Postoje knjige koje se čitaju od prve do posljednje stranice i nikad više, postoje one koje dosade već na drugoj, a postoje i one kod kojih se čovjek neprestano vraća jer je na nekoj fotografiji ugledao nešto što mu je prvi put promaknulo. Upravo je takav „Albo dei ricordi dei polesani“ („Album sjećanja Puljana (Puležana“), novo izdanje Zajednice Talijana Pula (Comunità degli Italiani di Pola) na 76 stanica na kojima je otisnuto 198 crno- bijelih (ili, pak, "sepia", fotografija: obiteljski album jednoga grada, sastavljen ponajprije od fotografija koje desetljećima nisu bile u arhivima nego u ladicama, kutijama i privatnim albumima Puljana. Vjerojatno najčešće u onim starinskim albumima s listovima od laganog kartona, u koje su se nožićem ili žiletom urezivala četiri kosa utora kako bi se u njih uglovima pažljivo umetnula crno-bijela fotografija.
U predgovoru predsjednice „Circola“, ali i autorice tekstova i glavne urednice Tamare Brussich, zapravo se nalazi ključ cijelog izdanja: „Il tempo ruba la memoria“ – „Vrijeme krade sjećanje“, a tome se nekako treba oduprijeti. Zato su u Zajednici Talijana zavirili, kako piše Brussich, u kutije od „čokolatina“, na police i u obiteljske albume, tražeći fotografije koje će sačuvati ono što nestaje zajedno s generacijama koje su te trenutke pamtile.
Od doba austrougarske do rane Jugoslavije
I doista, ovo nije klasična povijest Pule. Nema ovdje careva, velikih datuma i službenih ceremonija u prvom planu. Glavni junaci su polesani, Puljani: djeca, školarci, prijatelji, kupači, sportaši, radnici, djevojke u šetnji, obitelji za stolom. Album se tematski kreće kroz obiteljski život i djetinjstvo, školu, posao, izlete i druženja, gradske ulice i trgove, more i kupališta, sport i zabavu. Ima tu fotografija iz austrougarskog doba (do 1918.), iz vremena talijanske uprave (1918. – 1943./47.), ali i iz jugoslavenskog razdoblja, od 1947. pa sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Djevojke na Vespi i Nini na Stoji
Iz doba Jugoslavije posebno su zanimljive fotografije prvog muškog zbora u Circolu (1948.), vremena "motorizacije društva", s dečkima i djevojkama na Vespama i Lambrettama – za upravljačem Vespe pojavljuje se i poznata pulska pjesnikinja Gianna Dallemulle Ausenak – te serija fotografija posvećena lokalnoj legendi, spasiocu, odnosno „banjinu“, Giovanniju Niniju Načinoviću na Stoji.
Poznata pulska pjesnikinja Gianna Dallemulle Ausenak za volanom Vespe, fotgrafija dolje desno, u sredini
Nini je na kupalištu počeo raditi još 6. lipnja 1933. godine, nakon osposobljavanja za spašavanje na moru u Genovi, a tijekom nevjerojatne 51 sezone spasio je od utapanja čak 636 ljudi.
Nini Nacinovich sa sinom Mirom (slika gore) i "njegova Stoja"
Vrlo je zanimljiva i fotografija snimljena ispred nekadašnjeg Radničkog doma „Alfredo Stiglić“. Već nam samo ime Alfredo Stiglić govori da je fotografija nastala u doba Jugoslavije, dok na pročelju velikim slovima na talijanskom piše „Casa del lavoratore Alfredo Stiglić“. Dvojezičnost se tada u Puli, moglo bi se reći, jednostavno „disala“ po prirodi stvari.
Kao da je izišla iz kakvog neorealističkog filma fotografija pekara Fancija ("el pek Fanci") iz pekarnice Giotta u Revelanteovoj ulici, današnjoj Faverijskoj. „Pek“ je riječ kojom su pulski Talijani dugo nazivali pekara.
Torta, kredenca i pogled u objektiv
I svakako, za to isto razdoblje – rođendani. Danas se „okine“ i sto fotografija prije nego što se prereže torta. Nekada se za ozbiljnu obiteljsku fotografiju zvao fotograf u kuću, a tek su krajem šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina, s masovnijim širenjem jednostavnih fotoaparata poput Kodakova Instamatica i instant-fotografije Polaroida – u Jugoslaviji sa zakašnjenjem u odnosu na, primjerice, obližnji Trst gdje smo ih kupovali, dok se doma uglavnom kupovao ruski fotoaparat Smena 8 – obitelji počele sve češće posjedovati vlastiti fotoaparat. A ni tada fotografija nije bila trenutačna stvar: film se nosio na razvijanje u fotografski studio, a onda se nekoliko dana s nestrpljenjem čekalo da fotografije budu gotove, osim kod Polaroida, koji je imao posebnu tehnologiju instant-fotografije.
