Život

INTERVJU UOČI PREDAVANJA U PULI

RANKO RAJOVIĆ: 'Prevelika zaštita djece ne razvija duboke regije mozga, to ih biološki oštećuje. Čovjek se mora malo i pomučiti, tako je stvoren. Ne smijemo sve raditi umjesto djece'

„Dosada je preduvjet misaonih procesa, kreativnosti i mašte. Mi smo djeci izbrisali dosadu, ona kao fenomen više ne postoji. Zato oni hoće odmah sve dobiti, a ako ne dobiju prag tolerancije ne postoji, a frustracija je visoka. Tu se javlja agresivnost, i dijete se ponaša kao da se njemu moraju ispunjavati sve želje. Jako važna poruka za roditelje jest da dijete ne smije biti centar porodice, već njen sastavni dio“, govori nam, među ostalim, svjetski priznati doktor znanosti Ranko Rajović u velikom intervjuu uoči predavanja koje će sutra održati u pulskom hotelu Park Plaza-Histria


 
12 min
Martina Pereša
Doktor Ranko Rajović

„Dosada je preduvjet misaonih procesa, kreativnosti i mašte. Mi smo djeci izbrisali dosadu, ona kao fenomen više ne postoji. Zato oni hoće odmah sve dobiti, a ako ne dobiju prag tolerancije ne postoji, a frustracija je visoka. Tu se javlja agresivnost, i dijete se ponaša kao da se njemu moraju ispunjavati sve želje. Jako važna poruka za roditelje jest da dijete ne smije biti centar porodice, već njen sastavni dio“, govori nam, među ostalim, svjetski priznati doktor znanosti Ranko Rajović u velikom intervjuu uoči predavanja koje će sutra održati u pulskom hotelu Park Plaza-Histria

Svjetski priznati znanstvenik, doktor Ranko Rajović, široj je javnosti najpoznatiji kao utemeljitelj NTC sustava učenja. Riječ je o inovativnom programu namijenjenom svima koji rade s djecom do njihove dvanaeste godine života, a koji se primjenjuje u više od 20 država Europe.

Rajović je magistar neurofiziologije, doktor sportskih znanosti, stručnjak Europske rukometne federacije za neuroznanost, osnivač Mense Srbije, suradnik UNICEF-a za ranu edukaciju, predstojnik Katedre za neuroznanosti u odgoju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru, te autor više od 20 knjiga na temu razvoja djeteta.

U Puli će sutra održati seminar i predavanje pod nazivom "Kako da učenje postane igra" i "Djeca zarobljena u virtualnom svijetu". Upravo smo o kompleksnosti ovih tema s njime porazgovarali uoči njegovog dolaska u Pulu.

Za početak, kako učenje možemo učiniti igrom?

Učenje napamet nije fiziološko, i zato moramo tražiti druge načine. Vidimo da učenici danas sve teže uče. Imaju sve više informacija koje moraju zapamtiti, i onda na kraju imamo situaciju da „dižu ruke od škole“. Mnogo učenika sedmih i osmih razreda više uopće ne želi učiti, izgubili su motiv. S druge strane, svaka nova generacija koja stiže u prve razrede je malo slabija u odnosu na prethodne dvije generacije. To su, naime, rezultati istraživanja koje smo radili u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Dakle, imamo problem koji je već godinama prisutan. 

Kad kažete 'slabije generacije' na što konkretno mislite?

Za početak motorički su slabiji, u pažnji i koncentraciji također. Rječnik im je siromašniji, kontrola emocija je slabija, opće znanje isto… E sad, ako nam je svaka nova generacija slabija, što će nam se dogoditi ako ne mijenjamo metode rada? Hoće li oni postati bolji? Nažalost neće. 

Dok su učenici sve slabiji, obim gradiva je sve veći. Oni ne mogu pamtiti, i na kraju gube samopouzdanje, dižu ruke od škole i pokušavaju biti dobri u nečemu što nije škola. Ako je to sport, još je i dobro. Ali, pojavili su nam se telefoni i nesretni "lajkovi". Dijete mora dobiti pohvalu jer mu mozak tada podsvjesno reagira da će tako lakše preživjeti. Tu su onda i hormoni sreće, endorfini i serotonini. To je prirodan mehanizam unutrašnje motivacije, da učimo kako bismo bili sretni. A znak da smo nešto dobro uradili je pohvala. Ali, ako pohvala izostane, ako ne mogu učiti, ako su slabiji u školi, tu su onda "lajkovi". A znate kada ih najviše dobiju? Kad učine nešto negativno. Onda kreće vršnjačko nasilje, ponižavanje, ismijavanje, i fizičko maltretiranje

RANKO RAJOVIĆ

To je nešto što naravno nije prihvatljivo. Moramo se upitati želimo li sutra imati djecu koja ne mogu sjediti, pisati, čitati, koja su bez empatije prema drugima…Kakvo društvo ćemo tako stvoriti? Moramo reagirati! Nedavno smo tu temu otvorili na jednoj konferenciji na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu, i zaključili kako ćemo ovom problemu morati pristupiti multidisciplinarno.

