koliko smo je puta pitali


 
9 min
Maja Jokanović ⒸFOTO: Manuel Angelini

Nakon jutra sa Sedom, Jusufom, Matinom i njihovim obiteljima, postalo je jasno da se cijeli njihov život pretvorio u putovanje i, umjesto migrantima, postalo ih je logičnije zvati jednostavno putnicima, onako kako i oni sebe nazivaju. Putnicima iz daleka i bez novca, željnim onog najboljeg što u Europi imamo - slobode i obrazovanja. Jer, osim toga i vlažnih maramica, Seda za svoju djecu ništa drugo nije tražila, ma koliko smo je puta pitali

Slike ljudi koji spavaju na travi autobusnog kolodvora posljednjih se dana često šire Pulom. Mahom su to mlade osobe koje dane provode pod vedrim nebom i nemaju pristup sanitarnom čvoru što se na vrućini i „osjeća“ u zraku.

Priča se da ne govore nijedan europski jezik i ne zna se odakle su. Migranti. Ljudi koje sve češće viđamo, ali ih rijetko kad što pitamo. Ne znamo tko su, ne znamo odakle su i ne znamo od čega i kamo bježe.

Vodeći se uvjerenjem da se pretpostavke i predrasude najlakše raspršuju razgovorom, a najtočniji odgovori dobivaju izravnim pitanjima, u rano jutro, prije stvaranja velikih gužvi, došli smo na kolodvor u nadi da ćemo od „ljudi sa slike“ dobiti i priču. Njihovu i iskrenu.

Na travnjaku u blizini zgrade nekadašnje kasarne sjedile su dvije mlade obitelji koje su očigledno ovdje provele noć. Oko njih nekolicina ljudi još uvijek je ležala na kartonima.

Oprezno pitamo prvi bračni par bi li željeli ispričati tko su i odakle dolaze. Kažu da se zovu se Jusuf i Seda. Razumiju što ih pitamo, ali ne znaju kako bismo se sporazumjeli. Oni, naime, govore samo uzbečki, turski i nešto malo njemačkog. Tada preko livade dotrčava mladić koji se predstavlja kao Matin. Ima dvadesetak godina, vedar osmijeh i previše sijede kose za tako mladu osobu. Kaže da se jedino on koliko - toliko služi engleskim jezikom. Njegova obitelj ne želi prići, ali on kaže da bi rado ispričao sve o njima i prevodio za Sedu i Jusufa. Sjedamo u travu…

Karta za „negdje bliže cilju“

Dolaze iz Afganistana. Po nacionalnosti su Uzbeci, manjinski narod koji živi izvan matičnog Uzbekistana. Ne poznaju se od ranije i povezala ih je tek zajednička muka. Trenutno borave na stanici jer, kažu, čekaju ukrcaj na autobus za dalje, iako ne znaju kada će se on desiti. Sigurno je jedino da to neće biti sutra jer su popunjeni svi autobusi koji ih zanimaju. Ali, kada bi mjesta i bilo, oni ne bi imali novca za kartu. Možda im netko pomogne da je kupe, a možda ih neki prijevoznik poveze besplatno, kažu. 

Svaki autobus koji ih odveze malo bliže konačnom cilju za njih je, vele, pravi autobus. Za Matina i njegovu obitelj to je Njemačka, a za Sedu i Jusufa Francuska. Svatko ide tamo gdje već ima rođake.

Hrana je veliki problem, ali obitelji su im posudile nešto novca za put pa kupuju od toga, a tako se snalaze i za sve ostale potrepštine.

"Zamutite nam glave, ovdje, ovdje i ovdje, molim vas"

Godine odlazaka i vraćanja

Između Kabula i Pule je oko 6.000 kilometara udaljenosti ali, za izbjeglice ovaj put može biti i znatno dulji. Matin putuje odavno. Izgubio je već i osjećaj za vrijeme, kaže, ali zna da je Afganistan napustio prije više od dvije godine. 

