Nacisti su u noći 30. travnja 1945. godine bježeći pred jugoslavenskim snagama spalili dokumentaciju i uništili strojarnicu tvornice, kako bi prikrili dokaze o masovnom pogubljenju nedužnih civila. Prošle su godine i godine do otkrivanja jezive tajne logora Rižarne, kroz kojeg su prošli brojni Hrvati, ponajviše Istrijani
Nacisti su u noći 30. travnja 1945. godine bježeći pred jugoslavenskim snagama spalili dokumentaciju i uništili strojarnicu tvornice, kako bi prikrili dokaze o masovnom pogubljenju nedužnih civila. Prošle su godine i godine do otkrivanja jezive tajne logora Rižarne, kroz kojeg su prošli brojni Hrvati, ponajviše Istrijani
“Što smo udaljeniji od događaja i činjenica, to smo spremniji i zreliji za prihvaćanje stvarnosti koja se dogodila”, kazao nam je vodič dok smo tiho i sa što većom dozom poštovanja hodali kroz prostor nekadašnje rafinerije riže u Trstu, dok je surovost prostora naglašavao pljusak kiše koji se strmoglavio nad bivšom tvornicom.
Činilo se kao da svaka kapljica na ovom mjestu odzvanja jače.
Bivša tvornica kroz koju smo koračali nije samo obična stara rafinerija. Ona je dolaskom nacista 1943. godine u Italiju prenamijenjena u logor za masovna istrebljenja političkih protivnika i Židova, a kroz nju su prošle i tisuće Istrijana.
Nakon što je u rujnu 1943. godine Trst inkorporiran u Operativnu zonu Jadransko primorje, objekti nekadašnje rafinerije riže prenamijenjeni su u zatvorenički i policijski logor koji je istovremeno služio kao mučilište u kojem su zatvarani brojni Židovi i protivnici vlasti.
Već prije rujna 1943. godine Slovenci i Hrvati iz Julijske krajine bili su aktivni u antifašističkom partizanskom pokretu, dok se talijansko stanovništvo aktiviralo nešto kasnije. Područje nekadašnje Julijske krajine, Ljubljana, Istra i primorje podvrgnuti su Trećem Reichu koji je svim silama pokušao zaustaviti komunistički pokret na zauzetom prostoru i izolirati ga od ostatka komunističkih pokreta koji su se masovno budili. Kako bi se zaustavio svako moguće protunacističko djelovanje, organizirane su masovne deportacije civilnog stanovništva.
Velik broj zarobljenih Židova u hladnim je prostorima rafinerije, tako blizu, a tako daleko od ostalog stanovništva, čekao deportaciju u Auschwitz i druge kampove u kojima ih je čekala sigurna smrt. Za vrijeme njemačke okupacije, jedan vlak mjesečno iz ovog je logora odlazio u Auschwitz, vozeći brojne obitelji koje su se prethodno ovdje smrzavale i gladovale.
Nije moguće reći točan broj osoba koje su prošle kroz Rižarnu, ponajviše zato što su nacisti prije bijega zapalili svu dokumentaciju, ali i uništili strojarnicu te peć koja se nalazila u središtu tvornice. Jezu u žilama izaziva spoznaja da su radnici nakon završetka rata čistili preostale ruševine i u njima pronašli pune vreće ostataka zapaljenih kostiju. Pretpostavlja se stoga da se i ovdje radilo o istim postupcima eliminacije ljudi, kao i u ostatku zloglasnih logora, odnosno plinskim komorama i paljenjem tijela na visokom temperaturama.
Nakon raščišćavanja rafinerije, pepeo stradalih bio je odložen na tršćanskom gradskom groblju, a prilikom rekonstrukcije objekta, njihov je pepeo prebačen ovdje.
U drugom dijelu ovog, jednog od podsjetnika na najmračniji dio novije ljudske povijesti, nalaze se samice koje su služile za mučenje zatvorenika koji su u teškim uvjetima čekali ispitivanja. Svaki nacistički vojnik koji ga je ispitivao, mogao je u tom trenutku učiniti s njim što god je htio.
