Nekoliko je obnova u Istri dovedeno do kraja ili skoro do kraja.
Radi se o kulturnim dobrima iznimne vrijednosti, utvrđujemo datost i idemo dalje. Mislim, tu je uspješna restauracija kaštela Pietrapelosa ili, kako se moderno zove Petrapiloza. Onda, slijede radovi na očuvanju kaštela u Momjanu, danas je dostupan i slobodno ga možete razgledati.
Tu je i kaštel u Balama, Castel Bembo, restauriran je u cjelosti (izvana i iznutra) i ponos je Baljana. Nešto južnije je kaštel Grimani-Morosini u Savičentu: s revitalizacijom kaštela oživio je i cijelo naselje, turista ima puno, domaćih i stranih. Ako hoćete možete pridodat restauraciju malog rimskog kazališta u Puli, drvršena prenamjena rudnika ugljena u Raši, sve u svemu nije loše.
Ostaje i dalje crna rupa koju je teško shvatit: Dvigrad u općini Kanfanar.
Radovi zaštite starog srednjovjekovnog gradića započeli su nekim sustavnijim tempom 1999. godine ali, nije nikad riješen osnovni problem: tko se o njemu mora brinut?
Košenje trave i uređenje zelenila oko kuće je normalna pojava: vlasnik kuće se o svemu brine jer on u njoj živi i eventualno renta turistima. Kosidba se obavlja svake godine i to nekoliko puta, ovisi o kiši, kontroliraš rast stabala, maslinu obrađuješ svake godine kao i brajde.
Između šume i parka postoji bitna razlika.
Kad je nešto javno, a ta se javnost izražava i odražava putem i preko države ili jedinice lokalne samouprave, situacija postaje kompliciranija. Kosiš svako toliko, čistiš bošku svako toliko, fugiraš svako toliko, zidaš svako toliko, obavljaš uviđaj svako toliko, sve samo ne planski, kao da nije tvoje. U biti i nije tvoje nego je javno, a javno je rezultanta osobnih poroka svakog pojedinog člana zajednice, poroka, a ne vrlina.
Vlasnik Dvigrada je država, Hrvatska sa svojom vladom i resornim ministarstvima. Dvigrad se nalazi na području općine Kanfanar, štoviše, naselje je nastao kao posljedica napuštanja Dvigrada, nekad davno. Kanfanarska zajednica je pupčano vezana za Dvigrad, mislim da im je do Dvigrada stalo.
Međutim, općinske službe ne upravljaju Dvigradom jer općinska vlast poručuje da ne čuva ono što nije njezino. Kažu mi da su svojevremeno pokrenuli spor sa državom, tražili su vlasništvo nad arheološkim nalazištem. Izgubili su spor, država je i dalje vlasnik.
Nakon gubitka spora kanfanarska vlast je ponudila državi da joj prenese pravo na upravljanje. Država je odbila i ponudila Kanfanaru skrbništvo nad Dvigradom. Kanfanarska vlast je to odbila jer vele da bi skrbništvom općina preuzela samo obaveze, a nikakva prava. To ne gre, poručuju iz Kanfanara.
Situacija je apsurdna i groteskna: svi vole Dvigrad, ali ne znaju kako stvoriti sinergiju i obaviti kvalitetnu zaštitu.
Hodaš ulicama i otvaraš si prostor rukama jer su stabla zagospodarila situacijom.
S nama je bio i Anton Meden strastveni tragač povijesnih fragmenti svog zavičaja: jako je ljut jer u zadnjih šezdeset godina situacija u Dvigradu nije bila nikad lošija.
Toni se sjeća da je sedamdesetih godina prošlog stoljeća rovinjski Zavičajni muzej plaćao dva radnika koji su svaku sezonu čistili arheološku ljepoticu.
Tijekom ljeta turisti prolaze i razgledaju: po nekim procjenama u Dvigradu zna proći i do tri tisuće posjetitelja na dan, pristojna masa. Posjetitelji ulaze i izlaze na vlastitu odgovornost, kreću se slobodno, toliko slobodno da je netko razvalio željezna vrata koja su čuvala ulaz u ostatke crkve Svete Sofije.
Gianni je snimio trenutno stanje, vidite sami kako to izgleda.
Željezna vrata koja su čuvala Svetu Sofiju su razvaljena. U tom ludilu nepoznati su razbili nadgrobne kamene ploče, u grobnici su vidljive ljudske kosti. Posvuda nailaziš na tragove voska od svijeća, očito da su u nezaštićenom Dvigradu noći burne.
Unutar zidina dižu se neke bezazlene kamene piramide, kažu da zrače energijom no, bilo bi bolje da se
posjetitelji bave energijom koja izvire iz višestoljetnog naslijeđa, ljekovitije je za tijelo i um.
Kažu mi da posjetitelji ulaze i skidaju grote s ruševina, grota iz srednjeg vijeka ima vrijednost, ljudi kradu i odnose ih malo posvuda po Europi, a to mogu delat jer je Dvigrad bez zaštite, vrata su otvorena i svako može jesti i piti i... s poštovanjem, srati i pišati, jer Dvigrad ne raspolaže sa sanitarnim čvorom, gori smo od srednjovjekovnih beskućnika i bezemljaša.
Čak nisu u stanju postaviti kante za smeće.
Država i općina stoje jedna nasuprot druge, gledaju se, spore se, postavljaju uvjete, a u međuvremenu Dvigrad je ča je, ma da je, ni.
Loša istarska razglednica.