- Ja sam već dvaput bio blizu, ali su me vraćali. Prije deset mjeseci iz Švicarske, a neki dan iz Dublina, kaže i provjerava je li dobro izgovorio ime grada, ali ga engleski isuviše muči da bi objasnio zbog čega je išao čak do Irske. Uz pomoć online prevoditelja uspijeva opisati tek da su ga ondje odbili još u aerodromskom 'fingeru'. Kao 'neželjeni i neprihvatljivi putnik', terminologijom zrakoplovnih kompanija, vraćen je u Hrvatsku prvim sljedećom letom. Ovo je konačno barem dijelom objasnilo kako se zatekao u Puli koja je daleko izvan izbjegličke rute.

Seda i Jusuf pak ne uspijevaju objasniti otkud ovdje i shvaćamo da ih zbunjuje to pitanje. Stotinjak kilometara južno od poznate rute za njih koji su prešli dva kontinenta ionako nije mnogo. Naglašavaju da granice svuda prelaze legalno. Ne pitamo puno.

U Afganistanu za žene nema škole

Nitko od njih ne bježi od rata. Rat je završio. Ne spominju čak ni siromaštvo. Ponavljaju uporno samo da bježe iz Afganistana. Od Afganistana. Od Talibana. Na brzopleto pitanje zašto ih se plaše, Matin automatski upućuje pogled za koji Google prevoditelj nije potreban – „zar je potrebno objašnjavati?“.

- Tamo su Talibani. Jako su loši. Ja sam afganistanski Uzbekistanac. Mi smo Uzbeci. Mi smo mali, mi nismo veliki. Razumijete? Veliki su Paštuni. Većina. Mali smo mi, Tadžici, Hazari, Turkmenistanci… Talibani su Paštuni. Veliki. Za nas nema školovanja, nema posla. U mom selu nema škole. Djeca ne idu u školu. Ja nisam išao u školu. U Njemačkoj se ide u školu, govori Matin koji po prvi put zvuči uzrujano i rukom pokazuje prema Sedi.

- U Afganistanu za žene nema škole. Nema univerziteta.

„Želim biti električar“

I Matin i Jusuf obradovali su se pitanju čime se žele baviti kada stignu na cilj. Matin kaže kako bi volio raditi u tekstilnoj industriji, a Jusuf na trenutak zaboravlja da ne razumijemo uzbečki i vedro počinje nešto objašnjavati. No, Matin uskače s prijevodom: "Kaže da je bio zidar, oblagao je kuće mramorom. U Francuskoj želi biti električar“.

Iznenada postaje bolno jasno da se cijeli san ovih mladih ljudi, od kojih nitko nema preko 30 godina, svodi na želju da rade i školuju djecu. Zbog toga su spremni pješačiti 6.000 kilometara i još toliko unatraške, ako je potrebno, da djecu dovedu „tamo gdje žene idu na fakultet“. Povratak nije opcija.

- Jako je teško. Jako teško, kaže Matin pokazujući na svoju obitelj. Djeca su malena, jedno ima tri godine, drugo šest mjeseci. Djeci je teško, dodaje.

Pokušava nam objasniti još nešto, ali ne ide. Ponovno vadi prevoditelja i pokazuje ekran na kojem piše: „Ženama je naročito teško, one imaju i dodatnih problema“.  Pogledamo u Sedu i tek tada shvatimo da je trudna. U osmom je mjesecu trudnoće.

„Dobro sam, ali nemam liječnika“

Sedi je ovo druga trudnoća. Trogodišnjeg Muhammeda Emina rodila je u Afganistanu, a sada će se, po svemu sudeći, poroditi na putu. Liječnika nema i nada se da će, kada dođe vrijeme porođaja, stići do Italije i biti nekako zbrinuta. Instinktivno shvaća naše pitanje o zdravlju i bez prevođenja glasno potvrđuje da se osjeća dobro. Ali, liječnika nema.

Da bi objasnio u kolikom su problemu, Matin zadiže majicu i pokazuje veliki rez na prsima.

