Gluha osoba odnedavno ima pravo na besplatno korištenje autoputa, ali ne može čuti upute na rampi niti izdiktirati broj iskaznice. U bolnici nema tumača znakovnog jezika, ali ni interneta kojim bi gluha osoba pozvala video pozivom nekoga da uskoči objašnjenjem. I tako redom, jedan po jedan, nižu se primjeri svakodnevnog života koji šokiraju. Zaista, gdje smo se to zaglavili kao društvo?
Gluha osoba odnedavno ima pravo na besplatno korištenje autoputa, ali ne može čuti upute na rampi niti izdiktirati broj iskaznice. U bolnici nema tumača znakovnog jezika, ali ni interneta kojim bi gluha osoba pozvala video pozivom nekoga da uskoči objašnjenjem. I tako redom, jedan po jedan, nižu se primjeri svakodnevnog života koji šokiraju. Zaista, gdje smo se to zaglavili kao društvo?
„Naručivanje pacijenata riješeno je putem maila i telefona“, objavile su, negdje s početkom pandemije COVID-a, pulske liječničke ordinacije. Bila je to prva situacija u kojoj je, nakon dolaska na mjesto predsjednice Udruge gluhih i nagluhih Istarske županije (UGNIŽ), Alma Zulim morala reagirati objašnjavanjem da ovo rješenje za osobe koje ona zastupa uopće – nije rješenje.
Kako nije? Zar ljudima bez sluha nije dovoljno ponuditi pisanu komunikaciju? Nije! Štoviše, one sa složenim pisanjem i čitanjem u pravilu imaju značajnih problema, o čemu se manje zna.
Zbog toga smo ovu situaciju i odabrali za uvod u priču o gluhim i nagluhim osobama jer, ako vas je ovaj podatak iznenadio, sasvim sigurno niste jedini. Čak, usudit ćemo se pretpostaviti da nas značajna većina živi potpuno nesvjesna svega što s gluhoćom dolazi.
U punoj iskrenosti, i potpisnica ovog teksta živjela je u uvjerenju da se osobama koje ne čuju vrata svijeta otvaraju onog trenutka kada se rasklope korice knjiga i novina ili klikom miša pokrene internetski sadržaj. U stvarnosti, sve od nabrojenog u većoj im je mjeri nedostupno; iako ne govorimo o službenoj statistici, gluhe osobe u pravilu ne postaju članovi knjižnica niti razmjenjuju mailove. Gluhe i nagluhe vode stalnu bitku s čitanjem i pisanjem kakvo nameće svakodnevica jer njihov je jezik – drukčiji.
Tek kada to znamo, možemo pokušati shvatiti kolika je težina ovog oblika invalidnosti.
Do svega ovoga, objašnjava nam Alma Zulim, dolazi jer su gluhe i nagluhe osobe preusmjerene na znakovni jezik od rođenja, čime on postaje njihov materinji jezik. A taj je jezik različit od govornog i ima svoju gramatiku. Nakon što nauče govoriti njime, put „u drugom smjeru“, ka pisanom jeziku kakav mi poznajemo i koji odražava naš govor, više ne ide lako pa osobama bez sluha on zauvijek ostaje donekle stran. Ujedno, vokabular znakovnog jezika puno je oskudniji što se odražava u pisanju gluhih osoba, a otežava i njihovo razumijevanje većine tekstova.
Za razliku od ljudi koji čuju i, što ciljano, što usputnim „hvatanjem“ pojmova, konstantno obogaćuju rječnik, gluhe osobe svoj u pravilu ne šire – jer nema dostupnih izraza. Plavo i crveno tako ostaje samo plavo i crveno, a da nikada ne dobije nijanse poput modrog, tirkiznog ili „trule višnje“, a sjediti i sjedim isto se pišu. Više značenja iste riječi i svakodnevne fraze, pak, za gluhe su osobe često tek zbunjujuće gomile riječi. Postaje li ovime nešto jasnije kako izgleda njihov život u svijetu punom govora i podataka?
- Javnost pretpostavlja da, ako osoba ne čuje, može pročitati svaki tekst. A oni uopće ne mogu čitati složene tekstove. Često molim ljude da pokušaju to shvatiti, kao i yo da problem nagluhih nije uvijek to što ne čuju, nego što ne razumiju, veli nam Alma.
U teoriji, dodaje, ovo se vjerojatno može izbjeći, ali nažalost, sustav u kome gluhe osobe žive u Hrvatskoj daleko je od dobrog.
- U „Slavi Raškaj“ (Centar za odgoj i obrazovanje, op. aut.), fokus je isključivo na znakovnom jeziku i, ni u mojoj generaciji, a ni danas, ne postoji nastavni plan koji prati onaj koji propisuje Ministarstvo obrazovanja. Ako se nauči samo znakovni jezik, ta generacija mora s njime i nastaviti, i šteta je tako već učinjena, veli Zulim.
