Na jadranske je obale i u unutrašnjost Italije stigla tek negdje u 16. stoljeću, s onih toplijih, zapadnijih obala Sredozemlja - agava, biljka koja cvjeta jednom u životu ili, u manje vedroj verziji, biljka koja nakon cvjetanja umire.
Neki će reći da to i nije nužno istina jer će matična biljka nerijetko oko sebe raširiti mlade izdanke koji će preuzeti 'njen život' nakon gašenja. Ipak, u velikom broju slučajeva, nakon impresivnog prizora stepenastog, visokog cvata, uslijedit će postupno gašenje i uvenuće biljke.
Jedan cvat koji daje u životu dugo se čeka. Agava, naime, živi i po nekoliko desetljeća. Na jadranskoj obali najčešće između 20 i 30 godina, iako su zabilježeni u slučajevi četrdesetogodišnjih biljaka. No, u drugim krajevima svijeta, životni joj vijek može potrajati i po osam desetljeća, pa čak i cijelo stoljeće.
Tijelo agave na kakvu smo u našim krajevima navikli čine mesnati, do 30 centimetara široki listovi koji koncentrično (ili poput latica ruže) rastu iz središta.
Na Sredozemlju može narasti do osam metara, dok meksički primjerci znaju dosegnuti i do 12-13 metara.
Kada jednom procvjeta, njeni cvjetovi postupno odrvene, kapsula sa sjemenom se raspukne i prepusti vjetru raznošenje sjemenki u udaljenija područja.
Jedna je agava svojih cvjetnih pet minuta slave dočekala upravo ovih dana iznad obale na pulskoj Zeleniki.
Cvijet agave na Kaštanjeru prije nekoliko godina
