„Il drammatico arresto di una banda di contrabbandieri a Moschena!“, „Il corragio di una guardia di finanza… Una brilliante operazione della nostra polizia….La scopperta del covo!“.
„Dramatično uhićenje grupe švercera u Mošćenicama!“, „Hrabrost financijskog policajca…Iznimna akcija naše policije…Otkriveno tajno sklonište!“, naslovi su iz crne kronike sjeveroistočne Istre, 30-ih godina prošlog stoljeća.
'Banditi' iz ovih članaka, koji su talijanskoj vojsci, carini i policiji tih godina zadavali sve muke svijeta krijući se u gustom raslinju Učke, preprodavači su, odnosno šverceri iz Šušnjevice, sela zabodenog u samo podnožje Učke, ali s one druge strane, suprotne Mošćenicama.
Poznati su kao 'kontrabandijeri' - ljudi čija priča malo koga i dan danas ostavlja ravnodušnim.
Nije stoga ni čudo da je dobila ne samo svoje mjesto u muzeju, već i svoj muzej! I to jedan od najzanimljivijih na koje ćete u Istri naići!
Šušnjevica
Od Rumnjske, preko Zagore do Istre
Ekipu ovih trgovaca na crno sačinjavala je mahom jedna posebna, manjinska grupa Istrijana. Bili su to govornici danas skoro iščezlog vlaškog jezika (tzv. istro-rumunjskog) i potomci Vlaha koji su u Istru stigli prije oko pet stoljeća, nakon što su bar nekoliko stotina godina proveli u Dalmatinskoj zagori. Tamo su, pak, stigli iz rumunjskih i moldavskih krajeva.
Ako vam dosad priča još uvijek ne zvuči poznato, možda će vam 'zazvoniti' kada kažemo da ih često zovu Ćiribircima.
- To su balkanski Vlasi koji su došli u ove krajeve na prelazu iz 15. u 16. stoljeće i bavili se uglavnom stočarstvom i trgovinom. Dio ih se zadržao na Ćićariji, u Žejanama, a ostali su došli u podnožje Učke. Bježali su pred navalom Turaka, a kako je i Istra u to vrijeme, uslijed ratova i boleština, imala manjak stanovništva, vlastelini i Frankopani ih naseljavali ovdje kako bi imao tko obrađivati zemlju, a i kako bi se imale od koga ubirati 'desetine', priča nam jedna od najvećih stručnjakinja za povijest ovih plemena, ali i vlaškog jezika u Istri, Viviana Brkarić, koja je njihovu priču odlučila ovjekovječiti u Ekomuzeju „Vlaški puti“ u Šušnjevici, čuvajući je tako od zaboravljive povijesti.
Viviana Brkarić
Škrt je ovo, krški dio zemlje, pa je i poljoprivreda slaba. Iako tradicionalno ovčari, novi su doseljenici postupno počeli uzgajati krave te piliće i kokoši.
- Bio je to težak, sirotinjski život. Raditi su morala i djeca – bilo ih je puno, a bilo je puno i staraca, i sve ih je trebalo prehraniti. Plaća i penzija kao danas nije bilo. Živjeli su uglavnom jako teško i u siromaštvu. Na Ćićariji su se bavili prodajom ugljena, kojim su trgovali na cijelom priobalju, dok su pod Učkom poslovi koje su muškarci mogli raditi bili uglavnom u rudnicima, no oni su se s vremenom zatvorili. Neki su plovili ili radili kao najamni radnici u obližnjim lukama, a žene su imale opciju eventualno raditi kao služavke u većim gradovima, priča nam Viviana, najavljujući priču o kontrabandi – neminovnoj posljedici silnog siromaštva među stanovnicima Šušnjevice, koja im je 'pala na um' s dolaskom Talijana na vlast.
Zona franca
Po završetku Prvog svjetskog rata, Istra je pripala Italiji. Njena granica s Kraljevinom SHS utvrđena je Rapalskim ugovorom iz 1920. godine, a četiri godine kasnije, Italiji je pripala i Rijeka.
- Kada su Talijani došli u ovo područje, htjeli su oživjeti turizam, koji je u Opatiji, Lovranu i okolici bio zamro, a konkurenciju je stvaralo hrvatsko primorje oko Crikvenice i Novog Vinodolskog, gdje se on počeo razvijati. Da bi 'udarili kontru', Talijani su napravili su bescarinsku zonu od Rijeke do Mošćeničke Drage, u koju su spadali još i Matulji. Bila je to Zona franca del Carnaro – Bescarinska zona Kvarnera. Ljudi iz Šušnjevice, koja se tada zvala Comune di Valdarsa, poznavali su dobro gorske puteve jer su i inače njima dosta komunicirali s drugom stranom Učke i počeli su trgovati u novoj zoni. Kontraband je tako uskoro postao način preživljavanja, objašnjava nam Viviana.
