"JA TU ŽIVOTINJU JAKO VOLIM" 84-godišnji Mario Udovičić o svom tonu i pol teškom Sarožinu, najtežem volu Istre

- Desno je 'šti', livo je 'ca', 'oho' je da frma, 'daj' neka se leva. To traje koliko je istarskega života, otkad postoji istarski vol. Tako su vajk govorili, pojašnjava nam 84-godišnji Mario Udovičić naredbe dok iz svoje staje u zaseoku Gospodi, između Radetića i Kringe, izvodi Sarožina, višegodišnjeg rekordera brojnih smotri, najtežeg i ponajljepšeg vola Istre.

Kad s ovog svijeta, bog mu da zdravlja, jednog dana ode naš vedar i dojmljivo vitalan sugovornik Mario, s njim će otići dobar dio stare tradicionalne Istre. To je svijet koji, nažalost, ubrzano nestaje.

Ne zove se stoka bez razloga od davnina blago; enciklopedija bilježi i pojam 'živo blago'. Pred nezadrživim naletom turizma i kuća za odmor postupno nestaje tradicionalno selo. Prava je rijetkost u Istri vidjeti kravu. Mario ih ima 21, a i 12 konja, hrvatskih hladnokrvnjaka, sve to na deset hektara zemlje.

Mario je odbio prodati imanje kontroverznom Draženu Golemoviću

Mario svojedobno nije podleqao 'nemoralnoj' ponudi kontroverznog poduzetnika Dražena Golemovića da ovo divno imanje proda za dva milijuna eura. Kritičan je prema svim dosadašnjim režimima, ali ga silno iritira aktualni državni aparat, kao i županijska Agencija za ruralni razvoj Istre, no o tome nešto niže.

Unatoč zahtjevnom poslu, Mario zadržava vedrinu i upornost, prije svega privrženost i ljubav prema svojim životinjama. Na naše pohvale kaže: "Ja to volim, ali čujte, došla su lita. Lita su lita. To su 84 lita. Nisam kao prije. Još moren sve ujutro, popodne mi pomognu moji".

Vlasnik višegodišnjeg rekordera brojnih smotri, kojeg su primali svi predsjednici države Mesić, Josipović, Kolinda Grabar Kitarović (s čijim je ocem godinama prijateljevao), pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Mario Udovičić najpoznatiji je po silnim trofejima sa svojim istarskim volovima za koje se, doduše pogrešno, ustalio naziv boškarini.

- Boškarin je ime, a ne naziv pasmine. Boškarin je ime kao Sarožin, Galjardo, Bakin, govori Mario.

I prošlog ljeta na kanfanarskoj Jakovlji u kategoriji najtežeg vola pobijedio je njegov Sarožin (ime duguje širokim rogovima). Tada je bio težak 1.421 kilograma, a sad ovaj star osam i pol godina vol, kaže nam Mario, ima sigurno tonu i pol. Iako simbol Istre, istarski vol je zaštićena i ugrožena pasmina.

"Oni se vajk bodu, ali to je igra"

- Sad će imati sigurno preko tonu i pol. Nikad u Istri ni bilo težeg, veli Mario, koji tvrdi da težina vola ovisi o genetici.

Kad izađe van staje na čistinu s još dva vola, Sarožin je gazda. Ono što je nas, navikle vidjeti spore gotovo ukočene 'boškarine', ostavilo bez daha je kad se oslobođeni Sarožin protegnuo i skokovito potrčao livadom poput ogromnog psa. Tona i pol snage i ljepote.

"Oni se vajk bodu, ali to je igra", veli Mario pa se vraća u prošlost: "U našem selu je, kad sam ima petnajs-šesnajs lit, bilo preko 300 istarskih govedi. Nisu se uni put držale mlikarice, samo istarska goveda. Sve se delalo š njima, a sad nema niko niš ko ne ja. Zamijenili su ih traktori koji su došli 1958. godine".

"Kad su stari istarski ljudi imali vole, živili su do 25 pa i do 30 godina. Dok su ga zubi i noge nosili. Jer su ljudi sve delali š njima", nastavlja.

- Dela je od jutra do sutra. Ili se ždribe, ili se  tele, vajk nešto moraš, skroz si kod njih, dodaje.

Trofeji

"Nije to samo to. Kako bi vam reka. Ja tu životinju jako volim. Vole i krave. Oni imaju nešto posebno. Ako se ti prilagodiš njemu, on te posebno razumije. Ja se sjećam kad san ja bija mlad. Mi bi orali š njima, on je hodija kadi san mu reka. Sami, bez da greš za njima. Samo 'šti' i 'ca' si nadaleko vika".

"Mi smo bili dica bez matere i oca"

Od malih nogu je Mario s kravama. Rođen je 24. veljače 1939. godine.

"Mi smo bili dica bez matere i oca. Nas je bilo šest, odgojila nas je maćeha. Mama mi je umrla kad sam ima šest miseci. Tata mi se preženija", veli Mario. Otac mu je poginuo na kraju Drugog svjetskog rata, kad je Mario imao šest godina.

- Najprije san finija malu maturu u Pazinu, a pokle san kao dijete palog borca poša u Riku.  Mene su 1954. dali u brodograđevno-industrijsku školu u Riku, tamo san dela u kovačiji. To je prvo bila vojna, a zatim civilna škola. Iz Istre su tu došli puno njih ča su bili dica palih boraca, kasnije , priča nam Mario, koji je nakon srednje škole trebao ići u Trogir kao kovač, ali je odustao. Zov poljoprivrede bio je jači.