Dakle, gost rođendana bio je i profesionalni fotograf. Zato mnogi albumi Puljana sve do šezdesetih i sedamdesetih godina imaju gotovo isti kadar: slavljenik, torta, braća i sestre oko stola, a iza njih „kredenca“, vaza ili neki drugi komad namještaja. Na stolu keksi, voće, vaza s cvijećem, čokoladice, lutka i eventualno poneka igračka dobivena za rođendan. U knjizi je jedan takav rođendan sačuvan upravo onako kako ga mnogi pamte iz vlastitih obiteljskih albuma – crno-bijelo, pomalo ukočeno, svečano i s obaveznim pogledom ravno u objektiv.
Arena kao nezaobilazna kulisa
Nemoguće je ne istaknuti fotografiju koja se od dvadesetih pa sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća gotovo ritualno snimala na „molo Fiume“ (Riječkom gatu). Ondje su profesionalni fotografi, s Arenom u pozadini, stvarali jedan od najprepoznatljivijih i najklasičnijih pulskih kadrova.
Praktički nema pulske obitelji koja je u gradu prisutna barem šezdesetak godina, a da u svom albumu nema barem jednu takvu fotografiju koju je snimio profesionalni fotograf. Ponekad je u kadru samo jedna osoba, ponekad par, a često roditelji s djetetom u kolicima – uvijek s Riječkog gata i uvijek s Arenom kao nezaobilaznom kulisom. Taj će motiv, doduše bez ljudi, ali iz vrlo sličnog rakursa, poslije uporno ponavljati i poznati pulski slikar Demir.
Moda “d’altri tempi”
Posebno su lijepe fotografije žena (naslovna fotografija), ali i ponekim muškarca, u gradu tridesetih i četrdesetih godina. Giardini (Largo Guglielmo Oberdan), Piazza Dante (Danteov trg), Piazza Foro (Forum)… Za običnu šetnju Puljanke su odjevene kao da upravo izlaze iz filmskog kadra: kostimi, haljine, šeširi, torbice, uredne frizure. Fotografija dviju sestara Riboni na Piazza Dante oko 1935. ili skupine prijateljica na Oberdanu (Giardinima, Korzu) čuva nešto što se iz pisanih dokumenata teško može rekonstruirati – modu, držanje, način na koji se izlazilo u grad i poziralo fotoaparatu.
Sestre Riboni na Danteovom trgu
Lungomare prije obalne ceste i borova
Druga Pula, pulski dnevni boravak, ili pak veranda ili ono što je danas "dvorište s bazenon" izranja uz more. Na fotografijama Stoje, Valkana i Vargarole obala je još gotovo gola, dominiraju stijene. Itekako su zanimljive fotografije pulske obale iz vremena kada današnjeg Lungomarea, u smislu - prevedeno s talijanskog - "puta koje ide uz (lungo) more (mare)" još nije bilo. Obalna cesta koja će povezati Valkane s Valsalinama probijena je tek sredinom tridesetih godina – izvori navode 1936. odnosno 1937. godinu – pa se na starijim fotografijama more i stijene pružaju bez prometnice koja nam se danas čini gotovo prirodnim dijelom krajolika. Cesta se tada zvala Strada Litoranea, a nakon rata Šetalište Mašere i Spasića. Dodajmo i to da je pošumljavanje priobalja (Lungomarea) borovima počelo 1947. godine dobrovoljnim radom omladine. Stoga je na nekim fotografijama vrlo teško, prema obliku reljefa i rijetkim građevinama, prepoznati o kojem se točno dijelu obale radi.
Djevojke u blizini današnjeg Mornara, u uvali Valsaline
Dakle, na fotografijama nema današnje ceste koja prati velik dio obalnog pojasa, automobila ni izgrađene kulise. Ljudi sjede na stijenama, do kupališta se dolazi pješice, barkom ili biciklom, a more izgleda kao produžetak dnevnog boravka grada. Jedna fotografija prikazuje „ragazzine sconosciute al bagno di Stoia“ („nepoznate djevojčice na kupanju na Stoji“), druga društvo na Valkanama 1944., a na Vargaroli je sačuvan i prizor koji će, gledan iz današnje perspektive, dobiti sasvim drukčiju težinu.
Posebna je (vjerojatno zimska) fotografija žene koja stoji na području Lungomarea koje danas nazivamo "školsko" dok se u pozadini vidi obalno područje "Tarzanice" ("Šisplac" ili pak "Grotta dei Boemi") iznad koje strše umjetni (danas nepostojeći) humci ("iskopi iskopi za bateriju koja se nalazila tamo", pretpostavlja novinar Zvjezdan Strahinja). bivše austrogarske streljane, odnosno Schiessplatz, Šisplac.
