"Prije nekoliko godina sam šetao ovuda, i ugledao da se nazire neka građanina. Dođem bliže i ne mogu vjerovati! Nisam imao pojma da se ovdje nalazi tvrđava! Ono što je mene osvojilo, osim što je prelijepa, naravno, je to što se s nje vide Šijana, Vidikovac...", priča oduševljeno Valent, kome se već tada rodila ideja da od nje nešto pokuša napraviti. "Hajmo probuditi ovaj grad! Ne možemo se samo žaliti da nema ničega. Tvrđava mora živjeti! Druge nema. To je to!", dodaje Valent
"Prije nekoliko godina sam šetao ovuda, i ugledao da se nazire neka građanina. Dođem bliže i ne mogu vjerovati! Nisam imao pojma da se ovdje nalazi tvrđava! Ono što je mene osvojilo, osim što je prelijepa, naravno, je to što se s nje vide Šijana, Vidikovac...", priča oduševljeno Valent, kome se već tada rodila ideja da od nje nešto pokuša napraviti. "Hajmo probuditi ovaj grad! Ne možemo se samo žaliti da nema ničega. Tvrđava mora živjeti! Druge nema. To je to!", dodaje Valent
Kod ljudi s pobjedničkim duhom stvari su u pravilu vrlo jednostavne; kada nešto želiš, grabiš da to i ostvariš! Isprika nema!
- U Puli stalno govore 'Pula je tapija', a ja želim pokazati da nije. Ako se građani ne pokrenu, nitko se umjesto njih neće pokrenuti. To vam je to, kaže nam „glatko“ Puležan Valent Hrvatin, koji je sebi dao pomalo nesvakidašnji zadatak - udahnuti novi život jednoj velikoj, ali napuštenoj pulskoj građevini. Toliko velikoj da je teško i povjerovati da je desetljećima bila zanemarena, a za mnoge, poput samog Valenta, čak potpuno nepoznata - utvrdi San Giorgio, na gradskom brežuljku Monte Ghiro u naselju Šijana.
- Cilj mi je da se jednom u njoj održavaju manifestacije i da se s njom i Pula razvija u kulturnom smislu, dodaje Valent.
No, nije ovo jedina bitka koju ovaj 29-godišnjak ovih godina vodi.
Iako je pulskoj javnosti od ranije bio poznat po svom likovnom stvaralaštvu, ime ovog mladića koji živi s cerebralnom paralizom prije nešto manje od dvije godine preplavilo je medije drugim povodom - infarkt leđne moždine iznenada ga je ostavio paraliziranim od vrata naniže, označavajući početak velike borbe, čiji je najintenzivniji period, onaj početni, bio ujedno i najskuplji.
Za rehabilitaciju u privatnoj zagrebačkoj klinici, naime, bilo je potrebno nestvarno visokih 35 tisuća eura. Pula se tada ujedinila pod geslom „Za Valenta srcem“ i, slogom glazbenika, kreativaca, umjetnika i dobrih ljudi, iznos je prikupljen, a Valent je započeo borbu koju je, nakon povratka iz Zagreba, nastavio voditi uz pomoć djelatnika pulskog Centra za rehabilitaciju te podršku roditelja Gordane i Damira te sestre Ane. I svojom odlučnošću, dakako!
No, prikupljeno je i puno više od potrebnog, pa je Valent sebi mogao priuštiti sva potrebna pomagala i godinu dana intenzivne terapije kod kuće, uključujući Bobath, Feldenkrais refleksoterapiji, Chigong i druge terapije na čemu je svima beskrajno zahvalan.
Ipak, za njega jedan veliki cilj nije dovoljan - ni dvije godine od početka oporavka, pred sobom ima barem tri kolosalna velika zadatka: ponovno stati na noge, vratiti se crtanju i, ni manje ni više, nego obnoviti tvrđavu.
I svo troje napreduje i više nego dobro. Jer, u već očišćenoj tvrđavi, dočekuje nas stojeći naslonjen na šternu, bez kolica, okružen ekipom koja s njim dijeli san uređenog San Giorgija, s viješću da se vratio crtanju.
- Najvažnije je da je sada bol jako smanjena, to je ranije bio najveći problem. Funkcija ruku je puno bolja. Počeo je crtati, kaže nam mama koja trči u auto po crtež doka nas Valent domaćinski poziva u tvrđavu.
