(VIDEO) Studenti novinarstva snimili reportažu o brodogradilištu Uljanik. Lucija Blagonić: "Htjeli smo pokazati da je bitan i za buduće naraštaje i za grad"

Studenti novinarstva Lucija Blagonić iz Pule, Jan Stojanović iz Premanture i Leona Mihajlović iz Križevaca, koja se po prvi put susrela s pričom o pulskom brodogradilištu, autori su kratkog dokumentarca „Uljanik ispod dizalica: priča o škveru i ljudima”. U 15 minuta na jednostavan i zanimljiv način ispričali su povijest brodogradilišta Uljanik, koja će u mnogim Puležanima izazvati osjećaj nostalgije.

Lucija, Jan i Leona na diplomskom su studiju novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Dokumentarac je nastao kao rezultat rada na kolegiju 'Novinarstvo u multimedijskom okruženju' koji vodi profesorica Tena Perišin.

- To je bio prvenstveno rad za kolegij na našem fakultetu, Novinarstvo u multimedijskom okruženju. Dakle cilj je bio da se ispriča neka priča, da neka informacija kroz različite oblike, audio, vizualno, tekst, fotografiju. Pula kao takva je jako fotogenična, ima zanimljivu povijest, zanimljive priče, pa tako i sam Uljanik koji je veliki dio nje. Tako da mi se činilo da je za taj audio-vizualni rad, ovaj naš mini dokumentarac, najbolje ispričati priču o Uljaniku, objasnila je Lucija Blagonić.

Htio, ne htio, na neki si način povezan s Uljanikom

- Ja, od kad sam na faksu, htjela sam neki dio, neki rad, bio pisani ili vizualni, napraviti tako da je povezan s Pulom jer mislim da je bitno i lijepo ako možeš na neki način doprinijeti svom gradu i ostaviti nešto, ostaviti neki trag, a da u to uključiš mjesto iz kojeg dolaziš, dodala je Lucija.

Temu su, naravno, izabrali sami.

- Zašto Uljanik? Iako nismo radili u Uljaniku i zapravo nismo te struke, s tom temom nemamo zapravo nikakve veze, ali svatko ima nekoga kome je netko nekad radio u Uljaniku i Uljanik je dobar dio našeg odrastanja. Meni je djed radio Uljaniku, stric mi je radio Uljaniku, Janov tata je tamo radio. Tako da htio, ne htio, nekad si nešto morao čuti i na neki način biti povezan s Uljanikom. I meni je to uvijek bila užasno zanimljiva priča, taj njihov alarm koji zvoni za marendu i kraj smjene i te njihove plave kute. Mislim da je to neka specifična priča koja daje posebnu notu ovom gradu, objašnjava Lucija.

- Htjeli smo ispričati priču na način da se vidi i daje do znanja da Uljanik i dalje živi, da on nije mrtav i nešto što je iza nas, nego nešto što i dalje postoji, ne u onom obliku u kojem je postojao i ne nužno da se tamo radi, nego tako da svatko nosi dalje neku priču iz toga i da je on bitan i za buduće naraštaje i za grad kao takav, dodala je.

Na početku su se htjeli baviti sadašnjim Uljanikom, ali je priča spontano prerasla u mali vremeplov tog brodogradilišta.

Dida Nino o Uljaniku s knedlom u grlu

- Nemoguće je ispričati priču o Uljaniku, a da se ne naglasi ono što on znači Puli. To je na kraju ispao mali vremeplov iz današnje perspektive, što je Uljanik bio, značio, tko je sve tamo radio. Središnji dio reportaže je o prosvjedima i raspadu Uljanika te ono čime se on bavi danas. Vidjeli smo zanimljivu poveznicu s Tehničkom školom u Puli, odnosno sa smjerom brodograđevni tehničar koji je ukinut, a koji je nekoć bio iznimno popularan i važan za Pulu, govori Lucija.

Sugovornici u filmu su bivši radnici, otac i sin Peruško, direktor Samir Hadžić, pravna savjetnica Amra Pende, konstruktor-projektant Miha Paus…

- Nije nam bilo teško pronaći sugovornike upravo zato jer svatko zna nekoga tko zna nekoga tko je radio u Uljaniku. Tako smo dolazili do ljudi. Glavni likovi koji nas uvode u priču je obitelj Peruško, tata i sin koji su godinama radili u Uljaniku. Iznimno nam je drago da su oni pristali biti dio ovog rada. Ključan nam je bio i sadašnji direktor Samir Hadžić da nam ispriča današnju priču o Uljaniku i gospođa Amra Pende, koja je puno godina dala Uljaniku i imala je stvarno zanimljive priče. Mislim da smo imali sreću sa sugovornicima, da su tako otvoreno razgovarali s nama, komentira Lucija.

