(VIDEO) VOŽNJA JE NJEN 'ĐIR' Prva vozačica Pulaprometa Marija Stevanović: "Ovo je najbolja stvar koju sam ikada radila!"

Jednim od autobusa Pulaprometa već desetak dana upravlja nasmiješena Marija Stevanović. Daleko od toga da je žena za volanom bilo kojeg prijevoznog sredstva vijest, no Marijina je priča posebna utoliko što je ona prva žena koja je ikada vozila pulski gradski autobus. Za Pulu to je novost. Za Mariju, sasvim normalna stvar. Njoj, uostalom, ovo nije prvi put da je jedina žena u isključivo muškom kolektivu.

- Nikada nisam razmišljala o poslovima kao muškim i ženskim. Ja sam htjela voziti i htjela sam to probati. Ali, ako pričamo o 'muškim' poslovima, odnosno poslovima koje obavljaju uglavnom muškarci, njihovi su zanimljiviji, kaže Marija kroz smijeh.

- Deset godina, dok sam živjela u Zagrebu, veslala sam u muškom čamcu, a onda sam na inženjerskom faksu bila jedina djevojka na godini, kaže nam.

Vožnja je 'moj đir'

Nakon traženja idealne struke na arhitekturi, geodeziji i fizici, Marija je shvatila da se idealni fakultet za nju ipak nalazi u rodnoj Puli pa se vratila iz Zagreba i upisala studij Politehnike. Nakon dodiplomskih, odlučila je upisati i diplomske studije na smjeru informatike, gdje još uvijek studira. U vrijeme dok je čekala rezultate prijemnog ispita za informatiku, počela je razmišljati o još jednoj davnoj želji – obuci za vožnju kamiona.

- To sam uvijek željela, to je nekako moj 'đir'. I inače volim voziti, vožnja je za mene skoro kao meditacija. Ali, to je skupa obuka, a ne znate hoćete li dobiti posao. Jednom, dok sam još razmišljala o kamionu, na putu do Svete stijene, gdje volim ponekad otići skočiti, ugledala sam Pulaprometov oglas „Postani vozač/ica autobusa“. Prvo što sam pomislila bilo je 'možeš misliti, nema šanse da bi me uzeli!“, smije se Marija, koja je bila uvjerena da je ženski rod u oglasu dodan samo zbog političke korektnosti.

Ali, u narednim mjesecima ovaj joj oglas više puta nije dao mira i razmišljala je što bi se dogodilo kada bi se zaista prijavila.

-  Onda sam jednog jutra iznenada i bez puno razmišljanja, odlučila – idem! 'Odletjela' sam u Pulapromet, pokucala na vrata i rekla da želim posao. Tada sam tek shvatila da ne znam ni primaju li uopće još uvijek uvijek vozače. U kancelariji sam zatekla jednog ozbiljnog kolegu u uniformi. Ja sam došla u 'sakoiću' i s crvenim ružem, bilo je to jako smiješno, kaže Marija.

Puno želje i dobre volje, ali bez iskustva

Saznala je da je, osim uspjeha na razgovoru za posao, prethodno iskustvo najvažniji preduvjet za zaposlenje, a ona iskustva nije imala. Tada je počela sumnjati i u to kakav je dojam uopće na razgovoru ostavila. Ali, već nakon nekoliko dana primila je poziv - pod uvjetom da uspješno prođe osposobljavanje za vozačicu, posao iz snova je njen. Sve što tada trebalo bilo je proći obuku za 'D kategoriju' i položiti četiri vrlo zahtjevna ispita, od kojih jedan, onaj za KOD 95 koji neophodan za sve vozače kamiona i autobusa, traje čak četiri sata. Ipak, ono od čega je najviše strepila bio je ispit iz vožnje koji traje 45 minuta i održava se pred kamerama.

-  Kada učite upravljati novim vozilom, uvijek vam je u glavi gdje se što nalazi, koliko je vozilo veliko, u kojoj ste brzini…. A, upravljanje autobusom podrazumijeva još puno važnih stvari o kojima treba voditi računa. Tu su dodatna pravila, sigurnost putnika, znakovi koji se odnose na autobus. Priznajem da sam se malo plašila unaprijed, ali u toku ispita sam u jednom trenutku pogledala na sat i shvatila da vozim već 30 minuta i da uopće nemam tremu. Tada sam se opustila. Zapravo, kada se opustite, shvatite da je vožnja autobusa vrlo komotna, kaže Marija.

