Bobiju je trebala ravno jedna sekunda da Mariju upozori na neznance koji su utorak ujutro kročili u Beloglavski Breg. Nepokolebljivo se ukopao nasred stazice zapriječivši nam prolaz i stao lajati toliko gromko da mu je cijelo tijelo poskakivalo od napora. Umirio se tek kada mu je iz kuće izašla vlasnica, a da pritom nije postao ništa manje oprezan i sumnjičav.
Marija Smilović vam je, vidite, prije 85 godina rođena baš ovdje, u Beloglavskom Bregu, u selu Krbune. Malo mjesto ukliješteno je između Tupljaka, Grobnika, Gologoričkog dola i Pićna. Naoko se čini napušteno. Većina kuća je u derutnom, ruševnom stanju. Pažljiviji će promatrač ipak brzo uvidjeti da u naselju ima života. Obnovljen je dio kuća, neke u turističke svrhe, što je jasno već i po standardiziranim plavim pločicama nataknutim na ulazna vrata koje označavaju kategoriju smještaja. Ima tu i pokoji automobil, a nečije je zasigurno i tamošnje omanje stado ovaca.
Ako je vjerovati popisu stanovnika iz 2021. godine, u Krbunama živi 43 duša. Od deset naselja u istarskoj općini Pićan (Grobnik, Jakomići, Krbune, Kukurini, Montovani, Orič, Pićan, Sveta Katarina, Tupljak, Zajci), samo jedno ima manje stanovnika od Krbuna, Grobnik sa svojih osam mještana. Ostali svi premašuju stotku, a najnaseljenija je Sveta Katarina, gdje živi njih 321.
Voz za Pazin
U Beloglavskom Bregu ih je, kaže Marija koja će se brzo prometnuti u našeg osobnog vodiča, šestero; pet ih je iz njezine familije, iz iste kuće, ona, sin, nevjesta i tri unuka.
No, prije nego otkrije tajnu jednog kamenog križa u mjestu, prisjeti se strahota kojima je kao dijete na pragu vlastite kuće svjedočila za vrijeme Drugog svjetskog rata, otvoriti vrata mjesne crkve svetog Ivana Krstitelja i ispriča dogodovštine i krbunske osnovne škole, Mariji je važno da se pročuje apel za jedan sasvim poseban put, onaj koji iz Beloglavskog Brega vodi u svijet.
Stvar je u tome što ćete do Beloglavskog Brega doći s lakoćom. Iz Zajca ćete pratiti Krbunski potok, skrenuti desno, a umjesto da se date okrenuti prema crkvi, vi se rotirajte na lijevo. Jednom kad uđete u Beloglavski Breg – nema dalje. Tu put staje. Ali nekoć nije bilo tako.
Upravo tamo gdje danas prolaze, kazuje Marija, motociklisti, i to unatoč oznakama zabrane, upravo na tom neasfaltiranom, kamenitom putu, nekad se odlazilo u tuđinu i gdjegod drugdje se moralo poći.
„Ovo ti je put za u svijet. Jer ljudi su od tud hodili na vlak (u Cerovlje) i s tog vlaka u svijet. Imala sam tete u Trstu, u Milanu, u Veneciji, sve su od tuda išle. Tu je bija put za Cerovlje i tim putem se hodilo na Grobnik, Tupljak, Kršan, svi na vlak, ni bilo druge. Žalosna san da taj put do Gologorice, četiri kilometri ima, nikad nisu to asfaltirali. Nanke vatrogasci ne bi mogli dojt. Tu gore idu samo motoristi“, ispričala je naša sugovornica.
Put za u svijet
Ispričat će i da je njezina majka Roža, također rođena u Beloglavskom Bregu, teško oboljela kada je Mariji bilo sedam godina.
„Snijega je bilo do koljena, ona je nepokretna doma ležala. Iz Grobnika je došao vol s vozom, nakrca je moju mamu na voz, na slamu, i popelja je s vozom u Pazin u bolnicu. On je bio mlad dečko, ona mu je bila teta“, pojasnila je ukratko Marija.
Mjesto je vidjelo puno patnje
Na početku puta postavljena je skulptura kamenog križa s uklesanom glavom nalik na lubanju ponad manjeg križa koji, kako su pojasnili Mariji, predstavlja četiri strane svijeta. Taj visoki kameni križ ima svoju priču. Marija pripovijeda da ga je napravio čovjek iz sela čija su djeca ubrzo nakon poroda umirala. Izradio ga je, govori, da bude simbol njegovog zavjeta prema Bogu i nakon toga su mu sva djeca, rekla je, ostajala živa.
