Na stablima na pulskim Giardinima nedavno su osvanule tablice s QR kodovima. Aplikacijom na smartphoneu za njihovo očitavanje može se u nekoliko sekundi doći do iscrpnih podataka o stanju svakog pojedinog stabla. A stabla, valja reći, nisu dobro, o čemu smo pisali i u ranijem članku.
Tema je bolna jer riječ je o stoljetnim ladonjama koje, osim što prave zavidnu hladovinu u centru grada, predstavljaju identitet i memoriju Pule.
Projekt Grada Pule dostupan je na stranicama grada, a mi smo porazgovarali s „doktorom za stabla“ Franom Poštenjakom s namjerom da vam predstavimo moguća rješenja.
Fran Poštenjak je 36-godišnji stručnjak, magistar inženjer šumarstva, koji je u Engleskoj stekao titulu magistra znanosti - arboristike i urbanog šumarstva. Potječe iz obitelji šumara, majka i otac su oboje šumari, i vlasnik je tvrtke koja se bavi distribucijom i održavanjem urbanih stabala s višestrukim priznanjima i zavidnim portfoliom.
Šumarska obitelj. Fran Poštenjak s ocem Karmelom
Nomen est omen, Poštenjak na početku razgovora naglašava da se i sam namjerava javiti na eventualni natječaj za posao sanacije Giardina. No, tvrdi kako je njegovo mišljenje nekompromitirano i vođeno pravilima struke. Mi smo to mišljenje provjerili kod drugog stručnjaka, Jurice Tadića, inženjera urbanog šumarstva i zaštite prirode i okoliša koji se također bavio temom stabala na Giardinima. On nam je potvrdio da su iznesene teze realne, a predložena rješenja razumna. Na vama ostavljamo da ih sami procijenite.
Potrebna je široka i informirana javna rasprava
Kakva god bude procjena, odluku trebaju donijeti stručnjaci i gradske vlasti u suradnji s građanima, kaže Poštenjak. Za to predlaže široku javnu raspravu organiziranu u vrijeme kada svi zainteresirani građani mogu sudjelovati. Za posao sanacije svakako će morati biti raspisan javni natječaj, pa neka pobijedi najbolja ponuda.
Poštenjak je 2018. i 2021. napravio dvije analize vizualnog i biomehaničkog stanja stabala. Analizirao je vrstu stabla, ocijenio dosadašnju njegu i okoliš te procijenio uporabni vijek stabala. Jednostavnim jezikom procijenio je koliki teret stabla mogu podnijeti s obzirom na urbani okoliš i kolika je opasnost da se stabla sruše i prouzroče tragediju.
Koji su problemi sa stablima na Giardinima?
Sto ladonja ovdje je posađeno početkom 20. stoljeća u čast carice Elizabete - Sissy. U to vrijeme znanost o stablima gotovo da i nije postojala, a nitko nije mogao predvidjeti da će se kroz sto godina ovdje pojaviti smog i betonirati tlo ispod kojeg otpadne vode pune kemikalija utječu na zdravlje stabala. Nitko nije mogao predvidjeti klimatske promjene.
Prva greška u sadnji sastojala se u tome što su stabla posađena pre gusto, kaže Fran Poštenjak. Zbog toga se njihova krošnja nije mogla razvijati u širinu već je otišla u visinu. To je utjecalo na današnju previsoku točku težišta (mjesta gdje se grane račvaju iz debla) i posljedično pre veliki teret na toj jednoj točki.
Da su stabla rjeđe posađena krošnja bi išla u širinu i stvarala jednako ugodnu hladovinu bez da opterećuje deblo.
Desetljeća nepravilnog održavanja dovela su do ovog stanja
Daljnji problem stvorio se krivim održavanje postupkom ovršavanja u svrhu smanjenja visine i razrjeđivanja krošnje. Ovršavanje znači rezanje debelih grana koje ostavlja velike otvorene rane kroz koje u stablo ulaze truležnice. Ono je stoga opravdano isključivo u slučajevima kada je jedina alternativa rušenje stabla.
Posljedice nepravilnog održavanja
Iako je ta činjenica poznata na fakultetima iz nekog razloga teško se s akademije spušta na djelatnike komunalnih poduzeća. Poštenjak naglašava da to nije napad na pulsku Herculaneu ni gradske vlasti jer se isto prakticira u svim hrvatskim gradovima.
Prema podacima Istrapedie ladonja može živjeti do 1000 godina. No to su optimistični podaci u optimalnim uvjetima. Ovdje pričamo o lošem održavanju u teškim uvjetima
Truležnice koje su ušle u stabla danas se vide na mjestima rezova. Iako izvana izgledaju zdravo, barem laičkom oku, presjek debla pokazuje da je unutrašnjost trula. Ta trulež utječe na sušenje i lomljivost drugih debelih grana, a s obzirom na veliki protok ljudi na Giardinima predstavlja i veliku opasnost, kaže Poštenjak.
Dodatni problem je i manjak ljudi. Po zadnjoj analizi 22 stabla treba riješiti u 30 dana što znači da tokom ljeta stabla treba dvaput orezivat a za to jednostavno nema dovoljno djelatnika.
