SNIJEG PREKRIVA SVE JEDNAKO…I RUŠEVINE I PALAČE Kako nas Priroda još jednom pokušava naučiti lekciju o jednakosti

U cijeloj je Istri pao snijeg. To je zaista rijetkost.

Tišina koja ne pripada ovom krajoliku, a ipak mu savršeno pristaje. I u toj tišini granice koje ljudi uporno crtaju…nestanu. Ne vide se sela ni gradovi. Ne razlikuju se općine, povijesne karte ni zamišljene crte razdvajanja. Snijeg padne i prekrije sve jednako. I ruševine i palače.

I dok je krajolik nestajao pod snijegom, a ja se kretala kroz njega….. Vozila sam se cestom i u jednom trenutku shvatila da ne vidim granice. Ne vidim rubove kolnika. Ne vidim bijelu crtu koja razdvaja jednu prometnu traku od druge. Snijeg ih je izbrisao.

Ne po jeziku, vjeri ili povijesti, nego po pravu na dostojanstvo, život i prostor pod istim nebom. Jednaki u krhkosti. Jednaki u prolaznosti. Jednaki pod zemljom koja nas nosi i koja nas na kraju sve primi. I to me iznenada zaustavilo u mislima. Jer bez tih crta, bez oznaka i linija, cesta je postala samo prostor. Prostor kojim se krećemo zajedno, opreznije, sporije, svjesnije jedni drugih.

Tada mi je postalo jasno koliko su granice na koje se svakodnevno pozivamo…umjetne. Nacrtane, dogovorene, održavane strahom. Priroda ih ne poznaje. Ne treba ih.

Snijeg ne zna gdje prestaje jedno, a počinje drugo. Ne zanima ga tko pripada kojoj strani, kojem imenu, kojem kalendaru.

I baš u toj bjelini, u toj privremenoj tišini osjetila sam olakšanje. Kao da je netko na trenutak maknuo teret stalnog razvrstavanja. Kao da je moguće živjeti bez potrebe da se neprestano dokazuje tko si, što si i kome pripadaš. Snijeg me podsjetio na jednostavnu istinu…da granice ne postoje same od sebe. Mi ih stvaramo. Mi ih održavamo. I mi ih koristimo često ne da bismo se zaštitili, nego da bismo se razdvojili.

I dok sam vozila, bez jasnih linija pod kotačima, pomislila sam koliko bi nam svima bilo lakše kad bismo barem ponekad dopustili da te crte nestanu. Ne zato da bi nastao kaos nego da bismo se sjetili odgovornosti prema drugome.

Jer kad nema linije koja te štiti od drugoga, moraš voziti pažljivije. Gledati dalje. Računati na čovjeka ispred sebe.

I upravo tada, u toj bjelini bez granica, postalo mi je jasno koliko brzo ljudi, čim se snijeg otopi, ponovno posegnu za crtama. Koliko nam nedostaje sigurnosti bez podjela. Koliko se bojimo prostora u kojem smo svi samo….ljudi.