U svijetu se danas 4. siječnja obilježava Svjetski dan Brailleova pisma. Riječ je o sistemu pisanja i čitanja namijenjenog slijepim ili slabovidnim osobama, koji je 1829. godine osmislio Louis Braille i sam slijep od svoje četvrte godine.
Prema brajici, svako slovo abecede, pravopisni znakovi, brojevi i ostala pravila pisanja i čitanja osmišljeni su po sistemu od šest točaka, klasificiranih brojevima od 1 do 6, te organiziranih u dva stupca po tri točke koje mogu biti ispupčene ili udubljene (prvi stupac – 1, 2, 3; drugi stupac – 4, 5, 6). Svakom slovu abecede, broju ili pravopisnom znaku odgovara određena kombinacija, položaj i broj tih reljefnih točaka. Upravo to pokazao nam je Zlatko Kuftić, predsjednik Udruge slijepih Istarske županije, demonstrirajući čitanje na brajici.
Zlatko Kuftić, predsjednik Udruge slijepih Istarske županije
- Lijevom rukom pratim red, a desnom čitam slova. To je princip čitanja. Što se netko više izvješti, bolje čita. Netko može naučiti brajicu u pola sata, ali u čemu je tu problem. Nije u tome da se nauči Brailleovo pismo, već u tome da treba jako, jako puno vježbe da se nauči dobro čitati zato što se sva ta slova moraju naučiti napamet. Slovo 'O' su primjerice, prva, treća i peta od tih šest točaka. Slovo 'R' je, primjerice, prva, druga, treća i peta točka. I to nije problem naučiti, ali je problem izvježbati dobro čitati. Broj 1 je slovo A, a kako slijepa osoba zna je li to slovo ili broj? Postoji takozvani brojčani znak. Broj 2 je brojčani znak i slovo 'B'... to se nauči napamet. Mi, primjerice, imamo profesoricu Đinu Tončić Fonović koja Braillovo pismo čita istom brzinom kao i videće osobe, kaže nam Kuftić.
Savez slijepih i svi koji se bave slijepima, kaže Kuftić, misle na sve pa i na one koji ne čitaju tako dobro brajicu. Zato postoje zvučni zapisi i uređaj koji reproducira zvučne knjige, a izdaje ih Hrvatska knjižnica za slijepe.
- Sve knjige i zvučne zapise naručujemo iz Zagreba, iako smo i mi kao Udruga slijepih Istarske županije otišli malo dalje od drugih pa imamo u našim prostorima na Verudi i tiskaru za Braillovo pismo, a imamo i studio za snimanje zvučnih knjiga. Unatrag par godina, u sklopu projekta 'Glas za prijatelja' kojeg je financirala Zaklada Hrvatska za djecu, a kojeg smo provodili u nekim osnovnim školama, učenici iz tih škola u studiju za snimanje zvučnih knjiga snimali su te knjige, a riječ je o školskoj lektiri. Te smo komplete knjiga s ukupno 30-ak zvučnih zapisa, podijelili po osnovnim školama. A takve knjige dobivamo i iz Hrvatske knjižnice za slijepe i upravo zato smo na Verudi i otvorili i Knjižnicu slijepih istre, gdje imamo 200-tinjak zvučnih knjiga i 500-600 'Braillovih knjiga'. Na Verudi, uz studio za snimanje zvučnih knjiga i tiskaru, imamo i teretanu kao dodatni sadržaj za naše članove da im bude poticaj da dođu, druže se i - čitaju!, pojašnjava nam Kuftić.
Zvanične tečajeve za Brailleovo pismo udruga ne provodi, jer nema interesa, ali svatko tko bi htio, može ga naučiti na individualnom tečaju pod vodstvom kvalificirane osobe iz udruge. "Brailleovo pismo članovi naše udruge ili znaju ili ga ne žele niti učiti", pojašnjava nam kroz smijeh Kuftić.
- Ponekad me to i ljuti! Osobe s invaliditetom su 'čudne biljke' u pozitivnom smislu: želimo imati, recimo, na ambulantama Brailleove oznake, ali nitko ne želi učiti Brailleovo pismo?! Ne možeš tražiti da netko stavlja oznake na Brailleovom pismu, a da ga mi sami ne znamo i ne koristimo! Osobno sam smatrao i za to se zalagao na brojnim seminarima da niti jednom slijepom djetetu ne bih dozvolio da završi osnovnu školu, ako ne zna Brailleovo pismo. Ono što je za videće osobe 'crni tisak', kako ga mi zovemo, to je za slijepe osobe Brailleovo pismo i zato, izvolite ga naučiti! Najveći problem i otpor je kod osoba koje oslijepe kasnije u životu, odnosno nisu slijepe od rođenja. Ja sam oslijepio kad sam imao deset godina, a imamo osobe u udruzi koje, najčešće, oslijepe u 50-im, 60-im i 70-im godinama života. Nema šanse da te osobe nauče Brailleovo pismo, nisam se još susreo s takvom osobom koja je u tim godinama išla učiti Brailleovo pismo, kaže nam Kuftić.
Uglavnom je sljepoća u kasnijim godinama, pojašnjava, posljedica bolesti, nekakvih nesreća ili eksplozija. Po Kuftićevim riječima u Istri postoji, na sreću, samo jedna osoba koja je nastradala u Domovinskom ratu i izgubila vid od posljedica eksplozije, iako bi, kaže, bilo bolje da nema niti te jedne, ali tako je - kako je!
Inače, ova udruga bilježi pad članstva, baš poput mnogih drugih. I dok je najviše bilo zabilježeno 333 članova unatrag 15-ak godina, danas ih ima 275.
- To ne znači da je manje slijepih osoba. Smatramo da pored naših članova, u Istri ima još barem 50 do 100 slijepih osoba koje nisu naši članovi jer se nemaju interes učlaniti. Udruga smo osoba starije životne dobi i učlanjujemo se onda kada netko oslijepi, jer smatra da će tako lakše ostvariti određena prava, što je i istina. Hvala Bogu imamo jako malo djece, kaže nam Kuftić.