Znakovni jezik ima svoju gramatiku, a koliko je od nje udaljena ona koju poznaju osobe koje se služe govorom, najbolje se vidi iz primjera, dodaje Zulim, pokazujući nam dio svoje prepiske s jednom osobom bez sluha.
Poražavajuće je i tužno ali, jedini stvarni put u društvo gluhim i nagluhim osobama otvaraju medicina i tehnologija, točnije aparati ili umjetne pužnice. Drugim riječima, jedini put je sluh. A on, je, nažalost, privilegija rijetkih.
- Ja sam rođena s teškom nagluhošću, ali sam imala sreću da su moji roditelji bili dovoljno imućni da mi omoguće aparatić i najbolju rehabilitaciju. Mama je preko ondašnjeg Komiteta za društvene djelatnosti dobila i potvrdu da mogu upisati gimnaziju. Da nije, morala bih ići u specijalnu školu. A ja sam nakon gimnazije završila dva fakulteta. Da nije bilo aparata, rehabilitacije i potvrde, ne bi bilo škole. Problem je što nemaju sva djeca jednake mogućnosti i podršku, veli Zulim.
Jer matematika ove situacije je neumoljiva – za kvalitetno obrazovanje potreban je sluh, a sluh je skup!
- Aparat košta 1.800 eura i mora se mijenjati svakih pet do sedam godina. Donacija od HZZO-a je 199 eura. Zamislite sada mladu obitelj koja ima dijete bez sluha i nema sredstava - kupit će najjeftiniji aparat, ali ga dijete neće nositi jer proizvodi metalni zvuk i „udara na mozak“. Pokušala sam kroz Savez gluhih ići prema Ministarstvu da se to promijeni, ali teško, veli Zulim i dodaje: „Razočarana sam u to kako napreduje borba za status gluhonijemih osoba i rad Hrvatskog saveza. Ja sam medicinski, recimo, gluha, ali funkcioniram zahvaljujući tehnologiji. Djetetu kome aparat nije dostupan, sluh je zapušten i nije iskorišten ni potencijal koji ima. Nažalost, kasnije će biti teško jer je za ranu prevenciju potrebno krenuti prije druge godine, čak i prije 8.mjeseca. Imamo članicu koja je deset godina nosila aparatić pa deset i nakon toga ga više nije mogla nositi. Mozak je zaboravio veze.“
Na sve ovo nadovezuju se i pravila koja brane gluhim osobama rad na nekim radnim mjestima, poput skladišta ili na visini.
- Moj savjet je – pustite djecu, nemojte ih ograničavati! Iskreno, ja sam u prijavi za posao u Uljaniku prešutjela da nemam sluh. Mojim roditeljima su rekli da neću moći raditi na telefonu, a ja sam karijeru napravila kao referent nabave telefonirajući. Roditeljima zato kažem da uvijek pokušaju napraviti najbolje za njihovo dijete prateći njega, veli Zulim.
Alma ZulimFrapiralo me nerazumijevanje tog nevidljivog invaliditeta i totalna izolacija gluhih osoba. Zamislite, danas je „Slava Raškaj“, u kojoj se školuju gluhe osobe, pod ingerencijom „Ministarstva socijale“, a ne obrazovanja. To je katastrofa!
Pisani tekst, iako mnogi to misle, nije rješenje za složenu komunikaciju gluhih osoba, no to ne treba miješati s činjenicom da su natpisi, putokazi i jednostavna objašnjenja u javnom prostoru za njih neophodni za snalaženje.
Nedostupnost kulturnih sadržaja, muzike, pa i osnovnih informacija dovodi do izdvajanja populacije gluhih osoba iz društva, što je je pogubno i za njihovo psihičko stanje i za intelektualno napredovanje.
- Kada sve ovo znate, jasno vam je da je u pitanju jedan od najvećih invaliditeta. Vrlo je, vrlo malo visokoobrazovanih ljudi. Zaostajemo jako puno. Vani to jako napredovalo. Mi kao da smo zapeli u vremenu, dodaje voditeljica Udruge.
Neki se pomaci posljednjih godina vide jer sada postoji stručni komunikacijsku suradnik, međutim najveći problem ostaje prava integracija. Koliko je ovo težak proces najbolje zna Tatjana Vodnik, jedan od dva tumača znakovnog jezika Udruge.
- Ako dijete koristi samo znakovni jezik, a nastavnici, školsko osoblje i ostala djeca ne znaju ni osnove, ne možemo razgovarati o integraciji. Dijete ima suradnika, ali ne postoji adekvatna literatura. Kako ćete njemu, kada mu je jako sužen vokabular, objasniti neke predmete poput logike?! Pa ne postoji ni znak za to! Dok ostali učenici već prelaze na drugo gradivo, vi još uvijek pokušavate objasniti jedan pojam. Gradivo je opsežno i nije ga moguće pratiti sporim znakovnim jezikom. Mislim da za takvu djecu treba više raditi na programu osnovnog školovanja, veli Tatjana.
