Stogodišnja Zdenka Legović iz Pule: "Ne znam zašto sam toliko dugo živa. Samo znam da treba delati, delati i delati!"

Proživjela je cijelo stoljeće, odrastala u siromaštvu, preživjela rat, sama podizala tri kćeri i radila u Uljanikovoj menzi. I danas, sa sto godina, dobro vidi bez naočala, odlično čuje i ne nedostaje joj životne energije. Jedino je ljuti što je noge više ne slušaju kao nekada. A kad je pitaju za tajnu dugovječnosti, odgovara jednostavno – tajna je da nema tajne.

Da je sretnete na ulici, teško biste povjerovali da je iza nje punih sto godina života. Bistra pogleda, odlična sluha, razgovorljiva i sjećanja koja sežu gotovo cijelo stoljeće unatrag, Zdenka Legović iz pulske Šijane ne ostavlja dojam žene koja se predala godinama. Naprotiv, dok razgovaramo, čini se da bi nam mogla pričati satima, samo kada bi joj tijelo dopuštalo da živi onako kako je navikla – neprestano u pokretu.

Jer Zdenka je cijelog života radila. Kopala, kosila, žela, kuhala, odgajala djecu, pomagala unucima i uređivala svoju kućicu u rodnom Muntrilju. I upravo joj to danas najviše nedostaje.

Posljednje tri godine nisu joj bile lake. Tri puta lomila je kuk, a nakon posljednje operacije pri hodanju joj je potrebna hodalica. Ipak, u svojem domu u Šijani i dalje živi sama. Nije, naravno, prepuštena sama sebi. Redovito je obilaze njezine kćeri, koje su i same zakoračile u osmo desetljeće života, ali i ostali članovi obitelji.

Dočekala nas je u društvu unuka Marca i njegove supruge Mirele. Vrlo brzo postalo je jasno da će razgovor teći onako kako Zdenka želi. Pitanja su tek povod, a ona sama bira kojim će putem krenuti kroz svoje uspomene.

I tako smo, gotovo neprimjetno, iz današnje Šijane otputovali u Istru kakva je postojala prije stotinu godina.

Djetinjstvo bez strojeva, ali i bez velikih očekivanja

Zdenka je rođena 1926. godine u Muntrilju, na području današnje općine Tinjan. Odrastala je u velikoj obitelji, u vremenu kada je život na selu bio nezamisliv bez svakodnevnog teškog fizičkog rada. Kako nam kaže, rođena je 8. studenog, ali su je upisali dan kasnije, pa joj je to i službeni rođendan.

- Ni nama bilo teško, jer nismo za bolje znali. Sve smo na ruke delali. Ja sam kosila, kopala, žela. Sve smo sami delali, ručno, prisjeća se.

Njezina je majka rodila devetero djece, no djetinjstvo u tadašnjoj Istri nosilo je i opasnosti koje današnje generacije teško mogu zamisliti. Od devetero djece odraslo ih je samo četvero – tri sestre i brat.

- Nije bilo frižidera, ničega. Kad bi došla vrućina, djeca bi dobila proljev i umirala – govori Zdenka, bez velikih riječi, kao da opisuje nešto što je tada bilo dio života.

Kaže nam da su njezin najmlađi brat i jedna sestra još uvijek živi. U rodnom selu završila je četiri razreda talijanske osnovne škole. Za daljnje obrazovanje nije bilo prilike. Trebalo je čuvati stoku, obrađivati zemlju i pomagati obitelji.

- Četiri razreda i gotovo. Onda hodi čuvati krave, kopati i delati, opisuje nam.

Nakon Drugog svjetskog rata dobila je priliku učiti i hrvatski jezik. Prisjeća se učiteljice iz Dalmacije koja je okupljala seoske djevojke i poučavala ih čitanju i pisanju.

A njezin današnji govor? U njemu se isprepleću istarski dijalekt, hrvatski, ali i talijanske riječi, baš kao što su se kroz njezin život isprepletale različite države, vremena i običaji.

"Ja ne znam ni istrijanski, ni hrvatski, ni talijanski. Sve mišam" govori kroz smijeh.

Ratne godine i mladost koja nije prestala sanjati

Kada je rat zahvatio Istru, Zdenka je bila djevojka. Sjeća se straha od njemačkih vojnika, zrakoplova koji su nadlijetali područje i skrivanja u kažunima. "Kad bi došli avioni, mi bismo pošli u kažune da se sakrijemo", prisjeća se.