- Od operacije srca. Ovo. Rez. Bolesno srce. Moja obitelj kaže da u Njemačkoj ima dobrih doktora i da zato trebam doći tamo, objašnjava nudeći da slikamo ožiljak

„In Croatia not good“

U Hrvatskoj ne planiraju tražiti azil. Ovuda samo prolaze.

- In Croatia not good, kaže nam Matin, pa se i sam nasmije koliko je to zazvučalo pogrešno. Ispričava se na oskudnom engleskom.

- U Hrvatskoj meni nije dobro jer mi je obitelj u Njemačkoj. Ujak i sestrična su mi tamo već osam godina. Sada imaju u putovnici sve. Azil. Rekli su mi da su u Njemačkoj dobri doktori i da ima posla, dodaje.

 

Matin

Za WC – nema novca

Svi sugovornici i njihova djeca besprijekorno su čisti u uredni. Sadina marama lijepo je omotana, cipele i sandale su čiste, djeca umivena. Gotovo je nemoguće povjerovati da ovi ljudi nemaju pristup sanitarnom čvoru jer za kolodvorski WC novca nemaju – hrana i voda su prioritet.

- Higijena? Pa, nema. Nemamo WC, nemamo ni tuš, jako je teško. Svima je teško, ženama i teže nego nama. WC radi, ali košta 50 centi. Ne možemo platiti, kaže Matin.

Neugodno mu je pričati o tome…

Na more ne idu jer se kupanje u njemu kosi s njihovom kulturom. Iz istog su razloga nepovjerljivi prema fotoaparatu. Dok Matin strepi od objavljivanja njegovih slika zbog učestalih vraćanja s granice, Sedi je fotografiranje kulturološki gotovo neprihvatljivo. Sve snimljene fotografije dajemo im na pregled i pitamo ih što misle -  pokazuju one koje im se sviđaju i pokazuju gdje da zamutimo. Pristajemo.

Jusuf na trenutak postaje malo nepovjerljiv i traži telefon da ukuca pitanje u prevoditelja.

„Jeste li novinar?“, piše na ekranu. Potvrđujemo. I bez prijevoda nam uspijeva objasniti da želi provjeriti da nismo policajci. Oni su im, kaže nam, prije dva dana oduzeli mobitele i sada ne mogu kontaktirati s obitelji. Obećavamo da ćemo provjeriti.

Dok razgovaramo s Jusufom, dva mladića iz Pule se zaustavljaju pored nas i spuštaju vrećice pune hrane i higijenskih potrepština na travu. Kratko nas pogledaju i kažu: „Tu su s djecom danima, pa eto…“

Treba nam karta za put

U nekoliko pokušaja da saznamo jesu li se susreli s neugodnostima, od Matina smo čuli tek za probleme s „ausweisom“ u Iranu u Turskoj. Teško je procijeniti je li opetovano pitanje o eventualnim neugodnostima ostalo izgubljeno u prijevodu ili odgovora nije bilo jer nije bilo ni neugodnosti. Želimo vjerovati u ovo drugo. Dobronamjernim gestama Puležana svjedočili smo, srećom, nekoliko trenutaka ranije.

Pred rastanak ih pitamo postoji li način da im se pomogne i žele li da to napišemo o članku za ljude spremne olakšati im put.

Seda je tiho rekla da im ponestaje vlažnih maramica. Za nju ne treba ništa, ali za dječju higijenu je uvijek zahvalna. Keks i sok za djecu uvijek su dobrodošli, ali to nikad ne bi tražila. Jusuf je zamolio da saznamo gdje su im telefoni. A Matin je poručio za, kako kaže, „gazetu“ – voljeli bismo da nam netko pomogne da kupimo kartu.

Putnici novog doba

U razgovoru između dvojice Uzbeka prepoznali smo često izgovaranu tursku riječ „yolcu“ (joldžu) koja znači „putnik“ - riječ puno ljudskiju, ali i točniju od izraza migrant.

