Je li moguće oživjeti pulsku rivu, luku i brodogradilište, spasiti staništa rijetkih ptica, ukloniti zagađenje iz cementare i od njenih štetnih ispusta stvoriti novu energiju, a sve to postići jednim “udarcem“? Marin Špigić kaže – i te kako da jeste!
Je li moguće oživjeti pulsku rivu, luku i brodogradilište, spasiti staništa rijetkih ptica, ukloniti zagađenje iz cementare i od njenih štetnih ispusta stvoriti novu energiju, a sve to postići jednim “udarcem“? Marin Špigić kaže – i te kako da jeste!
Bistro oko, znanje, talent i dobra ideja, a prije svega želja da se rodni grad učini boljim i ljepšim – sve ovo ima mladi pulski arhitekt Marin Špigić.
Tek su mu 24 godine i sa studija arhitekture u Zagrebu u Pulu se vratio ove godine, no fascinacija rodnim gradom nije ga napuštala ni u godinama provedenim u Zagrebu, gdje je osmislio barem dva nova i bolja lica Pule.
Pulu je, tako, birao i za svoj diplomski rad pod mentorstvom prof. Vanje Ristera.
Tema rada kojim je okrunio svoje studije, i zahvaljujući kome mu je u diplomu upisana najviša ocjena, jedna je od najvećih pulskih urbanih boljki, ali i jedna od najvažnijih kapsula dobrih sjećanja - zgrada nekadašnje Robne kuće.
No, u Marinovoj viziji, ona ne bi dobila samo novi život; primarni cilj bio mu je osvježiti njen utjecaj na grad i ljude. Ukratko – oživjeti kod ljudi nekadašnji doživljaj ovog zdanja.
- Ta zgrada zauzima posebno mjesto u urbanom pamćenju Pule. Slušao sam puno priča od roditelja i razgovarao s brojnim drugim Puležanima i shvatio kako je ona u svoje vrijeme bila puno više od mjesta kupovine. Recimo, bilo mi je jako zanimljivo kada sam čuo od tate kako su djeca koja su živjela izvan grada dolazila u Robnu kuću da se dive izloženim motociklima ili prvim pokretnim stepenicama. Za tadašnje građane ta je zgrada na neki način predstavljala je dodir s budućnošću, veli Marin.
Stalno kretanje ljudi i šarenilo ponude stvarali su, dodaje, osjećaj novog, drukčijeg svijeta unutar samog grada i upravo je to ono što je htio sačuvati u svojoj viziji zgrade.
- Ne radi se o doslovnom vraćanju prošlosti. Cilj mi nije bio rekonstruirati robnu kuću kao trgovački centar, već odgovoriti na nekadašnji doživljaj. Novi program pokušava probuditi slične emocije, ali prilagođene suvremenim generacijama i kulturnom kontekstu, veli Marin.
MarinRobna kuća funkcionirala je kao svojevrsni vremeplov – prostor u kojem su se dinamika, sadržaj i doživljaj stapali u jedinstveno iskustvo.
U svojoj viziji, namijenio joj je, stoga, status „Kuće kulture“. Kada bi se, dakle, Marinu prepustio ovakav projekt, on bi zgradu namijenio različitim umjetnostima, čuvajući ih pritom stalno vidljive jedni drugima.
- Netko tko čeka ulazak u koncertnu dvoranu, recimo, mogao bi tako gledati što se događa u plesnoj dvorani. Kuća bi tako postala mjesto susreta promatrača i izvođača, učenika i učitelja, slučajnih prolaznika i aktivnih sudionika. Ideja je da ne funkcionira samo kao zgrada s programom, nego kao živi organizam koji danju i noću aktivira grad, objašnjava Marin, stavljajući poseban naglasak na njeno povezivanje s okolinom.
- Danju zgrada postaje dio svakodnevice, a noću se transformira u prostor okupljanja i događanja. Granice između interijera i eksterijera svjesno su izbrisane. Grad postaje kulisa, ali i sudionik događanja, Marinova je ideja, kojom bi se život ponovno vratio na mjesto na kome je nekada bio tako užurban.
No, iako je ideja obnove robne kuće projekt koji je posljednjih tjedana zaintrigirao javnost, Marinov fokus na stvaranju Pule budućnosti i prije diplomskog ispita iznjedrio jedan lokalni projekt - čak i znatno veći i sveobuhvatniji. I puno, puno inovativniji.
Je li moguće oživjeti pulsku rivu, luku i brodogradilište, spasiti staništa rijetkih ptica, ukloniti zagađenje iz cementare i od njenih štetnih ispusta stvoriti novu energiju, a sve to postići jednim “udarcem“? Marin kaže – i te kako da jeste.