Kažu kako im je bilo važno prenijeti emociju i pokazati koliku je važnost Uljanik imao.

- U jednom trenutku je taj dida Nino Peruško, koji je sudjelovao u filmu kao bivši djelatnik Uljanika, imao toliku knedlu u grlu i oči su mu bile pune suza. Bilo je stvarno jako emotivno, evo ja sam se sad naježio, to me toliko dirnulo jer Uljanik je svakom u životu, toliko je utkan u sve nas koji smo ovdje rođeni. Moj tata je radio tamo, pa moj dida je radio u Uljaniku, moj drugi dida je jedno vrijeme radio u Uljaniku, moji susjed isto, prisjetio se Jan Stojanović.

Tromjesečni projekt

- To sam zapravo osvijestio tek kad sam tražio sugovornike koji će sudjelovati u filmu, neke nisam ni znao i onda su mi rekli, a pa ti si sin od Siniše, znači svi se poznaju, to je obitelj. I onda kad je gospodin Peruško prepričavao kako je to sve izgledalo, kad su mu bile oči pune suza, i na mene je nekako to djelovalo, to je bilo emotivno. Njegova priča mi je bila najzanimljiviji dio projekta”, dodao je.

- Najzahtjevnije je bilo cijelo vrijeme tu kameru nositi sa sobom. Htjeli smo snimiti brod Stočar od iza cijeli, to naravno ne možemo napraviti u Uljaniku jer jednostavno nema tog mjesta gdje se može uhvatiti cijeli brod, pa smo morali ići na onu drugu stranu Marine Polesana. Od tamo smo trebali uhvatiti taj brod, međutim, do te Marine moraš doći, mi smo teglili to cijelo vrijeme i to mi je bilo upečatljivo kao dosta zahtjevno. Ali ako je to najzahtjevnije onda znaš kako je bilo lijepo snimati, sve je potpuno glatko teklo. Tako da nije bilo puno zahtjevnih trenutaka, više je bilo zanimljivih, više je bilo tih emotivnih trenutaka na što smo i ciljali, govori Jan.

Put od odabira teme do objavljivanja finalnog rezultata trajao je oko tri mjeseca dok im je samo snimanje u Puli oduzelo pet dana.

- Prvi put smo došli početkom svibnja za vikend na tri dana i tad smo snimili većinu toga. Zadnji dan smo trebali snimiti direktora Hadžića, ali je on taj dan javio da ipak ne može sudjelovati tada. Zbog toga smo se morali vratiti sljedeći vikend, znači još dva dana. Tad smo snimili direktora i neke popratne kadrove jer je bilo lijepo vrijeme, rekla je Leona Mihajlović.

Leoni je snimanje reportaže ujedno bio i prvi posjet Puli.

- Sve smo u glavnom radili zajedno, svi smo sudjelovali u svim segmentima, ali za neke stvari je više ‘povukla’ jedna osoba, za nešto drugo druga. Lucija i Jan su dogovarali sugovornike jer su već imali neke kontakte jer su iz Pule, a ja nisam. Nakon toga smo prešli na osmišljavanje pitanja, to smo zajedno radili. Kad smo smislili pitanja i otišli snimati i čuti sugovornike, tek tad sam ja shvatila tu cijelu temu i informirala se jer prije toga nisam nikad bila u Puli i nisam imala pojma o Uljaniku. Kada smo došli na samo snimanje, ja sam bila snimateljica, a Lucija je bila novinarka. Montažu smo zajedno radili i pisali smo TV tekst, nabrojila je Leona.

- Meni je pisanje TV teksta bila najteža stvar jer smo odlučili to sve raditi bez voiceovera, odnosno nije se čuo novinar u cijeloj reportaži. Tekst je trebao biti takav da se sugovornici nadovezuju jedan na drugog. To je i dosta dugo trajalo, mislim da smo to neka tri tjedna pisali i onda smo krenuli u montažu. Pored dokumentarca, morali smo napraviti svoju web-stranicu i Jan je na tome najviše radio i objavljivao”, kazala je Leona

Dokumentarac „Uljanik ispod dizalica: priča o škveru i ljudima” možete pogledati ovdje.