Govori i o okupljanjima mladih u selu, na kojima je, kaže, i sama sudjelovala kao svojevrsna organizatorica. Unatoč ratnim okolnostima, život nije stao.

Zanimljivo je kako Zdenka, kada govori o tom vremenu, ne ističe glad. "Mi u Istri nismo bili gladni. Samo smo bili goli i bosi."

Naravno, riječ je o njezinu osobnom iskustvu i sjećanju na život u rodnom kraju.

Kraj rata dočekala je kao devetnaestogodišnjakinja. Ono što je uslijedilo pamti kao početak razdoblja velikih promjena, rada i nade.

- Kad je Drugi svjetski rat finija, svi smo krenuli u obnovu. Nismo imali ni pečenja ni ćevape. Jeli smo lazanje i biži, marmeladu s kruhom za marendu. Ali smo pjevajući hodili! - govori o tom periodu života.

U toj jednoj rečenici kao da je sažela čitavu svoju mladost. Nije se imalo mnogo, ali se, barem u njezinu sjećanju, živjelo s vjerom da će sutra biti bolje.

Zahvalnica Zdenki Legović za uspješnu suradnju i njegovanje tradicija Narodnooslobodilačke borbe Hrvatske

U Pulu je došla s malim djetetom i velikom željom za radom

U Pulu se doselila 1950. godine. Sa sobom je dovela i najstariju kćer Branku, koja je tada imala oko godinu dana.

Novi život nije bio jednostavan. Trebalo je brinuti o djeci, pronaći posao i osigurati obitelji ono najosnovnije. Zdenka nije birala poslove. Radila je u poljoprivredi, među ostalim i na Verudeli, gdje je pomagala u sadnji i berbi povrća.

"Meni je bilo bitno samo da delam, samo da zaradim. Da mi dica nisu gladna".

Radila je i tijekom trudnoća, a prisjeća se kako je nastojala što dulje ostati na poslu kako bi nakon poroda mogla više vremena provesti s djetetom. U njezinoj priči rad se stalno vraća kao nešto mnogo važnije od obične obveze. Bio je način preživljavanja, izvor samostalnosti i, čini se, jedan od temelja njezina životnog identiteta.

Velika prekretnica dogodila se 1956. godine, kada se zaposlila u menzi pulskog brodogradilišta Uljanik.

- Ondje sam radila kao kuharica, konobarica i obavljala druge poslove koji su bili potrebni. Budući da sam završila samo četiri razreda talijanske osnovne škole, za različite poslove morala sam prolaziti dodatne tečajeve. Za svako delo morala sam napraviti tečaj. Tri mjeseca sam učila, ponovno nam objašnjava.

Na rad u Uljaniku i danas je ponosna, a jedan mali predmet u njezinu domu čuva uspomenu na početak tog razdoblja. Pokazuje nam ukrasnu porculansku zdjelicu s poklopcem, koju je dobila od kolega za trideseti rođendan. Sedam desetljeća kasnije još je uvijek kao nova, a Zdenka je ponosno čuva.

Naizgled običan dar, a zapravo dragocjen podsjetnik na godine u kojima je, unatoč brojnim teškoćama, gradila vlastitu sigurnost.

Poklon koji je dobila od kolega za trideseti rođendan

Zdenkin život nije bio lišen boli. Kada razgovor skrene na brak, njezin se ton mijenja.

O bivšem suprugu ne želi previše govoriti. Ipak, jasno je da su joj godine provedene s njim ostale u vrlo ružnom sjećanju.

- Za krivu osobu sam se ženila. Patila sam petnaest let, kaže nam.

Govori o fižičkom nasilju, poniženjima i financijskoj nesigurnosti, o vremenu kada je morala brinuti o djeci, a nije mogla računati na suprugovu podršku. Prema njezinu kazivanju, brak je okončala 1963. godine.

Tada je odlučila nastaviti život sama, s tri kćeri, Brankom, Ankom i Jadrankom.

Nije bilo lako. Trebalo je raditi, hraniti djecu, pratiti njihovo školovanje i nositi se sa svakodnevnim brigama. Ipak, kada danas govori o tom razdoblju, u njezinim se riječima osjeća i olakšanje.

- Onda sam lipo proživila kad sam se rastala, kaže nam uz osmijeh, te naglašava da nakon takvog iskustva više nije željela ponovno stupiti u brak.

A možda upravo zato, kada se razgovor povede o dugovječnosti, u obitelji se kroz šalu može čuti i da je jedan od njezinih recepata za dug život – dobar razvod.

Iza te šale, međutim, krije se ozbiljna životna priča žene koja je odlučila da će, unatoč svemu, sama graditi mirniji život za sebe i svoju djecu.