- U sklopu kolegija Radionica arhitektonsko projektiranja III, pod mentorstvom prof. Idisa Turata, bavili smo se kubnim kilometrom, odnosno prostornim isječkom koji reprezentira specifičnu prostorno-vremensku kompoziciju sačinjenu od ekoloških, energetskih, umjetnih i prirodnih aktera koji su neophodni protagonisti priče zatečenog konteksta. Smatram da je arhitektura idealna disciplina za rješavanje problema u prostoru i upravo zato sam se odlučio na intervenciju unutar pulskog zaljeva. Najlakše bi bilo zamisliti zaljev u kojem štetne emisije magično nestaju, ali cilj je bio iskorištavanje negativnog aktera zaljeva kao dio nove svijetle i ekološki orijentirane budućnosti, objašnjava Marin.
Tada se rodila ideja koja je nazvana „Začarani krug“.
- Započeo sam mapiranjem pulskog priobalnog područja i detektiranjem svih problema koji ga pritišću. Prvo i najupadljivije su, naravno, zagađenje sumpornim dioksidom i buka iz cementare Calucem. S obzirom na to da sam tada već bio upoznat s projektom Pegasus, odlučio sam ga primijeniti za rješavanje tog velikog problema. „Začarani krug“ tako je održivi koncept pretvaranja industrijskog zagađenja u električnu energiju, objašnjava Marin.
PEGASUS - Renewable PowEr Geration by Solar PArticle Receiver Driven SUlphur Storage Cycle – projekt je koji kombinira koncentriranu solarnu energiju s njenim termokemijskim skladištenjem, uz korištenje sumpora.
- Projekt prvenstveno predviđa postavljanje masovnog zida izolatora oko cementare kako bi se riješio problem buke. Drugi dio, vezan za zagađenje, sistem je parazita koji se spaja na peći cementare, odakle usisava plinove i praškaste tvari, odvaja ih i pohranjuje u spremnike, objašnjava Marin.
No ovdje na stupu snaga možda najinovativniji dio ovog projekta. Sakupljeni sumporov dioksid odlazi do reaktora, gdje u reakciji sa desaliniziranom vodom, stvara sumpornu kiselinu i sumpor.
Ovo pomalo nevjerojatno rješenje trenutnog onečišćivača pretvara u generatora nove energije.
Sumpor u prahu ubacuje se u komoru za izgaranje te se pri visokim temperaturama dio energije oslobađa kao električna energija. Dio produkta predstavlja sumporov dioksid koji se ponovno skladišti i ponovno ulazi u začarani krug. Sumporna kiselina može se dalje koristiti u industrijske svrhe ili ponovno postaviti u reaktor gdje se razlaže na kisik, vodu, i ponovno, sumporov dioksid. Ovaj proces predstavlja konstantno kruženje energije koje negativnom akteru daje novi značaj.
No, ovo je tek prvi korak u rješavanju problema.
Nakon što je „riješio“ problem zagađenja i riješio nove zalihe energije, Marin je odlučio energiju primijeniti na rješavanje novog niza pulskih problema - kolapsa nekada velikog brodogradilišta, i nepristupačnost obale i društveno zapuštenu rivu.
Kao odgovor na sve detektirane probleme, Marin je ponudio četiri vrste pontona koji bi plutali pulskim zaljevom, točnije, koji bi se kretali bi se po principu električnih brodova. Priča se ovime vraća na suštinu projekta – pontone bi gradilo ugasnuto brodogradilište, a motore bi im pokretala električna energija dobivena zahvaljujući sumporu iz otpadnih ispusta cementare. Zvuči genijalno? I još nije gotovo.
Pontoni bi se dijelili u četiri različita tipa, od kojih bi svaki donosio još jedno kvalitetno rješenje.
Prvi tip bio bi turistička platforma koja objedinjuje luksuz i prirodu i to ponudom slatkovodnog bazena i spektakularnog pogleda na okolinu. Atrakcija je ovo koja bi Puli donijela iznimnu ponudu, a sam bi ponton djelovao kao svojevrsni most između trenutno nedovoljno pristupačne obale i mora.
Drugi tip je inspiriran geometrijom heksagona i omogućuje međusobno povezivanje više pontona u veću plutajuću konstrukciju, što otvara mogućnost stvaranja pravih plutajućih plaža – privatnih oaza na više nivoa koji nude mogućnost jedinstvenog bijega od civilizacije.
Treća je pak vrsta nešto je kompleksnija – na ovom je pontonu zamišljena gradnja samostalnih, plutajućih hotelskih soba s privatnom terasom na krovu.
