PORAZ URBANIZMA: Kome danas uopće pripada grad? Grad nije turistički proizvod. Grad je prije svega dom

Ponekad je dovoljna jedna sasvim bezazlena objava na društvenim mrežama da otvori pitanje koje je puno veće od fotografije ili duhovitog komentara koji ju prati.

Upravo se to dogodilo meni.

Dok sam uređivala kolumnu na sasvim drugu temu, napravila sam kratku pauzu i otvorila društvene mreže. Među brojnim objavama zaustavila sam se na jednoj. Uz fotografiju ljudi koji u subotu u 06:30 ujutro trimaju travu stajao je komentar: “U jednoj turistički ovisnoj zemlji negdje na Balkanu… Dobro jutro, turisti! Nećete vi spavati ako mi moramo raditi!”

Priznajem, nasmijala sam se. Razumijem poantu. Nikome nije ugodno kada ga ujutro probudi zvuk trimera ili kosilice. Ali što sam dulje razmišljala o toj objavi to je bilo jasnije da ona uopće nije o trimeru. Trimer je bio samo okidač. Pravo pitanje bilo je puno veće.

Kada smo počeli vjerovati da ljudi koji ovdje žive moraju svoj život prilagođavati turistima?

Ne pišem ovo kao netko kome smeta turizma. Naprotiv. Dio mog posla također ovisi o ljudima koji ovdje dolaze. Turizam je važan. Donosi posao, razvoj i život mnogim obiteljima.

Ali postoje granice.

Onog trenutka kada zbog turizma počnemo mijenjati način na koji funkcionira svakodnevni život, više ne govorimo samo o turizmu. Govorimo o kvaliteti života, o ravnoteži i, na kraju, o tome kome grad zapravo pripada.

Jer grad nije hotel, niti kulisa. Grad je nečiji dom.

Ali taj problem nije nastao preko noći. Nije počeo jednim jutarnjim trimerom niti jednim komentarom na društvenim mrežama. Taj komentar bio je samo podsjetnik da smo gotovo neprimjetno počeli prihvaćati nešto što ne bi smjelo postati normalno, a to je da ljudi koji ovdje žive svoj život prilagođavaju ljudima koji su ovdje privremeno.

Kao krajobrazna dizajnerica naučila sam da urbanizam nije samo pitanje cesta, parkirališta i zelenih površina. Urbanizam je odraz naših prioriteta. Svaka odluka o prostoru zapravo odgovara na jedno jednostavno pitanje: Kome ovaj grad treba služiti?

A posljednjih godina kao da sve češće odgovaramo turističkoj sezoni. Kad god se pojavi problem, rješenje je uvijek isto. Još jedno parkiralište. Još jedna prometna traka. Još jedan kružni tok. Još jedna asfaltirana površina. Sve kako bismo tijekom nekoliko ljetnih tjedana prihvatili što više automobila, što više ljudi.

A grad ne živi samo u srpnju i kolovozu. Grad živi svakog dana. Prostor nije beskonačan. Svako novo parkiralište znači manje mjesta za drvored. Svaka nova prometnica znači manje prostora za park, igralište ili trg. Svaki novi metar asfalta ostaje desetljećima iako je izgrađen zbog nekoliko tjedana najvećih gužvi.

I onda se čudimo što gradovi postaju sve topliji! Što nestaje hlada, što javni prostori više nisu mjesta na kojima ljudi žele boraviti!
Znate zašto? Zato što smo, umjesto da planiramo gradove za život, počeli planirati gradove za sezonu. A upravo zato jedan jutarnji trimer više nije priča o buci. On je samo simbol izgubljene ravnoteže između turizma i života.

Jer turizam nije problem. Problem nastaje onog trenutka kada zbog turizma počnemo mijenjati način na koji živimo, radimo i planiramo prostor. Turisti dolaze na nekoliko dana. Stanovnik ostaje cijeli život.

I upravo bi to trebalo biti polazna točka svake odluke koju donosimo o gradu.

Sjećam se ljeta kada se o tome nije ni razmišljalo. Ljudi su ujutro odlazili na posao. Poslijepodne bi otišli na plažu. Navečer bi se našli u gradu na sladoledu ili šetnji. Turista je bilo. I grad je bio pun života. Ali taj život nije bio predstava za turiste. Bio je stvaran. Turisti su dolazili u grad koji je živio svojim ritmom. Nisu očekivali da se taj ritam promijeni zbog njih. Upravo ih je taj život privlačio.

Upravo suprotno. Turisti dolaze zato što žele doživjeti London onakav kakav jest. Čini mi se da smo to upravo zaboravili. Najveća vrijednost jedne destinacije nije savršena kulisa.

Najveća vrijednost svake destinacije jest njezin stvarni život. Jesmo li, pokušavajući razviti turizam, zaboraviti razvijati život?

Ljudi ne putuju da bi gledali kulisu. Putuju da bi nakratko postali dio nečijeg života. Da čuju žamor na rivi, da vide ljude kako piju jutarnju kavu, da osjete miris kruha iz obližnje pekare, da čuju zvona crkve, da vide djecu kako se igraju na trgu. Da dožive grad koji živi svojim ritmom.

Jer upravo je život najveća vrijednost svake destinacije.

Grad nije turistički proizvod. Grad je prije svega dom. A onog trenutka kada zbog turista počnemo gasiti život grada ne stvaramo bolju destinaciju, počinjemo graditi scenografiju.

I zato, sljedeći put kada vas u rano jutro probudi zvuk trimera, zapitajte se tko je ustao prije svih kako bi grad u kojem ste se probudili bio zelen, uredan i živ.

Zbog svih nas koji ga nazivamo domom.
I zbog onih koji su upravo zbog takvog života odlučili doći.