Nakon položenog ispita, jedno je vrijeme vozila uz mentorstvo iskusnih kolega, a onda je svoju liniju preuzela sama. Pulski je promet, kaže, ne plaši, a prednost je i to što se vozila vrlo često sklanjaju autobusu pa se ponekad, kaže, osjeća „kao šerif na cesti“. Osim toga, Marija ne krije da uživa u svakom trenutku provedenom za volanom.

- Osjećaj je odličan. Ponekad kasnije, kada dođem kući, shvatim da sam zaista vozila cijeli dan autobus i prođu me trnci, kaže kroz smijeh. Kada pomislim na taj posao, u glavi mi je samo koliko je to ozbiljan posao, ali kada sam za volanom, nema nervoze jer imam kontrolu. Velika je razlika između toga kada te netko vozi u autobusu i kada si ti za volanom, objašnjava.

Preuzimanje smjene od kolege

"Atmosfera u mom busu je odlična!"

Reakcijom putnika je, kaže, vrlo ugodno iznenađena. Neugodnih reakcija nije imala puno, a jedna do dvije s kojima se susrela, došle su – upravo od žena.

- Jedna nonica ušla je neki dan u autobus, vidjela me i rekla „Sačuvaj bože!“, a druga je komentirala „Sramota!“, kaže Marija kroz smijeh, ne krijući da ove situacije pamti više kao zabavne, nego kao neugodne događaje. Puno više od toga znači joj divljenje djevojčica koje impresionira teta koja ih vozi u školu i podrška putnika koji osjete potrebu reći kako cijene njenu odluku da postane vozačica.

- Atmosfera u mom busu je uvijek dobra. Jedan gospodin je prišao i čestitao mi, a ponekad se dogodi da ljudi koji bi trebali izaći na zadnja vrata, odluče izaći na prednja kako bi prošli pored mene i zahvalili se na ugodnoj vožnji. Sve češće mi donose i bombone, a kada čuju da me neka poznata osoba pozdravlja po imenu, i oni na izlasku viču: "Ciao, Mare!", kaže.

„Kao kap vode na dlanu“

Od kolega i tvrtke, kaže, ima bezuvjetnu podršku, a to je vrlo primjetno čim se kroči u prostore Pulaprometa. Mare je brzo postala „omiljeni kolega“. Vozači s više iskustva su joj, priznaje, stalno dostupni za pomoć i savjet, često provjeravaju kako se snalazi i donose joj slatkiše. Ali, izostanak žene za volanom do Marijinog dolaska svako toliko postane vidljiv u nekoj banalnoj situaciji.

- Kada sam potpisivala ugovor, naišli smo na barem nekoliko dokumenata u kojima radno mjesto vozača nema ženski rod pa smo svuda dopisivali '-ica'. Na iskaznici mi također piše „VOZAČ MARIJA STEVANOVIĆ“. Nije bilo lako naći ni uniformu za mene. Srećom, poslužio je kroj kakav nose djelatnice u službi prodaje karata. Pojas tek trebam kupiti, a još uvijek se traže i adekvatne cipele za mene. Ali, ima i drugih neobičnih situacija. Sada, recimo, kod pospremanja autobusa na mjestu vozača možete pronaći šnalicu za kosu ili moj ruž za usne. Stigla žena vozač, smije se Marija.

Dok se ne nabave cipele za prvu vozačicu....

U privatnom životu također uživa podršku, iako mnoge osobe tek saznaju koje joj je novo radno mjesto i to najčešće upravo „u kurijeri“. Najveća je podrška, ipak, čeka kod kuće i, ponekad, u dvorištu Osnovne škole Kaštanjer. Marijino troje djece, Nora, Maksim i Anakin, izuzetno su sretni njenim izborom zanimanja i često na školskim odmorima uzbuđeno čekaju da prođe autobusom pored školskog dvorišta kako bi pokazali drugim učenicima: „Gledajte, ono je naša mama!“.

U Pulapromet dolazi još vozačica

Čini se da je Marija lako položila sve neophodne ispite - vole je i kolege i putnici. Ona pak, sve više i više voli biti među njima.

Pitamo je je li joj srce na mjestu kada na početku smjene sjedne u autobus.

- Uh, itekako jeste. Ovo je najbolja stvar koju sam ikad radila. Lijepo je, upoznajem Pulu iz neke nove perspektive i uživam s ljudima. Dijelim s njima njihove životne priče. Ujutro ih vozite na posao, poslijepodne uđu i kažu da idu s vama na more. Nikada nisam svoj grad gledala iz te perspektive i u potpunosti uživam, priznaje vozač(ica) Marija.