- Terasa praktično postaje privatna plaža, s koje se pruža mogućnost uživanja u suncu i moru. Posebnost ovog pontona je njegova sposobnosti kretanja, što omogućuje stalnu izmjenu vizura, objašnjava Marin.
Konačno, dok je prednost prvog i drugog tipa pontona povezivost s drugim objektima, specifičnost četvrtog, i posljednjeg modela, je upravo to što – nije poveziv. I to s razlogom!
Ovaj je ponton osmišljen kao jedinstveno umjetno stanište za ptice i morske organizme, a kako bi se osjetljivi ekosustav očuvao, oblik pontona ne bi dozvoljavao povezivanje sa sličnim plutajućim objektima, što je osigurano kružnim oblikom i oblim dnom.
Kao ključni akter zaljeva, otok Sveti Andrija, namijenjen je isključivo životinjama i njihovim staništima. Vizija otoka temelji se na isključivanju mogućnosti zagađenja i vandalizma. Otok je prepušten prirodi.
I, naravno, da bi sve ovo bilo izvedivo i da bi električna energija osigurana prvim dijelom projekta mogla napuniti motore pontona, na pulsku bi rivu bili postavljeni punjači. Kao i sve ostalo, i oni bi imali višestruku funkciju.
- Punjači bi bili strateški raspoređeni duž rive, na mjestima gdje zbog nagle promjene terena kupači nemaju jednostavan pristup moru. Ipak, jedan manji broj bio bi smješten unutar područja brodogradilišta "Uljanik", veli Marin.
Punjači za pontone namijenjene staništima ptica i morskim organizmima bili bi postavljeni na najnepristupačnijem dijelu pulskog zaljeva – duž morskog vanjskog dijela zida izolatora.
Ova pozicija odabrana je s razlogom – punjačima bi pristup bio omogućen samo ovlaštenim osobama putem čamaca upravo kako bi se spriječilo ugrožavanje životinja neodgovornim ljudskim kontaktom.
Ako je moguće opisati u nekoliko kartica teksta Marinov inovativni projekt, opis bi ovdje završio. Više jasnoće, dakako, donose slike i nacrti.
Svoj je rad dosad imao prilike predstaviti na za Laqothon 2025. natjecanju gdje je ušao u finaliste. Pravu podršku u poslovnom smislu, projekt ipak i dalje čeka. I, kako kaže Marin, nije zatvoren za intervencije i smanjenje obima.
Cilj je svakako da jednom zaživi. I to isključivo iz želje za nekom boljom Pulom.
- Moja motivacija za poboljšanjem Pule je vrlo osobna. Pula je grad u kojem sam rođen i odrastao i zato joj pristupam s osjećajem odgovornosti, a ne samo kao arhitektonskom zadatku. Slušajući priče roditelja kako se sa radošću prisjećaju robne kuće i Pule kakva je nekad bila, shvatio sam koliko arhitektura može utjecati na identitet grada i ljudi. Vjerujem da najveći potencijal arhitekture kao discipline upravo onda kada rješava stvarne probleme u prostoru, društvu i okolišu. Arhitektura ima mogućnost gradu vratiti život, veli Marin.
Moj cilj je graditi na toj prošlosti, ali Pulu okrenuti budućnost stvaranjem kvalitetnijeg prostora koji će donijeti bolje sutra njezinim stanovnicima.
A do realizacije ovog velebnog sna, ovaj inovativni Puležan nastavlja smišljati nove planove i usijecati svoj put u arhitekturi. I trčati. Uz sve vizije jednog boljeg grada, Marin je i maratonac. A uskoro, najavljuje, i ultramaratonac.
Ali o tome nekom drugom prilikom.
Je li moguće oživjeti pulsku rivu, luku i brodogradilište, spasiti staništa rijetkih ptica, ukloniti zagađenje iz cementare i od njenih štetnih ispusta stvoriti novu energiju, a sve to postići jednim “udarcem“? Mladi inovativni arhitekt Marin Špigić, s kojim razgovor donosimo sutra, kaže – i te kako da jeste! Otkrio nam je sve svoje zamisli!
U Hrvatskoj epilepsiju ima oko 40.000 osoba, dok se procjenjuje da će približno 10 posto ljudi barem jednom tijekom života doživjeti epileptički napadaj
Pozivaju se predlagatelji da predlože zaslužne pojedince i pravne osobe koji su svojim radom i djelovanjem ostvarili iznimna dostignuća i dali doprinos od osobitog značenja za razvitak i ugled Grada
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