Malo je i asistenata. Situacija se poboljšala donošenjem Zakona o osobnoj asistenciji koji regulira njihov status, ali oni se u pravilu financiraju iz europskih projekata i neke udruge svojim ih članovima ne mogu priuštiti. Pomaka dakle, ima, ali je vrlo mali, a u procjepu između rješavanja problema i sadašnje situacije ostaje i dalje jedna frustrirana grupa ljudi koje mnogi, jednostavno, ne razumiju.
Jedna od najvećih prepreka za iskorak u svakodnevni život gluhim je osobama, nažalost, kronični nedostatak prilagođenog sadržaja. I ovome se, čini se, ne nazire kraj.
Kina, kazališta, izložbe, pa čak i antički spomenici po Puli, svi su nedostupni gluhim osobama jer, osim što ih vizualno mogu popratiti i do njih stići, smisao i sadržaj u pravilu neće moći upiti. Nema pojašnjenja, nema prijevoda, nema uređaja koji bi olakšali, a često nema i QR kodova koji vode do objašnjenja.
Posjet liječniku, pak, priča je za sebe. Osobe će na zakazani pregled povesti tumača, ali što kada ostanu u bolnici ili u domu za starije gdje nitko ne zna njihov jezik?! Što kada je hitno?
Sve ovo, pričaju nam u Udruzi, dovodi do situacija koje su nekada vrlo drastične, a nekada, da nisu tužne, bile bi smiješne.
- Događa se da gluha osoba sjedne u kafić i, kada konobar dozna da ona ne čuje, počne govoriti engleski. Događalo i da pokušamo medicinskom osoblju reći da bismo trebali pratiti osobu do ordinacije jer ne čuje, ali nas odbiju. Nakon toga, osoba uđe u kabinu za presvlačenje i mi u hodniku čujemo kako je uporno pozivaju, a ona ne čuje. Frizeri viču misleći da će ih osoba bolje čuti, a nije rijetkost ni da gluha osoba presjedi satima čekajući da je u nekoj ustanovi prozovu jer nije čula kada su izvikivali njeno ime, objašnjava Tatjana.
Zbog ovoga bi bilo jako važno da se u svim ustanovama dio djelatnika poduči znakovnom jeziku, no ni u jednoj ovakvi pokušaji nisu još urodili plodom. Čak ni u pulskoj Općoj bolnici.
- Imali smo slučaj da gluha osoba mora na hitni prijem, ali bez tumača nije znala objasniti što joj je. Sama bolnica nema tumača, pa je osoba htjela nazvati videopozivom obitelj da znakovnim jezikom objasni što joj je, a da netko onda to izgovori liječniku. Ali, u bolnici nema ni besplatnog interneta pa nije mogla uspostaviti poziv, pričaju nam.
Kada nema kvalitetne komunikacije, i gluha osoba i onaj s kime pokušava komunicirati postaju nervozni i zato tako lako dolazi do nepovjerenja, objašnjava nam Bruno Valčić iz Udruge i dodaje: „Barem danas sa svim mogućnostima komunikacije, osoba bi uz besplatni Internet mogla komunicirati na daljinu. Ali ne može. Eto, to je to nerazumijevanje društva“.
Sasvim očekivano, članovi udruge često se, nažalost, ne mogu otrgnuti ni pomisli da su se brojne smrti dogodile upravo zato što se gluha osoba s nekim nije uspjela sporazumjeti.
Gluhe osobe tek su nedavno dobile pravo na besplatno korištenje autoputa, ali na izlazu s njega treba predočiti nacionalnu iskaznicu invaliditeta. Kako da gluha osoba na rampi čuje upute i u mikrofon izdiktira svoje podatke?! Ako upravi autoceste postavimo to pitanje, oni odgovore „neka nam naknadno pošalje email sat vremena prije polaska na put“. Ali oni ne mogu poslati email! Takve se stvari ne bi smjele događati, vele u Udruzi.
Naravno, zdravstveni sustav nije jedini gdje stvar zapinje. U ovom trenutku, dodaje nam Tatjana, ni stranica Grada Pule nije prilagođena gluhim osobama.
- To nije opcija, to je pravo gluhih osoba da dobiju informacije. Nije važno koliko često će se nešto čitati. Obavezno je da se omogući besplatni internet kao jedini oblik komunikacije osobama bez tumača i da se internetske stranice prilagode za gluhe u svim ustanovama, veli Tatjana.
Ali, danas se sve gleda kao trošak, dodaje Bruno, pa tako i ovo. A ne bi smjelo biti tako.
