Iz korune u okolici Štinjana, nakon što su radnici Herculanee pokosili grmlje uz lokalnu cestu, izronili su najloni u koje se nekada pakiralo mlijeko Mljekare Pula. Na desetak njih. Bijeli sa svijetloplavim slovima na kojima piše "pasterizirano svježe mlijeko, Mljekara Pula, Puljanka".
Nostalgija je odmah udarila.
I nakon niza godina, koje se broje desetljećima, najloni su "živi", oštećeni tek kosilicama koje su ih dohvatile 'zubima', mada su bili izloženi svim mogućim vremenskim prilikama i neprilikama.
Zorno pokazuju zašto nam je plastika, ma koliko ova pakiranja možda izazvala ugodna sjećanja, jedan od glavnih neprijatelja okoliša. Najlon može preživjeti stoljeća.
No, tih godina opasnosti plastike još nismo bili posve svjesni. Najlon nam nije bio smrtni neprijatelj, mlijeko nije bilo homogenizirano i imalo je okus - po mlijeku. Danas još jedino papirnate slamke pakiramo u najlon, ma koliko to apsurdno zvučalo.
Na stranu to da je mlijeko bilo naše, istarsko, da smo u Puli imali i proizvodnju i industriju. To su već neke činjenice koja spadaju u kategoriju "tempi passati". Nisu izdržljive konstante kao najlon.