"Nikad mi neće biti lipše nego u tih četrdeset let"

Iako je prošla kroz mnoge osobne teškoće, Zdenka razdoblje od završetka Drugog svjetskog rata do 1990. godine pamti kao najljepši dio svojega života.

Posebno emotivno govori o vremenu socijalističke Jugoslavije i radu u Uljaniku. "Nikad mi neće biti lipše nego onda, tih četrdeset let Titovog socijalizma. Neka pljuju koliko će na Tita, ja ga volim", govori bez zadrške.

To je njezin pogled na vrijeme u kojem je provela mladost, radni vijek i podizala obitelj, te se prisjeća kako su brojni ljudi iz istarskih sela dolazili u Pulu, zapošljavali se, gradili kuće i stvarali novi život.

- Odmah se vidjelo ki je vredan. Ljudi su delali, napravili kuće, dizali kredite. Kad su ih plaćali, nisu ni osjetili koliko im se skida, kolika je rata, jer je bila jako mala, veli.

Za nju je Uljanik bio mnogo više od radnog mjesta. Bio je dio svakodnevice grada, mjesto susreta i simbol vremena u kojem je vjerovala da se radom može napredovati.

Sjeća se i velikih brodova, njihova porinuća, a posebno joj je u sjećanju ostao brod Transilvanija, koji je od 1955. do 1957. godine bio na remontu u pulskom Uljaniku, upravo u vrijeme kada se i sama zaposlila u brodogradilišnoj menzi. Prisjeća se i kako je tijekom remonta Transilvanija bila upućena na dokovanje u Veneciju, gdje je i ona s drugim radnicima boravila četiri dana.

- I ja sam pošla četiri dana. Delala sam u kuhinji, kaže nam prisjećajući se.

Njezina sjećanja sežu i do svečanosti kojima su prisustvovali tadašnji državni dužnosnici, a spominje i dolaske Tita i njegove supruge Jovanke Broz u brodogradilište.

U mirovinu je otišla 1982. godine. No za Zdenku to nije značilo prestanak rada.

Naprotiv, otvorilo se novo poglavlje života u kojem će najveći dio vremena posvetiti obitelji i svojoj kućici u rodnom selu.

Kućica u Muntrilju za kojom i danas pati

Kada govori o Muntrilju, Zdenka kao da na trenutak zaboravi godine. U rodnom selu ona i njezine sestre dobile su od roditelja zemljište na kojem su sagradile svoje male kuće. Zdenka je svoju uredila tako da joj ništa ne nedostaje.

- Sve sam si napravila kako imam u Puli. I kuhinju, i sve. Anka mi je pomogla, naglašava.

Nakon odlaska u mirovinu ondje je provodila velik dio godine, često od proljeća do jeseni. U Pulu bi se vraćala zbog obveza, računa i mirovine. U selu je uvijek bilo posla. Trebalo je kositi, uređivati okućnicu, održavati kuću. Upravo je u tome uživala.

A danas, pitamo ju?

- Patim za tom kućicom. Zbog problema s kukovima više ne mogu odlaziti u Muntrilj i raditi kao prije.

Članovi obitelji pomažu koliko mogu, kaže te ističe da je posebno zahvalna unuku Marcu koji odlazi pokositi i urediti zemljište. Ipak, Zdenki nije lako prihvatiti da više ne može sama. Nije stvar samo u kući. Ondje su njezini korijeni, uspomene na roditelje, djetinjstvo i godine provedene u radu. Ondje je, na neki način, ostao dio njezina života kojemu bi se najradije vratila.

Nona koja je uvijek bila tu za svoju obitelj

Zdenka je majka triju kćeri, baka i prabaka. Obitelj je danas jedan od najvažnijih dijelova njezina života.

Njezin unuk Marco, koji nas je dočekao zajedno sa suprugom Mirelom, nije čovjek od mnogo riječi. No Mirela nam otkriva koliko je vezan uz nonu.

- Marco je jako ponosan na svoju nonu. Svima se hvali njome. Posebno je vezan uz nju jer je čuvala njega i sestru dok su bili mali. Uvijek im je pomagala i bila uz njih, govori Mirela.

Zdenka potvrđuje da je, uz vlastitu djecu, mnogo vremena posvetila i unucima. Vozila ih je, čuvala, odlazila pomagati njihovim roditeljima, a kada je trebalo, bila je spremna ostaviti sve drugo i priskočiti u pomoć.

