Naklonost spram koprive

Piše Tatjana Gromača Vadanjel

O koprivi nisam pisala nikada. A trebala bih, jer ona to zaslužuje. Ne samo zbog njene ljekovitosti, za čovjekovo tijelo, pa time i za dušu, već i zbog njene potlačenosti, zabačenosti, prezira kojim je obasipamo.

Njen je položaj u prirodi trećerazredan, u rangu kakve divlje travuljine koja čovjeku prije može naštetiti nego pripomoći, koja se razmnožava tako snažno da je treba stalno iznova kositi, poput ozloglašene ambrozije.

Uz to, držimo i da je ružna. Ne zavrjeđuje niti usputan pogled, zbog svoje ružnoće.

Svojevrsna tajna

Koliko god je za čovjeka zdrava, a zdrava je na način gotovo nemjerljiv s bilo kojom drugom samoniklom biljkom, koliko god mu se ona, sa svojom ljekovitosti, besplatno i sama od sebe, na mnogim mjestima uz ceste, kuće i okućnice, nudi na korištenje, toliko, pa još k tome i triput više, čovjek na koprivu gleda s prezirom, pomalo i s gađenjem - s trajnim omalovažavanjem.

To niti približno nije iz razloga jer ga prava, ljekovita kopriva, može opeći, ožariti. Ne, čovjek koprivu ne voli iz nekog razloga tajanstvenog, samo njemu znanog razloga. A možda je razlog njegove omraze i za njega samoga, svojevrsna tajna?

No, sigurno je da, unatoč njene odbačenosti, prezira kojim je uvijek rezervirano pogledamo – čak i onda kada je krotko uvezana u uredne stručke, poput kakvog muzejskog artefakta, ukroćeno položena na tezgi tržnice i ponuđena za kakav minimalni euro–dva, ipak, ima i onih koji spram koprive gaje blagu naklonost.

Ta naklonost, moguće, dolazi i zbog ovakvog njenog ponižavajućeg, potpuno u neskladu sa zbiljskim vrijednostima koje posjeduje, položaja.

Prašnjava od rasta uz kojekakve drumove, uz pomalo vlažne pa presušene jarke, u koje su bačene svakojake plastične stvari – olinjali lavori i napukle kadice za pranje male djece, izgažene vrtlarske cipele, ulubljeni aluminijski bubnjevi davno otkazanih perilica, i još mnogo sličnog, kopriva čini se kako voli nicati na takvim od društva prikrivenim, poroznim; prezirom i tabuom, ili njegovim prekoračenjem; otpisanim mjestima.

"Bitak za smrt"

U njoj je nešto što se protivi našem ljudskom bijegu od onog nedoličnog, ružnog, odbačenog, prezrenog, čak katkada i zastrašujućeg.

Ako se prisjetimo nekih misli filozofa Heideggera, koji je pisao o vezi između smrti i bitka, opisujući ljudsku egzistenciju kao “bitak za smrt” (Sein zum Tode), govoreći o tome kako smrt, kao svetište nebitka, skriva u sebi mogućnost bitka, možemo ovu složenu filozofsku misao, koju, kao i druge Heideggerove temeljne postavke, nije moguće jednostavno tumačiti, vidjeti dijelom i u jednoj jednostavnoj i doslovnoj slici kao potvrđenu – u slici skromne koprive, koja jako rado, možda čak i najradije, voli rasti u gustim i valovitim, bujnim nanosima negdje iza ili ponad ljudskih groblja, na onim mjestima gdje završava urednost grobnih humaka, i kamo se - samo malo iza kamenih ili mramornih spomenika, odlazi na velike hrpe odbaciti uvelo i pokislo cvijeće - nekad bujne i pompozne, natjecateljski raspoložene cvjetne aranžmane, izgorjele i žmarene plastične lumine, čak i one sa baterijskim svjetlom…

Najčišća i po snazi svog žarenja najkrepkija, time i najzdravija, zacijelo onda i najčednija

Eto, tamo, opet na tim zabačenim mjestima, koja svjedoče o našem nemaru, nečistoći, o nemogućnosti da svojom stvarnosti ovladamo tako, a da negdje iza ugla nešto uvelo i ružno od tuđih i od vlastitih očiju ne samo zguramo i sakrijemo, nego i grubo, s gađenjem odbacimo, i u toj gesti odbacivanja s time konačno zatvorimo tu priču - tamo baš najradije izbija, buja i raste najčišća i po snazi svog žarenja najkrepkija, pa time i najzdravija, zacijelo onda i najčednija, kopriva.

Od prapovijesti, pa do današnjih dana, ljudski je um, i ne samo kroz mitove i religije, kroz običaje i rituale, naginjao k tome da pronađe nekakav izlaz, koji će stajati i na zagasitom koncu vlastite, nikad razmršene tmine, kako bi ponovno iznašao nekakvo svjetlo.

Ondje gdje je nebitak potpun i konačan, ponovno prodire misao o prividu - prividu nebitka kao takvog, i o prodoru kroz tu konačnu misao onog životnog, novog.

I možda je baš u tome razlog da neki gaje osobitu naklonost spram te snažne i zdrave, životvorne koprive, odbačene i prezrene, gažene i ružne, koja evo i unatoč svemu i dalje raste, ljubeći baš ta mjesta koja simboliziraju našu ljudsku tamu, strah od nje, kao da hoće ukazati na to da se tek pogledom na tamu, priznavanjem iste, stiče snaga punih životnih udisaja, ljekovitih i krepkih tinktura i napitaka - o juhama i savijačama da i ne govorimo.