Lungomare kod školskog, a preko puta "Tarznaica" (Šisplac)
Ljetni dan koji je postao tragedija
Na stranici 58 otisnuta je fotografija skupine plivača na plivačkom natjecanju Coppa Scarioni na Vargaroli 18. kolovoza 1946., upravo na dan tragedije (eksplozije mina) koja će nekoliko sati poslije zauvijek obilježiti pulsku povijest. Na fotografiji u donjem dijelu stranice je Mario Angelini, rodom iz Rovinja, koji je živio u Puli, bio trener plivanja i vatrogasac. Istra24 je o njemu već pisala u velikom svjedočanstvu Bruna Castra (fotografija s gornjeg dijela stranice upravo je njegovo vlasništvo), koji je kao 14-godišnjak preživio eksploziju. Angelini je toga dana bio na Vargaroli i pomagao stradalima; sačuvana je i potresna fotografija na kojoj pokušava pomoći teško ranjenoj djevojčici. Bio je djed fotoreportera Istre24 Manuela Angelinija. Fotografija iz novog albuma stoga dobiva sasvim novu težinu: prikazuje čovjeka na kupalištu neposredno prije nego što će se jedan običan ljetni dan pretvoriti u jedan od najtragičnijih dana u povijesti Pule.
Trkačica Fanny Chodorowski na “Drosini” prije “Drosine”
Posebnu malu priču kroz album ispisuje Fanny Chodorowski. Upravo ona otvara fotografski dio knjige: na fotomontaži iz 1927. mlada Fanny sjedi za komandama nacrtanog aviona, a u drugoj, automobila, u onoj vrsti zaigrane fotografije kakva je prije stotinu godina očito imala ulogu današnjih fotografskih filtera. Fanny je rođena u Puli 22. travnja 1908., u Via Giulia, od majke Talijanke i oca Poljaka iz Krakova, o čemu je desetljećima poslije i sama pisala prisjećajući se Pule.
Šest godina nakon „leta“ pred fotoaparatom ponovno je nalazimo u pokretu, ovaj put stvarnom: 24. svibnja 1933. sudjeluje u trkačkom natjecanju i osvaja srebrnu medalju. Primjetno je da se utrka održala u sportskom kompleksu koji pripada velikoj modernizaciji Pule početkom tridesetih, prostoru današnjeg stadiona „Aldo Drosina“. Projekt sportskog centra Campo del Littorio, s nogometnim stadionom, atletskom stazom, terenima za male sportove i dvama teniskim igralištima, izradio je 1931. Guido Brass, tadašnji direktor gradskog tehničkog ureda. Stoga fotografija atletičarki nije samo sportska uspomena: ona pokazuje i kako je novi gradski sportski prostor odmah postao pozornicom svakodnevice.
Fešte od grožđa i još desetaka vremenskih kapsula
Ima još desetaka sitnih vremenskih kapsula: kralj Italije Vittorio Emanuele III. u automobilu u Puli 3. veljače 1919., razigrani Puljani na nekada poznatoj, a danas izumrloj „Festa dell'uva“ (Fešta od grožđa) 1930., radnice pulske Sartorije „Unione“ (objavljena je i reklama krojačnice) na izletu tridesetih, školski razredi s desecima djece, izleti na snijeg sa skijanjem, zamislite, u Pazinu 1947., košarkašice pedesetih godina prošlog stoljeća.
Košarkašice u Pattinaggiu pedesetih godina prošlog stoljeća
Tu je čak i uspomena na pulski disco „Ofelia“ u Dobrićevoj ulici, koju su tada još mnogi zvali „via Besenghi“ (danas je ulica Besenghi, po pjesniku iz Izole, premještena kod Mornaričkog parka): Nada Brussich prisjeća se 1969., šarenih svjetala, Beatlesa, Rolling Stonesa, talijanske glazbe i plesanja rock'n'rolla i sentiša – mjesta koje je, kako kaže, bilo „un club per amici e amici de amici“ („klub za prijatelje i prijatelje prijatelja“).
Sačuvano u ladicama i kutijama “čokolatina”
Najveća vrijednost knjige možda je upravo u tome što te fotografije nisu nastale da bi jednoga dana postale povijest. Netko je samo fotografirao prijateljice, dijete, kupanje, tortu, motocikl ili nedjeljnu šetnju. Povijest su postale poslije.
Materijal su ustupile obitelji Angelini, Brecevich, Brussich, Carloni, Castro, Cergnul, Cnapich, Canevari, Emer, Golob, Ignaz, Hapacher-Barissa, Lassich, Lenassi, Lizzul, Marsi, Menin, Milotti, Odoni, Palaziol, Paliaga, Pavletich, Perucich, Putniga, Sidari, Slacki, Tomasi, Palermo i Zuccon. Bez njihovih kutija i albuma ove Pule više ne bi bilo moguće vidjeti.
I zato „Albo dei ricordi dei polesani“ na kraju nije toliko knjiga o tome kako je Pula izgledala, koliko o tome kako se u Puli živjelo. A to je mnogo teže sačuvati.
Autorica tekstova i glavna urednica je Tamara Brussich, u redakciji je i Alessandro Lakoseljac Ukmar, grafičko oblikovanje potpisuje Teddy-Lee Akelić, a knjigu je tiskao MPS Pula u 400 primjeraka.