Nakon jutra provedenog sa Sedom, Jusufom, Matinom i njihovim obiteljima, postalo je jasno da se cijeli njihov život pretvorio u putovanje i, umjesto migrantima, postalo ih je logičnije zvati jednostavno putnicima, onako kako i oni sebe nazivaju. Putnicima iz daleka i bez novca, željnim onog najboljeg što u Europi imamo - slobode i obrazovanja. Jer, osim toga i vlažnih maramica, Seda za svoju djecu ništa drugo nije tražila, ma koliko smo je puta pitali.

Teško je shvatiti zbog čega gradska uprava do sada nije na ovo mjesto donijela barem dva kemijska WC-a. Ljudi koji borave na tratini kolodvora nemaju novca za WC, ali nemaju ni izbora kada ga moraju koristiti. Na plus 30 stupnjeva, ovo je higijenska nužnost i predstavlja zaštitu i putnika i domaćeg stanovništva. Gradu smo stoga uputili upit na ovu temu.
U međuvremenu, upit smo poslali i gradskoj komunalnoj tvrtki Herculanea i zatražili informaciju o tome jesu li osigurali redovno čišćenje javnog prostora u sklopu kolodvora i uklanjanje fekalija.

Od Crvenog križa zatražili smo informaciju o eventualnim njihovim aktivnostima i pomoći.

Odgovore čekamo.

Vezano za navodno oduzimanje telefona, obratili smo se i Uredu načelnika PU istarske odakle su nam brzo uzvratili sljedećim odgovorom:

„Obavještavamo Vas kako policijski službenici koji su u Puli postupali prema migrantima na autobusnom kolodvoru nisu nikome oduzeli mobitel.
Kao što smo ranije izvijestili, policija je u nekoliko navrata zatekla migrante na kolodvoru ili u njegovoj okolici, a gotovo sve osobe imale su potvrde o izraženoj namjeri za međunarodnu zaštitu. One osobe koje nisu imale potvrde, izrazile su namjeru za međunarodnom zaštitom, što im je i omogućeno. Obzirom da osobe koje izraze namjeru za međunarodnom zaštitom imaju slobodu kretanja, sve osobe su upućene da se vrate u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite“.

Iz ovog se odgovora, nažalost, da naslutiti da su mlade obitelji najvjerojatnije bile žrtve prevaranata koji su se predstavili kao policija - otrežnjujuća potvrda njihove izloženosti i ranjivosti.


Nastavite čitati

Pula
 

ZAVRŠEN, ALI PRAZAN: Ni četiri mjeseca nakon svečanog otvorenja Dom 'Ruža Petrović' još nije useljen

Podsjetimo, štićenici doma, njih ukupno 41, u zgradu nekadašnjeg odjela psihijatrije preselili su se u ožujku 2022. godine, kada je započelo renoviranje matične zgrade. Prvotno je plan podrazumijevao boravak u privremenom smještaju tek godinu dana, no pri kraju tog roka postalo je jasno da će on biti probijen. Prvi razlog bio je ritam radova, a drugi - neuspješna potraga za stručnim kadrom

Pula
 

U tijeku pripreme za dogradnju Osnovne škole Šijana

U sklopu pripremnih radnji uklonit će se dio postojećih stabala te će se izvršiti zamjenska sadnja u znatno većem obimu. Sada će ukloniti 23 bora, dva cedra i jedan čempres, a zasadit će se više od 300 stabala, grmolikih vrsta lovora, pitospore i lavande

Pula
 

Crvenokljune čigre nakon godina ljudskog uznemiravanja uspješno obavile gniježđenje na blokovima pokraj Muzila. Uskoro kreću prema Africi

Prstenovanje se obavlja kako bismo mogli pratiti koloniju crvenokljunih čigri s područja Pule, koja svojom brojkom značajno pridonosi cijeloj populaciji ove vrste u Hrvatskoj, te je iznimno važna. I ono najbitnije, ove godine ptice nisu uznemiravane od ljudi, što je veliki napredak, poručila je dr. sc. Jelena Kralj, upraviteljice Zavoda za ornitologiju, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.