Asfaltiranje tla smanjuje otpornost stabala
Asfaltiranjem Giardina zbija se tlo što onemogućava mikro porama u zemlji da efikasno dovode vodu u korijen stabla. Također, u potpunosti izostaje proces razlaganja otpalog lista što je ključan element za biološku aktivnost mikroorganizama u tlu koje pozitivno djeluju na biljke i stabla. Uslijed toga stabla gube imunitet i podložnija su napadima štetočina. Sve to na kraju utječe na stabilnost stabala i čvrstoću grana ispod kojih svakodnevno borave stotine ljudi.
Asfaltiranje tla smanjuje otpornost stabala
Kako je sve to moguće, pitaju se građani. Konkretno, jedan je naš sugovornik upitao ne može li Grad Pula zaposliti dva čovjeka da riješe problem. Odgovor je – složeno je.
-Educirajte kvalitetno osobu, dajte joj plaću od 10,000 kuna i u roku od šest mjeseci (ili istekom eventualnog ugovornog obaveznog roka) možete očekivati da će ta osoba otvoriti vlastitu firmu gdje će zarađivati triput toliko, kaže Poštenjak.
Koje je stanje u brojkama?
Od 86 sadašnjih stabala na Giardinima, za 31 stablo procijenjen je životni vijek od 0 do 10 godina, njih 48 može živjeti od 10 do 30 godina, a njih sedam preko 30 godina.
Je li moguće ukloniti samo dio stabala kako bi se umanjio šok građanima? Problem kod ovog rješenja sastoji se u tome što sadašnja stabla tvore cjeloviti organizam unutar kojeg podržavaju i štite jedno drugo. Uklanjanjem, primjerice, svakog drugog stabla, došlo bi do ulaza vjetra što bi rezultiralo mnogobrojnim lomovima grana i značajno smanjenom sigurnošću po ljude, Kaže Poštenjak.
Dva moguća scenarija
Dva su, ugrubo, moguća scenarija. Prvi se sastoji u tome da se uloži novac u sanaciju i kvalitetno održavanje sadašnjih stabala. To bi podrazumijevalo ulaganje od cca 5000 eura po stablu, a očekivano produljenje životnog vijeka stabala Poštenjak procjenjuje na 20-ak godina.
Drugo rješenje jeste da se sačuva manja količina stabala. Konkretno onih sedam čiji je životni vijek dulji od 30 godina. Oko njih bi se trebala izgraditi cijela priča što je praksa danas u svijetu. Analizirati i pokazati degenerativne procese, odraditi propisnu veteranizaciju, odnosno zaštititi stabla na najbolji mogući način i čuvati ih poput svojevrsnog memorijala, spomenika prošlim vremenima.
Memorijalno stablo. Calgary, Kanada. www.avenuecalgary.com/city-life/how-calgary-became-a-city-of-trees/
Zadatak šumara je da postigne najduži mogući vijek odrasle faze stabla kako bi uz veliku količinu lisne mase imali maksimalne benefite uz minimalno održavanje, kaže Fran Poštenjak
Sva ostala stabla zahtijevaju daleko radikalniji pristup, odnosno rušenje. Cjelokupno područje na kojem bi se zasadila nova stabla treba potom propisno pripremiti. To se sastoji od iskopavanja tla do određene dubine i postavljanje podzemne armature koja će osigurati stabilnost budućim stablima. Ta se armatura sastoji od takozvanih tora, čunjeva izrađenih od recikliranih ribarskih mreža koje nose 20 tona tereta po četvornom metru. Nova stabla treba zasaditi rjeđe kako bi se krošnja razvijala u širinu.
Kako bi onda izgledali Giardini?
Stablo od sedam do deset metara visine može se nabaviti za 20 do 30 tisuća kuna. U početku ona ne bi stvarala zadovoljavajuću hladovinu, no ovisno o izboru vrste, može se očekivati da bi se zadovoljavajuća hladovina, gotovo nalik sadašnjoj, postigla u roku od desetak godina. Ovim načinom osigurao bi se životni vijek stabala za najmanje 200 godina. Naravno uz educirane djelatnike koji bi o njima vodili propisnu njegu.
Izbor je, dakle, na građanima. Jedno je rješenje lagano, ali privremeno. Drugo je bolno, ali dugotrajno. Pitanje je zapravo i altruizma i brige o budućim generacijama. Hoćemo li uživati koliko još možemo u hladovini i pogledu kakve imamo, a novim naraštajima ostaviti problem? Ili ćemo se zadovoljiti time da smo godinama uživali pod hladovinom odraslih stabala, i odlučiti da je sada vrijeme da učinimo nešto za naše nasljednike?
Sasvim je izvjesno da će ovo pitanje podijeliti javnost i probuditi sumnje u opravdanost bilo kojeg izbora. Ono što Grad Pula za sad mora učiniti je sasvim otvoreno postaviti ovo pitanje. Kvalitetno informirati građane, pokrenuti široku javnu raspravu koja će uključivati više stručnjaka i građane, te na kraju donijeti najbolju odluku.