Od kraja rata pa sve do početka 60-ih godina, ovaj je prostor služio kao kamp za izbjeglice, građana Jugoslavije ili Sovjetskog bloka koji su bježali od komunizma. Sve njih ovdje se nadziralo kako bi se otkrilo je li netko od njih špijun. Do 1954. godine to su radili Amerikanci, s obzirom na to da je Trst bio pod američkom upravom, a kasnije je kontrolu preuzela Republika Italija.
Vodič nam priča priču kako je sedamdesetih godina jedan od preživjelih zarobljenika, koji je po struci bio mehaničar, rekao sucu koji je radio na istraživanju Rižarne, da su se noću u tvornici događale čudne stvari.
Kazao mu je da bi često čuo iskrcavanje velikog broja ljudi koji su ulazili u zgradu do, nakon čega bi nacisti glasno upalili muziku koju bi u pozadini pratili neprekidni zvuci motora kamiona koji su ulazili u dvorište tvornice. Pretpostavio je još tada da su ispušni plinovi puštani u prostor u kojemu su bili ljudi. Uz svu tu buku, mogao je čuti kako ljudi hodaju u prostor kojeg se nazivalo “garaža”, a nalazio se pored peći.
Prema njegovom shvaćanju, ti se ljudi iz takozvane ‘garaže’ više nisu vraćali. Na upit sudca je li ikada čuo pucnjeve u logoru, preživjeli zarobljenik kazao je da nikada nije čuo niti jedan ispaljeni hitac u logoru, ali da, kada bi glazba i motori kamiona utihnuli, osjetio jak miris paleži.
Njihov je pepeo je u vrećama prenošen u obližnju rafineriju nafte odakle je bacan u more, a radnici koji su radili u rafineriji, nisu mogli ni zamisliti o čemu se zapravo radi.
Važno je napomenuti da se u to vrijeme još uvijek nije znalo za plinske komore u kojima su za vrijeme Drugog svjetskog rata u tajnosti ubijeni milijuni ljudi.
Tek je, priča nam lokalni vodič, desetljećima nakon otkrivena tajna ovih mračnih prostora.
Ne zna se na koji su način nacisti odlučivali koga će ubijati u logoru, a koga će slati dalje, ali prema izjavama svjedoka, u takozvanoj Ćeliji smrti, pogubljivani su uglavnom protivnici nacističkog režima i to bez prethodnog ispitivanja.
Izvorna tvornica Rižarna bila je puno veća od kompleksa koji je danas otvoren za javnost, a koji je služio kao logor. 1975. godine ovaj je kompleks otvoren za javnost. Radi se o jednom od prvih nacističkih logora otvorenih kao mjesto sjećanja.
U ostacima Rižarne danas stoje natpisi koje su svojim namučenim rukama ostavili brojni zatvorenici ovog logora, uglavnom Talijana i Hrvata. Tako se, među ovim hladnim zidovima, mogu naći brojni tekstovi na hrvatskom jeziku, u pismima koja su zatvorenici pisali svojim obiteljima, svjesni da neće dočekati sutra.
A pravda? Većina nacističkih zapovjednika nikada nije odgovarala za svoje postupke pa tako ni upravitelj Rižarne.
A vrijeme? Posjeti ovakvim mjestima sve su popularniji među turistima, no proći će još puno vremena dok se ljudi u potpunosti ne liše nenormalne potrebe za mučenjem svoje vrste.
A kapljice? One su, sigurna sam, ovdje odzvanjale jače... jer nisu bile kiša.
Jeste već kupili darove? Ukoliko niste sutra vam donosimo vodič kroz božićnu kupnju koja se vodi načelom: lokalno, autohtono, ručno rađeno. Donosimo i priču o Puležanu koji po Istri lovi posve neobične stvari. I to ne puškom nego aparatom. Za sebe kaže "Nisam ja fotograf, ja sam školovani zidar”
U muškoj konkurenciji najbrži su bili Neven Baranašić, Deni Krnjus i Elvis Đukić, dok su među ženama najbrže bile Laura Bosnjak, Jasminka Marinčić Štifanić i Valentina Stančić
Kamion će biti pozornica zabavnoj i interaktivnoj predstavi “Popis Djeda Mraza” s vilenjacima, patuljcima, dobroćudnim divom te Djedom Mrazom. Predstave su besplatne i namijenjene djeci vrtićke dobi * Pulu će posjetiti u ponedjeljak, 16. prosinca od 18:30 sati na parkiralištu Karolina
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