Kontrabandijeri su nosili su i u bescarinskoj zoni prodavali svoje proizvode, najčešće jaja, piliće, pšenicu i kukuruz, odnosno što bi već imali, a onda bi u trgovinama bescarinske zone kupovali namirnice kojih je nedostajalo s ove strane Učke. Najunosniji su bili su kava, šećer i petrolej. Nisu to bili jedini proizvodi koje su donosili, ali naglasak je bio na njima jer su se najlakše mogli preprodati.
Nije sva roba koja se nosila od kuće bila vlastite proizvodnje, dakako. Jaja su se znala skupljati duž nekoliko sela, i u povratku bi preprodavačka ruta prolazila tim istim selima. S vremenom su i ljudi iz okolnih krajeva, poput Žminjštine, počeli dolaziti u razmjenu i kupovinu u Šušnjevici.
- Neki od njih su i sami išli preko planine, veli Viviana, ali nekako se bilo ustalilo da robu nose ovdašnji ljudi.
A nošenje nije bilo nimalo lagan posao. Preko planine, na staze koje su, u prosjeku, bile dugačke oko 10 kilometara u svakom pravcu i uključivale uspon na oko 800 metara visoke vrhove i visoravni Učke, išlo se i do tri puta tjedno. Kako bi se preko planinskog hrpta mogli prenijeti teški i specifični tereti, smišljali su se posebni načini vezivanja ranaca, a izrađivala se i prilagođena 'transportna oprema', poput kaveza za piliće na nekoliko etaža, koji se nosio na leđima.
- Italiji se to, naravno, nije svidjelo, pa su kontrabandijere hvatali po gorskim putevima. Tada su ovdje postojale Guardia di finanza ili financijska policija, carabinieri i takozvani GAF-ovci, odnosno Guardia alla frointiera, koji su čuvali granično područje. Oni su imali pravo čak i pucati na konbtrabandijere i nekoliko ih je i poginulo. Kada bi ih zaustavili, oduzimali su im robu i trebalo je platiti velike kazne. Oni koji to nisu mogli, odlazili bi u zatvor, objašnjava Viviana, koja se prisjeća i priča svoje bake i starijih mještana koji su 'odgulili svoje' zbog šverca.
"Ruksak-kavez" za nošenje pilića
Zatvor je zatvor, no iscrpljeni nošenjem stvari po goleti Učke, znali su priznati i da bi se u njemu naspavali i najeli pa bi se kasnije šalili da su barem dobili kratki odmor, prisjeća se Viviana.
Čuvari bi, pak, dolazak uhićenika često iskoristili da iskoriste neko od njihovih znanja, poput šivanja, pa bi već kod drugog susreta u zatvoru spremali košulje koje trebaju biti pokrpane.
- Oni su isto često bilo mladići koje su pokupili u vojsku i nisu nužno htjeli biti u njoj. Neki su bili bolji, a neki lošiji. Naravno, puno je ovisilo i o periodu. Kada je zavladao fašizam, bilo je puno gore nego kada je tek došla Italija. U početku je, recimo, vlaškim govornicima bilo dozvoljeno da dio nastave u školama slušaju na svom jeziku međutim, pobjedom fašizma to više nije bilo moguće, veli Brkarić.
Južne padine Učke
Kontraband je trajao od trideset i neke, pa sve do kapitulacije Italije 1943. godine. Siromašne je stanovnike Šušnjevice i okolnih sela prehranjivao, vjeruje se, oko trinaest godina.
Prizemlje školske zgrade pretvoreno je u muzej
Pod muzeja karta je puteva kontrabande
Ekomuzej „Vlaški puti“
Priča o kontrabandijerima, koja se desetljećima prenosila tek usmenim putem, riskirajući svoj nestanak, sada je sačuvana od zaborava u Ekomuzeju 'Vlaški puti', zavaljujući grupi entuzijasta, predvođenih Vivianom Brkarić. A s njom je sačuvana i priča o vlaškom jeziku i tradiciji stanovnika Šušnjevice te ostalih sela u kojima se on ..
No, otvaranje ovog muzeja bilo je skoro slučajno i svojevrsna sreća u nesreći.
- Muzej je nastao tako što se urušio krov škole u Šušnjevici i zgradu je trebalo obnoviti. S obzirom na to da sam ja predsjednica udruge Spod Učke, koja se vlaškim jezikom bavi dugo godina, ponudili su mi da osmislim kako prenamijeniti prizemlje tijekom rekonstrukcije. Tada sam s timom koji su činili još Valter Stojšić kao dizajner, i Tamara Nikolić Đerić, koja je osmislila koncept eko-muzeja, došla na ideju za otvaranje 'Vlaških puta' . Međutim, problem je postalo financiranje. Nekoliko sam mjeseci tražila načine i konačno naišla na natječaj otvoren za nacionalne parkove i parkove prirode koji je bio idealan, ali smo ako imate mogućnost biti dio takve neke priče. Kada sam čula je da je Park prirode Učka jedan od kandidata, najavila sam se tadašnjem ravnatelju, snimili smo kratki filmić i otišli prezentirati ideju. U PP Učka tada su nam rekli: „Pa, nama je samo jedna takva jedna priča nedostajala da zaokružimo svoju“, priča Viviana danas.