- Rekao bih da je bolje, ali ja bih htio da bude još bolje, zato i ne prestajem raditi. Radi se svaki dan, dodaje Valent.
A kako je došlo do tvrđave?
- Htio sam učiniti nešto pozitivno i osjećati se angažirano. Zato sam krenuo. Uz ovo me mjesto veže sjećanje na jedan lijep dan. Prije nekoliko godina sam šetao ovuda i ugledao da se nazire neka građanina. Dođem bliže i ne mogu vjerovati! Nisam imao pojma da se ovdje nalazi tvrđava! Ono što je mene osvojilo, osim što je prelijepa, naravno, je to što se s nje vide Šijana, Vidikovac... A ja nisam ni znao za San Giorgio, priča danas Valent.
S još jednim entuzijastom, s kojim danas, kao potpredsjednik, vodi udrugu „Fort San Giorgio“, Ivanom Kolićem, krenuo je u akciju ubrzo nakon početka oporavka. Ivan je, kaže nam Valent kroz smijeh, snaga udruge, a on je majstor za birokraciju.
- Preuzmite riječ, slobodno, predsjedniče, kaže u šali vrckavi Valent Ivanu, voditelju Udruge, ponajviše zaslužnom za njeno osnivanje.
- Oduvijek su me zanimale tvrđave, a pored ove živim i često ovuda šetam s psom, ali je uvijek bilo toliko zapušteno da se nije moglo ući unutra. Portun je uglavnom bio otključan, a provaljivalo se i kada bi susjedi pokušali zaključavati. Kao udruga smo odmah ugradili kamere, tako da je sada pod kontrolom, objašnjava Ivan, koga je Valent kontaktirao još dok je bio u bolnici u Rovinju na rehabilitaciji.
Najopsežniji i najprljaviji dio posla, očekivano, bilo je čišćenje objekta i uklanjanje divljeg raslinja koje je, prisjećaju se, do te mjere bilo „zaposjelo“ unutrašnje dvorište, da kroz njega nije uopće bilo moguće proći.
- Nakupilo se ovdje jedno deset kombija otpada. Uglavnom smo radili sami i sa svojim sredstvima. Cijeli pristupni put smo zatrpali samo sa finom šutom, a ostalo smo tek kasnije iznosili, prepričava Ivan.
Za pomoć su se obraćali i Gradu. Prethodni gradonačelnik Filip Zoričić pomogao je prilikom odnošenja grana, a novom će se gradonačelniku Peđi Grbinu s planovima i idejama, vele, obratiti već iza Nove godine. Važan dio priče bit će i stalno čišćenje okoliša i uređenje parkirališta, za što se također nadaju pomoći.
Dio priče kojom zasad nisu baš zadovoljni, kaže nam Valent, objašnjenje je da Grad nije u mogućnosti raspolagati imovinom koja nije u njegovom vlasništvu, a tvrđava, očekivano, pripada državi, odnosno MORH-u.
Tvrđava San Giorgio, koju mnogi zovu i Monte Ghiro, po brežuljku na kome se nalazi, izgrađena je sredinom 19. stoljeća kao jedna u nizu utvrda kojima je zadatak bio zaštita glavne luke Austro-ugarske mornarice. Do 1914. korištena je kao cisterna, a potom kao spremište i vojarna. Za vrijeme SFRJ uklonjene su joj stolarija i instalacije i služila je kao vojno skladište, da bi nakon 1991. godine bila uglavnom napuštena i povremeno korištena za filmska lokacija.
- Želio bih da nam gradonačelnik sada malo pomogne u tom smislu. Vjerujem da Grad ipak ima ovlasti pregovarati s državom o korištenju njene imovine, veli Valent.
S Mjesnim odborom Šijana i pored nekoliko pokušaja da predstave svoju ideju, suradnje još nije bilo, pa povratni poziv s te adrese još uvijek čekaju.
- Važno je napomenuti, dodaje Ivan, da se sve radi u dogovoru s konzervatorima i da se na tvrđavi nisu vršile nikakve intervencije. Ona je očišćena i njeni dijelovi su privedeni namjeni, ali se ništa drugo nije radilo.