Gdje vidite uzroke tom problemu? Zašto je svaka nova generacija sve slabija?

Važno je reći da ima više faktora. Da je samo jedan, lako bismo ga riješili. Dakle, od prehrane trudnica, mobilne telefonije za vrijeme trudnoće… Djeca se prezaštićuju radi čega milijarde bitnih impulsa neće doći do njihovog mozga, a izuzetno važan faktor je i nekretanje. Prije deset godina, na tri američka sveučilišta, utvrdili su promjene u mozgu tinejdžera. Ustanovili su da su takozvane duboke regije velikog mozga smanjene. Drugim riječima, smanjene su im kognitivne sposobnosti. To ne znači da su manje inteligentni, ali znači da imaju problema s koncentracijom, razmišljanjem i rezoniranjem. Kao glavni uzrok naveli su upravo nekretanje. Tada su neuroznanstvenici rekli da se nadaju kako će ta otkrića pomoći u kreiranju obrazovnih politika.

Znate, vrtićka djeca danas dnevno prijeđu od dva do pet kilometara, a kad smo radili na jednom projektu u kojem su vrtićka djeca boravila u prirodi i igrala se u šumi, dnevno su znali prijeći više od 20 kilometara. To znači da smo mi kad smo bili mali prelazili od 15 do 20 kilometara na dan.

Ima ljudi koji ne shvaćaju da je kretanje važno. Jedan od dokaza da nema kretanja je sve veći broj ravnih stopala. Mi smo nekada, prije trideset godina, imali šest do deset posto ravnih stopala. Danas se taj postotak kreće oko 50 ili 60 u prvom razredu. To znači da nisu imali dovoljno kretanja. A nisu više ni bosi. Na moru nose sandale za plažu, plus još jedne kad uđu u more. Mišići i kosti su im zato slabiji. Preko sedamdeset posto djece nam ima poremećaj držanja tijela, a sve je više i pretile djece. To sve ukazuje na nedostatak kretanja, a to znači da smo se oglušili na apel koji su nam neuroznanstvenici uputili prije više od deset godina.

Naravno, i mi smo kao djeca jeli slatkiše i ugljikohidrate, ali smo dnevno prelazili 20 kilometara

RANKO RAJOVIĆ

Dakle, mi se doslovce mijenjamo kao vrsta?

Doslovce. Ako mozak mijenja svoje duboke regije, to znači da nas okruženje oštećuje. Mi se na njega nismo spremili. Nove tehnologije su jako opasne. Nisam a priori protiv njih, ali ne može ih dijete koristiti dnevno po dva, tri sata. 

Njima realan život postane dosadan, i oni se sele u taj mali telefon, u virtualni svijet, i sve više djece nam tamo vodi nekakav paralelni život. Onda se čudimo što nam se događaju pojave kakvima svjedočimo. 

Sve ovo o čemu govorite traje već neko vrijeme, ako ne i čitavo desetljeće. Dakle, nije nešto što se dogodilo kao posljedica pandemije, izolacije, poteškoća s resocijalizacijom i slično?

Tako je. Covid je sve to samo pojačao. Neće biti bolje ni za par godina. Ja garantiram i potpisujem da će biti još gore ako ne reagiramo, ali svi zajedno i multidisciplinarno. Trebali bismo sjesti i tražiti rješenja, i zato pozdravljam inicijativu zagrebačkog Kineziološkog fakulteta. Oni su shvatili da je ovo o čemu razgovaramo trend koji traje više od deset godina. 

Dobro, što sada možemo poduzeti?

Prvo prestati toliko zaštićivati djecu. To je jako velika tema, i o tome ću mnogo pričati u Puli. Prevelika zaštita djece ne razvija duboke regije mozga, to ih biološki oštećuje. Čovjek se mora malo i pomučiti, tako je stvoren. Ne smijemo sve raditi umjesto djece. 

Primjerice, beba se želi vrtjeti, a mi je već tada ograničavamo, stavljamo u krevetić ili u neko sjedalo u kojem ne može da mrdne. A beba dok se vrti u tim prvim mjesecima života aktivira sve mišiće, i šalje milijardu impulsa u mozak. Znači, mi već tada sprječavamo njezin razvoj, a to se nastavlja i u godinama koje slijede.