Lorena Prodan Stankić
Interaktivni sadržaj
Ekomuzej „Vlaški puti“ tako je otvoren u sklopu projekta PP Učka „360 stupnjeva“ 2021. godine. Cijeli trošak otvaranja iznosio je oko 1,4 milijuna kuna (oko 185 tisuća eura), od čega je 15 posto podmirila Općina Kršan, dok je ostatak financiran iz EU fondova. U njemu sada rade dvije osobe na po pola radnog vremena. Uz Vivianu, posjetitelje kroz postav muzeja provodi još jedna poznavateljica kontrabande Lorena Prodan Stankić.
Veći dio dokumentacije koja je pomogla upotpuniti priču o kontrabandijerima, Viviana i suradnici pronašli su u riječkom arhivu. Često je najveća sreća bilo pronaći dovoljno entuzijastičnog arhivara koji bi se i sam zaigrao i olakšao nalaženje važnih podataka.
- Meni je zapravo bila velika želja zaokružiti priču svoje none i pronaći neki policijski zapisnik kada je ona uhićena. Našli smo, na kraju, jedan zapisnik, ali ne njezin, jer je toga ipak jako malo, veli Viviana, i dodaje da je osnovni cilj bio priču o životu u Šušnjevici i kontrabandi ispričati kroz priče ljudi koji su sve to doživjeli i živjeli.
Na jednoj od staza (M. Jokanović)
Planinari na stazama kontrabanda (M. Jokanović)
- Uredili smo i tematske staze „Putevima kontrabanda“, koje su dio eko-muzeja. Ukupno postoje tri i njima je moguće osjetiti kako su izgledali prelasci preko Učke. Ideja nam je bila da Ekomuzej ne bude samo interpretacijski centar, već da se izađe iz ovog prostora i doživi cjelokupna priča, kaže Viviana.
U proteklim je godinama snimljena serija kratkih filmova o kontrabandu, i to sa sudionicima s obje strane rute. Stvoreno je, zatim, mnoštvo informativnog i edukativnog materijala o vlaškom jeziku, a pred samim muzejom jedna je sjenica prekrivena slamom, po uzoru na krovove gospodarskih kuća kakve su na ovom području postojale do prije pedesetak godina. Vještina uplitanja slame osvježena je ujedno i radionicama izrade košara i bocuna koje se, pod mentorstvom Tonija Ljubičića iz Letaja, povremeno provode u Šušnjevici. Puno je, puno ideja i puno toga tek u najavi, kažu u Muzeju.
Ispreplitanjem rada „Vlaških puta“ te djelovanja udruge Spod Učke, u Šušnjevici se sada aktivno čuvaju nasljeđe jednog skoro iščezlog jezika, zatim priča o ljudima koji su preko Balkana stigli do Istre i u njoj ostavili značajan trag te jedne nesvakidašnje priče o deseljetnom švercu preko planine – sve što se ne smije propustiti.
Ako još niste posjetili „Vlaške pute“, vrijeme je! Pronaći Šušnjevicu, barem, nije nimalo teško.
Suvenirnica
Sjenica pred muzejom
Radno vrijeme muzeja je od 9-13h, od ponedjeljka do petka. Nedjeljom se muzej otvara za unaprijed najavljene organizirane grupe. Svim posjetiteljima pruža se interpretacijska šetnja kroz izložbeni materijal, a sadržaj je prikladan za sve starosne grupe.
Izvanredne aktivnosti, poput radionica i projekcija filmova, najavljuju se na stranicama Muzeja.
Za one koji žele nešto kompletniji doživljaj, Muzej organizira višesatne aktivnosti, koje uključuju i odlazak u prirodu.
- Primamo često grupe učenika, studenata i djece iz vrtića koji ovdje provode više vremena, a nudi im se mogućnost i da vani provedu cijeli dan. U pravilu se dijele u tri grupe, koje se smjenjuju na gledanju filma po svom izboru, šetnje kroz muzej i obilaska staze kontrabande, veli Viviana Brkarić.
Svoj dolazak izvan radnog vremena možete dogovoriti putem kontakata na sljedećoj stranici.
Markacije na stazama kontrabande
Staze kontrabande možete propješačiti i sami, djelomično ili u cijelosti, a njihove GPS tragove pronaći OVDJE. Mapa staza nalazi se i uz dvorište Ekomuzeja, a sve su rute označene specifičnim markacijama kontrabande, u obliku crvenog slova 'K'.
Sve staze prelaze Učku u smjeru istok-zapad, i spajaju podnožje planine na rubu Čepić polja s morem kvarnerskog zaljeva. Prosječna duljina je 10 kilometara.
Imajte u vidu da se radi o pravim planinarskim, na pojedinim mjestima čak vrlo zahtjevnim stazama, s velikom visinskom razlikom i nisu pogodne za izletnike i osobe bez planinarskog iskustva i pratnje.
Šupnjevica se nalazi na samoj državnoj cesti D500, koja povezuje Kršan i čvor Vranja (pored ulazom u tunel Učka s istarske strane).
Mošćenice (M. Jokanović)