S proslave stotog rođendana

Rođendanska torta

Prisjeća se i svojeg prvog auta, Fiće, kojim je nekoć odlazila u selo i obilazila obitelj. Ipak, po Puli je najradije hodala pješice.

- Ja nisam nikad po gradu s autom hodila. Sve na noge, kaže nam.

Mirela dodaje da je Zdenka još prije posljednjih ozljeda znala pješice odlaziti iz svojeg dijela grada u Šijani sve do obitelji na Stoji.

-Nije joj bilo teško. Kretanje je za nju bilo nešto sasvim prirodno. Danas je situacija drukčija. Hodalica joj pomaže da se kreće po kući, a zbog mogućnosti novog pada mora biti oprezna, veli Mirela.

- Samo da opet ne padem, da ne moram ležati u krevetu, kaže nam Zdenka.

Unatoč tim ograničenjima, u Šijani nastavlja živjeti u poznatom okruženju, uz redovitu pomoć svojih najbližih.

Posebnu radost donose joj najmlađi članovi obitelji. Među njima su i Markove i Mireline djevojčice Vita i Luna, čije odrastanje Zdenka želi pratiti što dulje. Luna, prema obiteljskom kazivanju, rođendan slavi istoga dana kao i prabaka Zdenka.

Upravo su ti mali obiteljski trenuci ono što joj danas mnogo znači.

"Ja ne znam u kega sam se hitila da sam toliko proživila"

Kada razgovarate sa stogodišnjakinjom koja tako dobro pamti, vidi i čuje, gotovo je nemoguće izbjeći pitanje koje joj vjerojatno svi postavljaju. Koja je tajna dugovječnosti?

Zdenka odmah ističe da nema čarobnu formulu. "Tajna je da nema tajne." Nije, kaže, posebno pazila na prehranu, nije brojila kalorije niti razmišljala o tome kako će doživjeti duboku starost.

- Ja nisam ni jela kako treba. Sad jedem ča god mi donesu, ča mi pod ruku pada. Niš ne prebirem, poručuje.

Premda je cijeli radni vijek provela i kao kuharica, ne izdvaja neko posebno jelo koje bi moglo objasniti njezinu dugovječnost. Više je zabavlja kada na televiziji gleda današnje kulinarske emisije.

- Kad gledam "Večeru za 5", samo se smijem ča tamo delaju. Ja to nikad nisam znala, govori.

Ali ako već mora izdvojiti nešto što ju je pratilo cijelog života, odgovor je uvijek isti.

"Samo znam da treba delati, delati i delati. Rad je spas!"

Pritom je zanimljivo da Zdenka dolazi iz obitelji u kojoj dugovječnost nije bila pravilo. Majka joj je umrla sa 69 godina, a ni otac, djed i drugi članovi obitelji nisu doživjeli njezine godine.

- Ja ne znam u kega sam se hitila da sam toliko proživila. I najteže sam živila od svih! Ja sam vajk mislila da ću prije umriti. Ne znam zašto sam živa toliko. Sama se pitan zašto, veli.

U tim riječima nema velike filozofije. Više čuđenja pred činjenicom da je život, unatoč svemu što joj je donio, potrajao toliko dugo.

Sto godina života, a još toliko želje za njim

Zdenka Legović danas ne može raditi sve ono što je nekada mogla. Ne može kositi svoju travu u Muntrilju, pješice obilaziti Pulu niti bezbrižno odlaziti kamo poželi.

No ono što joj godine nisu oduzele jest zanimanje za ljude oko sebe, za obitelj i za život koji se nastavlja. Dok razgovor privodimo kraju, još jednom se vraća na ono što je cijelog života određivalo njezinu svakodnevicu – rad.

Možda je upravo zato najteže prihvatiti da sada mora mirovati. Ne zato što nema tko pomoći, nego zato što je navikla biti ona koja pomaže drugima.

I kada je pitamo kako je uspjela doživjeti sto godina, odgovor ostaje jednostavan. Bez velikih recepata, posebnih dijeta i mudrosti koje bi se mogle zapisati u priručnik.

Radila je, brinula o djeci, prolazila kroz teška vremena, veselila se onim dobrima i nastavila dalje.

A danas, nakon punog stoljeća života, možda joj je najveća želja sasvim obična - da je noge još jednom posluže dovoljno dobro da ode u svoj Muntrilj, pogleda kućicu i ponovno osjeti zadovoljstvo koje joj je oduvijek donosio rad.

Jer Zdenka se ne pita toliko kako je doživjela sto godina. Više je zanima zašto joj te godine sada ne dopuštaju da radi sve ono što još želi.