Na Verudi, kod tržnice postoji jedno posebno stablo japanske trešnje. I tu počinje nešto meni najzanimljivije. Na istom deblu dvije boje cvijeta. Bijela i ružičasta. Prilikom cijepljenja nije uklonjen izdanak podloge
Na Verudi, kod tržnice postoji jedno posebno stablo japanske trešnje. I tu počinje nešto meni najzanimljivije. Na istom deblu dvije boje cvijeta. Bijela i ružičasta. Prilikom cijepljenja nije uklonjen izdanak podloge
Postoje stabla pored kojih prođeš, a postoje i ona zbog kojih staneš. Japanska trešnja pripada toj drugoj vrsti.
Poznata pod latinskim nazivom Prunus serrulata jedno je od onih stabala koje ne prolazi nezapaženo. Njezini cvjetovi u nijansama od gotovo bijele do duboko ružičaste, dolaze u raskošnim oblacima koji na nekoliko dana potpuno promijene prostor. Ne nudi plod niti funkciju u klasičnom smislu. Ona postoji zbog doživljaja.
Zbog onog trenutka kad podigneš pogled i shvatiš da si, makar na trenutak, zaboravio na sve ostalo.
To nije stablo za svakoga. Nije za one koji traže trajnost i stalnost. Ona je za ljude koji znaju da ljepota ne mora trajati dugo da bi bila vrijedna. Za one koji su spremni stati i gledati.
Većina primjeraka uzgaja se cijepljenjem, hortikulturnom tehnikom u kojoj se jedna sorta spaja na drugu, najčešće na snažnu “običnu” podlogu. Time se čuva točan oblik, boja i karakter cvijeta. Ništa nije prepušteno slučaju i upravo zato ova stabla izgledaju gotovo savršeno. A onda ih ljudi jednostavno gledaju.
U Japanu postoji riječ hanami, običaj promatranja cvjetanja trešanja, uživanja u prolaznoj ljepoti cvjetova. Ljudi se okupljaju ispod stabala, razgovaraju, šute, gledaju. Ne rade ništa “korisno”. I baš zato … rade sve.
U Tokiju i Kyotu, gdje je nastala tradicija hanami, ljudi stoljećima dolaze pod trešnje samo da bi promatrali njihov cvat. Izvan Japana, najpoznatiji prizor nalazi se u Washingtonu gdje su trešnje posađene kao dar Japana 1912. godine. Slični trenuci događaju se i u Brooklynu u New Yorku, u pariškim parkovima poput Jardin des Plantes, te u Londonu u Kew Gardens i Greenwich Parku, gdje sam imala priliku doživjeti kako grad na nekoliko dana postaje pravi doživljaj.
Ali meni jedan od dražih trenutaka događa se ovdje, u Titovom parku u Puli. Kad stanem ispod te krošnje, kao ispod kišobrana i na trenutak zaboravim sve. I cvjetovi nisu više samo cvjetovi. Postanu tišina koja lebdi. Svi se zvukovi grada povuku.
Misli uspore. Planovi prestanu biti važni. Samo stojiš i gledaš. A onda se dogodi nešto još zanimljivije. Netko stane pored tebe. Pa još netko. Pogledi se počnu dizati. Ljudi koji su prolazili bez da su gledali, odjednom zastanu. I ubrzo više nitko ne gleda ravno. Svi gledaju gore.
Ruke posegnu za mobitelima iz potrebe da zadrže taj trenutak koji već klizi. I na tih nekoliko minuta bez dogovora nastane zajednička tišina. Grad ne stane, ali ljudi stanu. I upravo u takvim trenucima počneš primjećivati stvari koje inače ne vidiš.
Na Verudi, kod tržnice postoji jedno posebno stablo japanske trešnje. I tu počinje nešto meni najzanimljivije. Na istom deblu dvije boje cvijeta. Bijela i ružičasta. Prilikom cijepljenja nije uklonjen izdanak podloge.
Struka bi rekla … greška. Ali ono što vidiš ne djeluje kao greška. Jedno stablo. Dvije priče. I cvjeta s obje. Jer dok gledaš tu “grešku”, počneš gledati svoje.
Koliko toga u životu pokušavamo odrezati jer ne odgovara slici koju želimo pokazati? Koliko toga proglašavamo viškom, pogreškom, nečim što treba ukloniti da bi sve izgledalo “ispravno”?
A možda baš u tim dijelovima koji odskaču leži ono najistinitije. To stablo nije savršeno i baš zato je potpuno. Ne skriva, i ne ispravlja. Jednostavno cvjeta. Ono što nazivamo “greškom” ponekad je samo dio koji nismo naučili prihvatiti. A ono što tada vidimo nije samo stablo.
Vidimo onaj dio sebe koji nikada nije bio pogrešan, samo smo mu predugo branili da procvjeta. I svejedno … nije odustao.
I zato se vraćam na početak. Na travnjak. Kao što prerana košnja uklanja ono što tek treba živjeti, tako i šutnja uklanja svaku mogućnost promjene prije nego što uopće dobije priliku. Reagiramo kada trava nije pokošena ali ne reagiramo kada sustavi ne funkcioniraju. Kosimo gdje bismo trebali pustiti da raste, ali šutimo gdje bismo trebali progovoriti
Puno je takvih ljudi već otišlo, lica koja su činila kulisu mog odrastanja. Ljudi koji su bili “uvijek tu”. I svaki njihov odlazak ne odnosi samo njih, odnosi i jedan sloj života, osjećaj sigurnosti, komad bezbrižnosti koji se više ne vraća
Sljedećih desetak dana to je najljepši dio godine u vrtu. Svako jutro izađem van i pogledam prema stablu. I svako jutro ima nešto novo za reći. Još jedan cvijet. Pa još dva. Pa cijela grana. Magnolija nikada ne procvjeta odjednom. Ona to radi polako, gotovo ceremonijalno, kao da zna da ljepotu treba rasporediti kroz vrijeme
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