Druga stvar – dosada. Da, dosada je stresna. I mi smo je imali kad smo bili mali, ali onda smo se igrali. Danas, evo ti TV s dvadeset kanala, laptopovi, video igrice… Odjednom, nema dosade. A dosada je preduvjet misaonih procesa, kreativnosti i mašte. Mi smo djeci izbrisali dosadu, ona kao fenomen više ne postoji. Zato oni hoće odmah sve dobiti, a ako ne dobiju prag tolerancije ne postoji, a frustracija je visoka. E tu se tad javlja agresivnost, i dijete se ponaša kao da se njemu moraju ispunjavati sve želje. Jako važna poruka za roditelje jest da dijete ne smije biti centar porodice, već njen sastavni dio. On se onda tako ponaša u vrtiću i u školi, i dolazimo do problema

RANKO RAJOVIĆ

Dakle, moramo dopustiti dosadu?

Dosada je ljudsku vrstu pokrenula na razvoj. Čovječanstvo se počelo razvijati kad je otkrivena vatra. Više nismo morali žvakati sirovu hranu satima, jer kad se pojavila vatra čovjek je broj kalorija potreban za pola dana mogao unijeti u pola sata. Ostatak dana mogao je istraživati, crtati, pripitomljavati životinje, stvarati nove predmete... Ukratko, razvijati civilizaciju. Ne možemo eliminirati tako važan element kao što je dosada. To je velika greška.

Treće, mi u želji da pomognemo radimo sve umjesto djeteta. Radimo domaću zadaću, čitamo lektire, i tako dalje. Strašno krivo.  

Četvrto, tehnologija što kasnije! I ako im se dozvoli, to mora biti kontrolirano. Roditelj bi na svom telefonu trebao imati aplikaciju pomoću koje bi vidio kad je djetetu telefon aktivan, i koje programe on koristi. Ne moramo gledati sadržaj, neka dijete ima svoju privatnost, ali da znamo što i koliko radi. 

Ilustracija: Pixabay

Dakle, ako to sve primijenimo učenje može postati igra?

Da, ali djetetu u školi mora biti interesantno. A učenje napamet nije interesantno. Osim toga, djetetu za razvoj mozga treba dopamin. On mu daje fokus, a i on se ispoljava kroz igru. Dakle, zaboravimo učenje napamet. To nije igra. 

Mi moramo mijenjati metode učenja. O tome ću također u Puli. 

Lekcije u nastavi valja pretvoriti u igru u kojoj će i djeca nama postavljati pitanja, a ne samo mi njima. Oni kroz igru misle, a kad misle onda će i naučiti. Kad uče napamet, zaboravit će. 

Vaša predavanja u Puli namijenjena su svima koji rade s djecom?

Jesu, odgajateljima, učiteljima i roditeljima. Svima koji rade s djecom od tri do 12 godina. Znate, s 12 godina završava se povezivanje lijeve i desne polutke mozga. Ako dotad učinimo propuste, uglavnom smo zakasnili. Teško je kasnije nadoknaditi. Ponekad dođu i djeca, mada se meni čini da mi razgovaramo o stvarima koje su njima teško razumljive. 

Možemo sad ukratko predstaviti i vaš NTC sustav učenja?

NTC je praktična primjena neuroznanosti u odgoju i obrazovanju. Ja sam šef Katedre na Pedagoškom fakultetu u Kopru, i tu nema praktične primjene. Čista teorija. Zato sam koncipirao NTC program kao praktičnu pomoć za roditelje i odgojitelje. On ima tri cjeline. Prvo je razvoj mozga, pa razvoj sposobnosti za učenje, i treće je povezivanje informacija ili funkcionalno znanje – da ono što nauče mogu povezivati. To je prioritet budućnosti. Od danas deset najtraženijih zanimanja, devet ih nije postojalo prije deset godina. To znači da mi učenike moramo spremati za zanimanja koja ne postoje. Neka se svatko onda zapita koja je funkcija obrazovanja, učiti djecu da misle ili učiti ih da pamte podatke napamet...

Programi rane stimulacije su važni jer djeca počinju misliti i prije škole. Ako je problem o kojem vi i ja danas razgovaramo prisutan deset godina, možemo li na njega naći rješenje u knjigama koje su napisane prije dvadeset godina? Nemoguće. 

Ilustracija: Pixabay

Svakako je odgovornost na nama odraslima. Mi smo kreirali svijet u kojem mladi danas žive tako kako žive. Što se to dogodilo u životu suvremenog čovjeka u 21. stoljeću? Virtualni svijet, trka za materijalnim, ili nešto treće? 

Prvo, roditelji moraju shvatiti da okruženje utječe 100 posto na razvoj mozga. Mi smo nekad učili: pedeset posto genetika, pedeset posto okruženje. Ali ne, genetika daje potencijal, a okruženje je jedino zaslužno za njegov razvoj. 