Dobra vijest je da se javlja sve više inicijativa da ljudi nauče znakovni jezik kako bi olakšali snalaženje gluhim osobama u svojoj radnoj ili školskoj sredini. U prostorijama Udruge već su tako bili učenici Medicinske škole Pula, a i dio gimnazijalaca je izrazio želju. Kolektiv jedine trenutno zaposlene visokoobrazovane osobe iz Pule, restauratorice u Arheološkom muzeju, također je prošao osnovni tečaj kako bi joj olakšao rad.
Čini se kao da samo oni veliki kaskaju.
Koliko je vremena potrebno za ovakvo osposobljavanje, pitamo Tatjanu.
- Tri mjeseca po dvaput tjedno stvorilo bi dobru bazu, na što Bruno dodaje da je nakon toga potrebno koristiti ga stalno, kao i svaki drugi jezik.
- Dobra je vijest da smo nedavno dobili mogućnost korištenja tehnologije u kazalištu kojom će se moći prevoditi predstava. Eto, to će biti jedan veliki plus koji će građanima Pule omogućiti pristup kazališnim predstavama. Nije to savršen sustav, naravno, jer i glumci ponekad improviziraju tekst, ali važno je da se razumije kontekst, kaže Alma.
Oko 30 posto govora moguće je pročitati s usana, ali gluhim osobama i to dosta znači. Doba COVID-a zahvaljujući maskama koje prekrivaju usne za njih je, stoga, bilo posebno teško razdoblje.
- Glavni cilj je uključiti osobe oštećenog sluha u društvenu zajednicu, to nam je cilj broj jedan i sve se radi na tome. To postižemo putovanjima i odlascima na izložbe, radionicama i instrukcijama poput kulture putovanja ili bontona. Pokušavamo da interes bude obostran, da jedni druge prihvate i da se zajednica koja je dosta zatvorena uključi u život čujućih ljudi, kažu u Udruzi.
Jedan od važnih programa je trogodišnju „Oni čuju, mi ih čujemo“ koji nastoji ojačati samostalnost gluhih osoba povećavanjem dostupnosti sadržaja i aktivnog sudjelovanja u društvu, a za Udrugu je značajna i suradnja s kolegama iz Bjelovarsko-bilogorske županije, zbog razmjene iskustava i primjera dobre prakse.
Sportovi u koje se najlakše uključuju su kuglanje, streljaštvo i pikado, ali mlađe generacije slabo nastavljaju tradiciju.
Kako društvo i ustanove mogu pomoći već znamo - QR kodovi s pojašnjenjima, internetske stranice prilagođene gluhima, tumači u važnim ustanovama. Pitamo za kraj što može svatko od nas učiniti da olakša pristup životu i društvu gluhim i nagluhim osobama.
- Imajte strpljenja! Ne bježite od njih! Danas se prečesto prođe i pored osobe koja je pala, malo tko će priteći upomoć. Priđite ako mislite da gluha osoba treba pomoć ili se ne snalazi negdje. Ako se teže sporazumijevate, imajte strpljenja. Koristite što jednostavnije riječi i jače otvarajte usta da mogu čitati s vaših usana. I jako važno – pitajte ih jesu li razumjeli. Ponovite ako nisu. To je za njih već topljenje leda i razlog manje za nervozu. Ne bojite se. Osmjehnite im se!, kaže Tatjana Vodnik, čijoj ćemo se priči uskoro vratiti.
Zaista, dovoljan je samo jedan osmijeh za rušenje barijera. A dalje je sve lakše!
Građanska inicijativa tvrdi da se oslanjala na službenu i projektnu dokumentaciju te pojašnjava razliku između oznaka Marsovo polje 2 i 4. Od Grada Pule i Pula Parkinga traži objavu cjelovite dokumentacije i preciznog obuhvata planiranog zahvata
Novo izdanje Zajednice Talijana otvara kutije obiteljskih uspomena i vraća nas u grad Vespi, Lambretta, nedjeljnih šetnji i profesionalnih fotografa na rođendanima. Od Vargarole i Lungomarea bez ceste i Fanny Chodorowski do Nina Načinovića i disco-kluba „Ofelia“, stare snimke pričaju povijest svakodnevice kakvu službeni dokumenti ne mogu sačuvati i dočarati
Jer žena s pedeset nije samo žena od trideset kojoj se dogodilo još dvadeset godina. U međuvremenu je nešto naučila, nešto izgubila, nešto preživjela, nekoga voljela, nekoga prestala voljeti, negdje ostala predugo, odnekud napokon otišla, griješila, počinjala ispočetka. I možda po prvi put shvatila da ne mora svima biti ugodna, da ne mora opravdavati svaki svoj izbor ni tražiti dopuštenje za život koji je njezin
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