Puno je patnje, kaže Marija, vidio Beloglavski Breg. Stojimo nasred mjesta okruženi kamenim, oronulim kućama. Marija prstom pokazuje na svaku pojedinačno, prisjećajući se fašističkog terora:
„Ovome u ovoj kući su ubili ženu, ostao je s dvoje djece“ - priča i okreće se prema drugoj ruini – „Na ovim škalinima su ubili oca. Dica su mu rekla da se sakrije, a on je njima rekao da se oni sakriju".
„A tamo su starci spavali na štali, nije bilo u kući mjesta, tamo su ga ubili, dok je gleda ako ki gre“, pokazuje na kuću s naše desne strane.
Na jednoj kući u mjestu postavljena je sada već trošna, teško čitljiva spomen ploča, napola skrivena korovom koji je ukrotio gotov čitav objekt.
„U ovoj kući je rođen i odgojen drug Rudi Kalister“, piše na ploči. Marija govori da je čovjek koji je živio u toj kući imao dva sina, jednog su ubili fašisti.
„S 18 lit je išla iskat delo. Suseda je poslala u Trst za njin da ga ulove jer nosi poštu od partizana. Tamo su ga uhvatili, kod sela Puhari, zavezali ga i u valu s njim, dušu je ispustija“, ogorčena je Marija dok prepričava.
I ples i škola
Gdjegod se okrene u Beloglavskom Bregu, naviru tužna sjećanja na strahote. Marija je tada bila tek malo dijete, ali neki su joj se prizori trajno utisnuli u memoriju.
„Ženu jednu su ubili dok je išla iskat dicu ki su pobigli u bošku. Nju i jednu djevojku“, kaže.
U staroj školi se učilo, ali i plesalo
Urušio se krov stare škole
No, sjeća se Marija i lijepih dana. Vodi nas do središta Krbuna. Tamo je nekoć bila osnovna škola. Zgrada je još tamo, ali urušenog krova, zarasla u korov. Novinski zapisi iz 2008. govore da je Općina Pićan tada raskinula ugovor s pulskom Udrugom za zaštitu i promicanje prava bolesnih koja je tamo trebala napraviti izletište za djecu s Downovim sindromom. Udruga se obvezala zgradu staviti u funkciju u roku od dvije godine, ali to se nije dogodilo pa je, unatoč najavama iz Općine o traženju drugog partnera za rekonstrukciju, zgrada ostala napuštena i neugledna.
Marija je nekoć u njoj ne samo odlazila na nastavu, već i plesala. O da, kaže, plesalo se do jutra, mladići i djevojke. Jednom ju je majka došla tražiti, ali su joj javili da dolazi.
„Kad sam vidjela da dolazi – fijuuu, magla!“, smije se.
Imena učitelja i učiteljica nikada nije zaboravila. Recitira ih kao od šale.
Crkva svetog Ivana Krstitelja
Na zvono je Marija čekala 10 godina
„Sjeverka, Ivanka, Lucija, Dušan, Miloš“, nabraja. Škola je bila krcata, ovdje su na nastavu dolazila djeca iz cijele okolice: Pićana, Tupljaka, Gologoričkog dola. Na danas zarasloj njivi iza zgrade nekad su igrali graničara.
Nekoliko koraka od bivše škole leži župna crkva svetog Ivana Krstitelja. Izgrađena je još 1694. godine, a obnovljena 1906. Zaključana je, ali imamo sreće jer Marija ima ključ. Crkvu, naime, čisti njezina nevjesta.
Novo crkveno zvono
„Maša je svake druge subote. Malo nas je, vajk nas pet, šest istih i pop iz Gologorice“, ističe Marija pokazujući obnovljen interijer, ulaštene drvene klupe, izglancan oltar.
Marija Smilović je rođena u Beloglavskom Bregu
U podne se oglasilo i zvono. Deset godina je Marija čekala na tu zvonjavu. Toliko dugo je doma držala tri tisuće dolara, kaže, koji su joj poslali iz Australije nekadašnji stanovnici iz Krbuna i njihovi potomci. Toliko je trebalo da se to zvono napokon i naruči i da preda novca koji je čuvala čitavo desetljeće.
Ljudi su se iz mjesta, govori, raselili prije 60-ak godina. I ona je svojevremeno 20 godina provela u Puli.
Većina kuća u Krbunima je derutna, ali neke su obnovaljene tijekom zadnjih godina
„Moj muž je radio u Elektroistri u Puli. Ja san ostala doma s dičicom, pa smo u Puli dobili stan, prvo stari, pa u Koparskoj (ulici) novi i tamo smo bili 20 godina. Tako moja tri sina su hodili u Neven Kirac (danas OŠ Šijana, op.n.)“, kaže.
Marija se prisjeća da joj je pokojni muž, kad su dvojica sinova odslužila vojsku, a treći bio u Beogradu „u gardi“, rekao: 'Marija, homo mi na selo'.
„Je reka da bi volija imat jenu kokoš, jenu mačku i jenega brečića i mir. Tu je bilo sve razrušeno i renovirali smo nanovo“.