Mario ima i 12 konja, hrvatskih hladnokrvnjaka

"Vajk san patija za tim", kaže, iako je od 1958. do 1960. radio kao kovač u Krapnju, no onda je teže obolio od meningitisa i uretritisa te bio operiran. Poslije radi i u Kamenu Buje, pa kao prekvalificirani automehaničar u Auto moto društvu u Pazinu. Vodio je i jahački klub u Funtani od 1968. do 1970 godina. Mario se ženi 1960. s četiri godine mlađom Katarinom, s kojom ima dvije kćeri i dva sina. Supruga je, nakon 60 godina braka, umrla prije dvije godine.

Uočavamo na zidu fotografiju na kojoj je, uz Marija i njegove volove, bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Mario je prijatelj Kolindina oca mesara

- Njoj je tata Branko Grabar, s Grobnika, bija je tu puno puti. On je bija mesar, ima je preradu i mesnicu i otkupljiva je stare krave za preradu. Mi smo u ono vrijeme bili prijatelji,  bija san ja i kod njega. On je 43. godište, nisan čuja da je umra, veli naš sugovornik.

O njegovom borbenom karakteru govori i to da je Mario u Rijeci 1956./57 trenirao boks. Nastupao je u srednjoj kategoriji na omladinskom prvenstvu Hrvatske. Sjeća se svega, riječkog boksača Hosta koji bio prvak Hrvatske u teškoj kategoriji. No, tu nije kraj sportskom dijelu Mariove biografije: kao 18-godišnjak igrao je kao senior nogomet u riječkom Orijentu.

Vraćamo se boškarinima, pardon volovima. 

- Tega više nema. Volovi kad su orali po lozama, on je hodija bez problema, ni bilo tu 'će ići tamo, će vamo'. On je poša, drža glavu u bok, po rubu brazde... po rubu, po rubu. Istarsko govedo je inteligentno govedo. Ali, kako bi vam reka, zavisi i od gazde. Jer, glejte, i naša država bi bila inteligentnija da je drugačije, skreće naglo Mario u kritiku raspuštenosti, birokratiziranosti i sporosti sistema koja ga jako košta i novaca i živaca. Ogorčen je. Moli nas pritom da ga ne izazivamo da kaže što misli o AZZRI-u, Agenciji za ruralni razvoj Istre.

- Anke me nemojte pitati, uzmu stoku, a plate nakon tri mjeseca.  Za vrijeme Jugoslavije bimo došli na sajam, bi došlo 150-200 komadi govedi, telci, svega. Doša bi nakupac, kupija i platija odmah. A sad kad daš ti njima stoku (jer šenicu nemaš kemu ni dati), čekaš tri miseca. Pa čekajte, pa to je sramota, kaže Mario.

- Bez discipline i bez kulture nema života. Za vrijeme  Jugoslavije si moga prodati ovcu, kravu, tele, sve, a sad ku je imaš je nemaš kemu prodat. Milost Božja. Neću lagati da ja nisam kupova i prodava, pa me ljudi pitaju: "Mario, ćeš kupiti?" Ja sam odustao od tega. San bija na jednom predavanju na kojem je jedan mlad čovjek za stočarstvo reka da će se to popraviti.

"Slušaj mladić', san reka, 'nećemo imati kemu dorovati, a ne prodavati". Ljudi ih više neće prihvatiti. Imate ljudi, da mu daš govedo, on neće nanke da ga vidi. Ali je kriva država. Ovo što oni rade je neugodno govoriti jer je sramota. Moram pisati kadi san kupija sijeno. Ma ki će to. Ko sam ja seljak, pušti me da delan, a ti me nemoj samo iskorištavati tom papirologijom.

Piši ovo, piši ono, kadi sam ja kupija sijeno. Pa to je sramota. Mi se, izvinite gospodine, vraćamo sto godina nazad. Ja se sjećam kad su naši stari ljudi delali pod Italijom. Isto se tako delalo. Vratili smo se sto lita unazad. Ja nisam ni komunizam volija, znate, da izvinete, ali ovo je što sad došlo, to je još huje. Jeno se dogovore, drugo plate. Je to normalno da jena Istra nema ni jednog otkupa za stare krave. Ča ni to sramota. Daju poticaj na zemlju. Daj subvenciju na ono što proizvodiš, pa bi ljudi držali", odvažno govori Mario.

"Ako si bija komunista, si ima sve, ko i sada, ako si HDZ. Kad san finija u Riki, su me pitali dal ću za komuniste. Ja nis stija poj, ni sad u IDS, ni nideri. Ja sve to mrzim. Jer ti, ko si nekome prodan, to je brižno. Ja sam za sebe", nastavlja.

Pitamo ga na kraju je li spašen istarski vol.

 - Ne, nije spašen. Mi bi morali imati preko sedam hiljada grla ako će biti spašeno istarsko govedo, veli Mario, ističući pritom da istarski vol ne bi bio zaštićen da nije bilo pokojnog Miroslava Habera.

'Ajde, najdite mi jenega direktora'

S govedom ima posla svih sedam dana, ali nije teško ako se taj posao radi s ljubavlju.

- U našoj državi bi oni htjeli više papirologije nego rada. Za vrijeme Jugoslavije direktor poduzeća drva Javora je ima tri miljara ljudi zaposlenih, a je doma ima svoje tovilište blaga. A povidajte vi meni ki bi u Istri bija direktor i drža blago? Ajde, najdite mi jenega.