Stršljen u košnici

Znate li što pčele učine kad stršljen priđe košnici?
Stršljen lebdi pred ulazom. Stražarice su prve na udaru ali opasnost ne završava na njima. Iza nekoliko pčela koje ondje stražare nalaze se tisuće drugih, njihovo leglo i zalihe hrane.
Neke medonosne pčele prilaze stršljenu sa svih strana. Zbijaju se jedna uz drugu dok ga ne zatvore u gustu, živu kuglu. Pokreću letne mišiće ali ne uzlijeću. U središtu kugle raste temperatura, a u skučenom prostoru povećava se i koncentracija ugljikova dioksida.
Stršljen ne može izdržati uvjete koje pčele zajedno stvaraju.
Nijedna pčela ne bi mogla sama stvoriti takvu toplinu. Da stražarice ostanu same, stršljen bi mogao prodrijeti dublje, sve do legla. Zato im prilaze i one koje su dublje u košnici.
Reagiraju na opasnost za zajednicu kojoj pripadaju.
Kad bi svaka čekala da stršljen dođe baš do nje, više ne bi bilo obrane košnice. Ostale bi samo pčele koje se brane jedna po jedna.
Zato se toplina stvara ondje gdje je najpotrebnija. Svaka pčela pridonosi onoliko koliko može, a zajedno stvaraju nešto što nijedna ne može sama, i zato prilika za život u košnici traje i dalje.

Snaga košnice nije skrivena u jednoj, najhrabrijoj pčeli. Snaga košnice nastaje u prostoru između njih, ondje gdje se tijelo nasloni na tijelo i gdje se toplina jedne priduži toplini druge. Stršljen je i dalje veći od svake pojedine pčele ali u središtu kugle više nije okružen pojedinkama već je okružen cijelom košnicom.
Život u dubini košnice čuva se upravo ondje, na njezinu ulazu.

I tako sam, vozeći se noću iz Koromačna prema Puli tu misao nosila sa sobom svih četrdeset pet minuta puta. Koliko toga čovjek može naučiti od prirode i kako smo mi, ljudi, izgubili osjećaj da pripadamo istoj košnici. Kao da naš dom završava na kućnom pragu i kao da je zrak koji udiše susjedni grad samo njegov.
Te su mi se noći vraćala lica ljudi koji su došli na cestu. Neki žive uz cementaru, drugi su se nakon prosvjeda vratili kućama puno dalje od nje ali došli su jer su čuli one koji ondje žive i odlučili da ih neće ostaviti same s pitanjima o otpadu koji se dovozi u Koromačno.
Sutradan su se građani okupili pred Kaštijunom. Ondje se već godinama upozorava na neugodne mirise i traže odgovori o radu centra. Ljudi koji žive u njegovoj blizini ne mogu nakon prosvjeda otići negdje drugdje i zaboraviti problem do sljedeće vijesti. Vraćaju se svojim domovima.

I opet sam se, vozeći se kući, pitala kada smo počeli vjerovati da je blizina jedina mjera odgovornosti. Koliko kilometara smije biti između moje kuće i Koromačna da bih osjećala da me se tiče? A koliko između moje kuće i Kaštijuna? Takvu granicu ne možemo povući na karti. Takvu granicu povlačimo u sebi svaki put kad odlučujemo hoćemo li prići ljudima koji su prvi na udaru.

Ne moramo živjeti uz cementaru ili uz centar za otpad da bismo ih saslušali. Možemo tražiti da se na pitanja odgovori jasno i da se odgovornost ne prebacuje s jednih na druge. Možemo pročitati dokumente, pitati tko mjeri zrak, što se mjeri i gdje građani mogu vidjeti rezultate. I možemo ostati uz ljude kad se cesta isprazni jer oni ondje nastavljaju živjeti.

To je najteži dio zajedništva. Na prosvjedu osjetimo snagu jedni drugih. Poslije se svatko vrati poslu, obitelji, računima i vlastitim brigama.

Ponekad se čini da se ništa ne mijenja, da se odgovori odgađaju, a ljudi troše posljednju snagu objašnjavajući ono što bi svima trebalo biti jasno. Za život trebamo čisti zrak, pitku voda i zdravo tlo.
I ljuti me što smo došli dotle da se čisti zrak mora braniti prosvjedom. Da ljudi nakon radnog dana moraju stati na cestu, da moraju iznova dokazivati zašto žele znati što se dovozi, što se ispušta i tko to nadzire. Zar je zahtjev za odgovorima postao veći problem od onoga zbog čega ih traže?
Ne pristajmo na to da čovjek koji traži čist zrak mora biti uporniji od cijelog sustava koji mu duguje odgovor.
Baš zato ne smijemo prepustiti cijeli teret onima koji su već najviše izloženi. Ako se oni umore netko drugi može postaviti pitanje. Ako jedan glas utihne drugi ga može nastaviti. Tako ljudi jedni drugima vraćaju snagu.

Na Labinštini to nije nova misao. Rudari nisu mogli jedan po jedan obraniti svoje dostojanstvo. Njihov prkos postao je povijest upravo zato što su stali jedan uz druge. Danas ga čuvamo i onda kad čovjek iz Koromačna pogleda oko sebe i vidi ljude iz drugih mjesta. Kad ljudi pred Kaštijunom osjete da ih čuje i Labinština. Kad nitko tko brani svoj dom ne mora moliti da ga se ne ostavi samog.

Zajedništvo nije obećanje da se nitko neće umoriti. Hoće. Zajedništvo je obećanje da umoran čovjek neće ostati sam.

Stršljen ne mora pobjediti cijelu košnicu odjednom. Dovoljno je da pčele prestanu prilaziti jedna drugoj. Da ona na ulazu ostane sama, a ostale čekaju, svaka na svojem mjestu uvjerene da opasnost još nije stigla do njih.

Zato pratimo, pitajmo, vratimo se. Jedna pčela ne može stvoriti toplinu koja će obraniti košnicu ali  svaka koja priđe razlog je što kugla još drži. Dok prilazimo jedni drugima, stršljen ne može proći.