Bicikli, automobili, manje kretanja, mobilni telefoni… sve to nekada mi nismo imali. Mi svi skupa postajemo ovisnici o mobilnim telefonima koji se sve manje kreću, hrana nam sadrži sve više šećera, i tako se kod djece javljaju srčane bolesti, šećerna bolest i razne autoimune bolesti kakve su se nekad događale puno kasnije. Nažalost, mi se nismo snašli u novom okruženju. Izostala je brza reakcija. A za pet godina će nas već čekati novi problemi.

Posljednjih godinu dana mentalni poremećaji kod djece i mladih u Hrvatskoj su porasli za 300 posto, a pokušaji suicida za ogromnih 280 posto. Istovremeno, udvostručili su se slučajevi prijavljivanja vršnjačkog nasilja. Kako komentirate te strašne podatke?

Nama su se izmijenile reakcije mozga. Znači, kontrola emocija je stvarno drugačija. To su novi momenti za medicinu. Spomenuo sam već smanjenje dubokih regija velikog mozga zbog malo kretanja. Istovremeno, smanjuje se i hipokampus zbog sve više gledanja u ekran. Te dvije strukture imaju utjecaj na naš centar za kontrolu emocija. 

Djeca su nam agresivnija, kontrola emocija je slabija. To se vidi. I trebali bi zajedno sjesti psiholozi, pedijatri, kineziolozi, neurofiziolozi, defektolozi i psihijatri. Ovo što se događa je previše ozbiljno. Još nešto, ako ih puštamo previše u video igrice, posebno agresivne, kod njih se povećavaju anksioznost i agresivnost. Prije dvadeset godina roditelji su znali da su im djeca na ulici ili livadi, i da se tamo igraju. Gledali su ih kroz prozor i zvali na ručak. Dakle, nama je naravno važna ta sigurnost, da vidimo svoje dijete. Danas je ono u sobi za kompjuterom i mi mislimo da je to sigurnost, jer nam je eto tu, vidimo ga. Ali, ne da nije na sigurnom nego tko zna u koje on mračne ulice odlazi i što tamo radi, koliko puta njega „ubiju“ i koliko puta on „ubije“ druge. A mozak reagira na te slike i prima ih kao da je to stvarnost. Kako se to događa učestalo, mozak otupi, polako gubi emocije. A ako naiđe na neki problem, ide odmah agresivnost. 

Mi kao društvo naprosto moramo otvoriti problem video igrica i virtualnog svijeta

RANKO RAJOVIĆ

Hoće li nam onda daljnji razvoj umjetne inteligencije biti nova otežavajuća okolnost?

Mislim da hoće, jer mi se nismo snašli ni u digitalnom svijetu. Vidimo koju cijenu plaćamo jer nismo bili spremni, a sad nam stiže još viši nivo svega toga, na desetu potenciju. Umjetnu inteligenciju ne možemo zaustaviti, ali možemo ubrzati naše reakcije. 

Reforme se više ne mogu raditi na pet ili deset godina, već doslovce dopunjavati svake dvije godine. Tu mislim na škole i vrtiće, i na sve države. Školama je ponuđeno mnogo dodatnih programa preko Agencije za odgoj i obrazovanje, kao dopuna redovnom planu i programu, pa moraju brže reagirati i uvoditi nove metode u nastavu. Tu vidim i ulogu lokalnih samouprava i županija, koje moraju pomagati svojim školama koje pokazuju inicijativu da dodaju nešto korisno u redovnu nastavu.

Promjene koje stižu bit će toliko brze da je pitanje hoće li ih država moći pratiti. Nekad smo imali epohalna ili stoljetna otkrića, sve se polako mijenjalo. Danas epohalnih otkrića imamo svakog tjedna, nekad i svakog dana. Vrijeme se jako brzo mijenja, a obrazovanje je stup društva. Pitanje za sve nas: što će biti s našim društvom ako budemo dvadeset godina zaredom imali sve slabije i slabije generacije? Ugrozit ćemo cijelo društvo ako ne budemo što hitnije reagirali, i to multidisciplinarno. Makar u hodu, ako drugačije ne ide. A rješenja, vjerujte mi, nećemo naći u starim knjigama.


FOTO: Saša Kovačić, Privatna arhiva

Nastavite čitati

Pula
 

(VIDEO) Lorena Boljunčić: "Gradonačelniče, nemojte nam prodavati maglu"

"Jučer sam stavila fejs objavu o tome kako su nam ulice u centru prljave. Puno je ljudi u gradu, sve je to normalno. Samo što prošlih godina nije bilo baš tako jako (radim u centru). ALI, kad onda gradonačelnik krene bandićevski jutros u 3 sata prati ulice s Herculaneom i to stavljati na društvene mreže, onda mi je stvarno previše", napisala je pulska poduzetnica

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.