Dosad su održana tri dana otvorenih vrata i plan je da se održavaju barem dvaput godišnje jer je posjećenost iznimno velika.
Osim toga, jesenas je održana i poetska večer pjesnikinje Snežane Spajić na koju Valent, priča sada kroz smijeh, nije stigao jer se u njegovoj zgradi pokvario lift.
- Bilo mi je jako žao. Ivan je to fantastično organizirao, a publika i autorica su bili oduševljeni. Književna večer se održala ovdje u atriju, a prostor je bio osvijetljen bakljama i svijećama, priča Valent.
Baklje i lampe su, ujedno, i jedina moguća rasvjeta u ovom trenutku, jer tvrđavi za neki veći događaj nedostaje pristup struji.
Samo je jedan planirani događaj dosad odgođen.
- Prije nekih dva mjeseca imali smo plan održati večer posvećenu Ozzyiju Osborneu, ali je on upravo tada preminuo pa smo to odgodili. Ne odustajemo, nikako! Svi smo njegovi fanovi. Ivan je metalac, mene možda malo više vuče punk, ali Ozzy je ostavio baš dubok trag u povijesti muzike pa događaj planiramo održati ovog proljeća, kaže Valent.
Tko zna, kada se dovede struja, možda i u ovu tvrđavu, kao i u onu već uvelike „razvikanu“ na Vidikovcu, jednom stigne i neki festival poput Monte Paradisa. Ili barem jedan punk koncert. Ako postoji nešto za što je Valent spreman „zapeti“ to je sigurno to. Jer, kada bi birao najsretnije dane u životu, jedan od njih svakako bi bio koncert banda Exploited u Puli, kada je imao priliku upoznati pjevača Wattiea Buchana.
- Slikao sam se s njim, bio sam van sebe od sreće. Nismo pričali jer ja na engleskom znam reći samo „I am hungry, do you have any food?“ („Gladan sam, imate li hrane?, op.n.) pa ne bismo daleko stigli, smije se Valent.
Njegov cilj je sada oživjeti tvrđavu i, u idealnoj verziji, jednom na nju dodati i nekadašnju ogradu. Valent se do tada, dodaje i dalje kroz smijeh, planira se riješiti i kolica pa bi njih prve preko ograde i bacio. A onda se u potpunosti okrenuti kulturu.
- Malo mi je žalosno kad slušam svoje roditelje kako pričaju to su sve imali, a sada, čini mi se, nema baš puno sadržaja. Zato sam i ušao u sve ovo. Mi kao udruga ne želimo biti pasivni. Hajmo probuditi ovaj grad! Ne možemo se samo žaliti da nema ničega. Tvrđava mora živjeti! Druge nema. To je to!, kaže Valent.
Pula je Valentu dala srce. Valent svoje ne štedi za Pulu. I San Giorgio.
Moramo preuzeti individualnu odgovornost. I osobama koje su u različitim životnim poteškoćama, pa tako i u usamljenosti, uvijek, treba pružiti podršku, empatiju i razumijevanje. Treba čuti te ljude, jer to je važno. I treba imati poštovanje prema toj boli, poručuje pulska psihologinja Sanja Matijaš
Stella Ambrosi, koja je s mužem u domu, kaže nam da je u jednoj knjizi pročitala da smrt ne postoji. "Pisalo je ovako: Dok je čekaš, nje nema, a kad dođe, nema više tebe. I toga se držim", kaže ona * Jedan se par oženio u domu, ali su mi rekli da nikome ne govorim, ali malo-pomalo se saznalo. Oni su živjeli svatko u svojoj sobi, a tako je živio još jedan par, nažalost isto su pokojni, veli radna terapeutkinja Loredana Macan koja radi u Domu 35 godina
Ovogodišnje izdanje Revije tijekom tri dana prikazalo je 27 filmova u natjecateljskom programu, odabranih između 172 prijavljena naslova. U konkurenciji su bili igrani, dokumentarni, animirani i eksperimentalni filmovi, a selekciju programa potpisuju Sunčica Ana Veldić, Marija Krstanović i Ante Storić. O nagradama je odlučivao stručni žiri u sastavu Veljko Popović, Tin Žanić i Oriana Kunčić
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
