Udruga obiteljskog smještaja Istre smatra da je novi prijedlog zakonskih poreznih izmjena, koje uključuju i porez na nekretnine, nepravedan i diskriminatoran i ne opterećuje sve segmente društva na isti način.
Smatraju da bi zakon trebao biti upućen na doradu i ne bi trebao u ovakvom obliku biti usvojen jer, kako naglašavaju, prema izračunu koji je prezentiran u javnosti ispada da zakonodavac ne razlikuje prihod od dohotka.
- Pitamo se da li je to namjerno ili slučajno? Dohodak od najma i dohodak ostvaren od iznajmljivanja stanova, soba i postelja i organiziranja kampova opterećuje se u najviše slučajeva po stopi od 12 posto. Razlika je u određivanju dohotka, tj.dohodak od najma je 70 posto najamnine (30 posto priznato je kao trošak) dok se paušalni dohodak od kratkoročnog najma određuje kao količnik godišnjeg paušalnog poreza - 12 posto. To na području grada Pule konkretno znači 825 eura, odnosno 99 eura po ležaju.
U Istri paušalni porez od 150 do 300 eura
Prema podacima koje je iznio ministar financija, prihod po postelji je 40 eura dnevno, s popunjenošću od 65 dana ispada 2.600 eura godišnjeg prihoda. Dohodak je 31,78 posto prihoda, a trošak 68,27 posto.
Prema nacrtu prijedloga zakona slijedeće bi godine paušalni porez na području Istarske županije bio u rasponu od 150 do 300 eura. Za porez od 150 eura paušalni godišnji dohodak bi bio 48 posto prihoda, a trošak 52 posto. Za 300 eura paušalnog poreza paušalni dohodak bi bio 96 posto, a trošak 4 posto prihoda, pojašnjavaju svoju računicu iz ove uduge koja okuplja male i obiteljske iznajmljivače.
Usporedbe radi, dodaju, obrtnici koji plaćaju paušalni porez imaju priznato 85 posto troškova na prihod, a paušalni dohodak iznosi im 15 posto prihoda.
- Iz ovih se primjera vidi da su iznajmljivači koji se bave kratkoročnim najmom bitno diskriminirani u odnosu na obrtnike paušaliste, naglašavaju iz udruge.
Zašto se ne oporezuje državu i crkvu?
Kao drugi i vrlo bitan razlog zbog kojeg smatraju da je prijedlog neustavan je i taj što zakonodavac ne tretira isto nekretnine u kratkoročnom najmu u odnosu na ostale nekretnine, bilo one u privatnom
vlasništvu ili u vlasništvu države, jedinica lokalne samouprave ili crkve.
- Smatramo nepravednim da se nas, koji se bavimo kratkoročnim najmom, kažnjava uvođenjem poreza na nekretninu dok su ostali ranije navedeni izuzeti iz te obaveze što nije u skladu sa zakonom.
Država namjerava preko leđa pojedinaca u čijem su vlasništvu nekretnine zbrinuti socijalno osjetljive
skupine ljudi zadirući pritom u privatno vlasništvo i raspolaganje istim. Država se, dodaju, time direktno upliće u malo poduzetništvo opterećivanjem malih poduzetnika svake godine novim nametima.
Pritom država nije mjenjala zakon po kojem bi isti ti najmodavci bili barem zaštićeni u slučaju da se odluče na dugoročni najam koji bi mogao dovesti do eventualnih sudskih sporova s najmoprimcem, navodi predsjednica udruge Lorena John.
Kako napominju iz Udruge nisu jasni ni kriteriji po kojima bi se određivalo da li pojedini objekti spadaju u zonu T1,T2 ili T3 , a niti dovoljno razrađeni jer se uz položaj samog smještajnog objekta moraju uzimati i drugi faktori koji bi trebali utjecati na porezno opterećenje.
Nisu svi iznajmljivači isti
- Ne možemo na primjer u zoni T1 vilu s 5 zvjezdica i apartman s 3 zvjezdice tretirati isto i odrediti im isti paušalni porez po ležaju obzirom da jedan postiže višestruko višu cijenu smještaja nego ovaj potonji. I u ovom bi se slučaju mogli napraviti razredi po kojem se pojedine smještajne jedinice ne bi našle u diskriminatornom odnosu nasparam nekretnina svog susjeda.
Napominjemo da su i troškovi života kao i usluge u tim zonama različite što je proporcionalno koeficijentu razvijenosti što isto dodatno opterećuje iznajmljivače.
Kad su u pitanju apartmani u zgradama iz Udruge smatraju da je suglasnost koja će biti jedini utjecajni faktor kod dobivanja dozvole za iznajmljivanje nekorektan i nedovoljno profesionalan kriterij, a ujedno će najviše pogoditi lokalno stanovništvo koje će potpise teško skupiti u zgradama u kojima ima veliki broj stanara, dok će stranci od kojih su neki u vlasništvu cijelih zgrada taj problem vrlo lako rješiti.
- Ako već govorimo o tome da želimo zaštiti lokalno stanovništvo ovakvim pristupom problemu nismo uvjereni u tu namjeru. Pravedniji model bi bio onaj po kojem bi u svakoj zgradi bilo određeno 70 posto stambene jedinice za stanovanje i 30 posto za rentanje, s time da se prednost u iznajmljivanja da onima koji imaju već duže prebivalište na tom području.
- Obzirom da se već više puta u javnosti naglasilo kako je obiteljski smještaj ono što trebamo očuvati kao prepoznatljiv oblik smještaja neophodno je bilo izdvajanje obiteljskog smještaja od ostalih oblika smještaja, ali to se niti ovim novim prijedlogom zakona nije desilo.
Što sa iznajmljivanjem stranaca?
Ispada da su u obiteljski smještaj ugurani i rezidenti i nerezidenti iako jedni pomažu razvoju sredine u kojoj djeluju dok drugi sredstva koja zarade iznose iz te iste sredine nerijetko i iz države, a svi opterećeni istim iznosima nameta.
Nismo uočili nikakve metode kojima će se efikasno suzbiti nekomercijalni smještaj koji je usko povezan s ilegalnim iznajmljivanjem i to nerijetko stranaca koji su kupili nekretnine na našem području, a koji su nama legalnim iznajmljivačima nelojalna konkurencija obarajući nam cijene smještaja, ali i kvalitetu, opterećujući infrastrukturu koja je jedan od većih problema u sezoni.
Država na taj način gubi veliki dio prihoda koji bi se mogao iskoristiti u poboljšanje te iste infrastrukture, zaključuju iz Udruge obiteljskog smještaja Istre.