Suhozidi Istre: kako nestaje baština kad se vadi kamen po kamen

Piše: Iva Tominović Matas

Suhozidi su jedan od najstarijih i najprepoznatljivijih elemenata istarskog krajolika. Građeni bez veziva, samo pažljivim slaganjem kamena, oni su stoljećima oblikovali pejzaž, određivali međe, štitili maslinike od erozije i bure… i bili tiha arhitektura koja je pratila život ljudi.

U Istri gdje je kamen jednako prisutan kao i zrak, suhozid nije bio ukras nego potreba. Iz zemlje se vadio kamen kako bi se zemljište uopće moglo obrađivati, a taj isti kamen slagao se u strukture koje i danas svjedoče snazi ljudskog znanja, ruku i upornosti.

No iako su suhozidi simbol narodnog umijeća i dio identiteta krajolika, danas se suočavaju s nečim što ih ugrožava više od vjetra, kiše i vremena…modernom, nasilnom gradnjom.

Kad stoljeća nestanu u minuti

S uvođenjem teške mehanizacije i ubrzane gradnje, mnogi suhozidi u Istri ne nestaju polako nego naglo. Buldožer prođe jednom, i zid koji je postojao još od 19. stoljeća jednostavno je sravnjen.
Ono što je nekoć stvarano danima, mjesecima, godinama…danas se može izbrisati u nekoliko sekundi.

Pritom se ne uklanja samo kamen. Uklanja se dio pejzažne memorije. Uklanja se dio identiteta.

Suhozidi su u Istri imali jasnu funkciju: razgraničavali su posjede, čuvali tlo od erozije, stvarali mikroklimu za masline i vinovu lozu, služili kao orijentacija pa i kao ekološki koridori za životinjski svijet.

Iako je umijeće gradnje suhozida uvršteno u UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine, stvarnost na terenu često govori suprotno.

Mnogi investitori i izvođači ne prepoznaju vrijednost ovih struktura niti razumiju njihovu funkciju. Ti zidovi nisu dekoracija: oni su sastavni dio sustava koji je održavao ravnotežu krajolika. Umjesto da se uklapaju u teren, mnogi današnji projekti guraju teren da se uklopi u njih.

Niveliranje do nule, betoniranje površina, agresivno “čišćenje” parcela…sve to sustavno briše tragove tradicionalne istarske arhitekture.

A kad se baština briše, stvara se prostor koji više ne pripada nikome.

Što se dogodi kad vadimo kamen po kamen? Suhozid ima svoju jednostavnu ali moćnu logiku. On drži zato što svaki kamen ima svoju funkciju.

Nijedna fuga nije slučajna. Svako malo kamenje u unutrašnjosti podupire ono veliko izvana. Sve je povezano. Ako iz suhozida izvadite samo jedan ključni kamen, zid još neko vrijeme može stajati. Ako ih izvadite deset, držat će se na rubu ravnoteže. Ako vadite redom, strpljivo, bez imalo svijesti…zid će se urušiti. Ne zato što je loše građen, nego zato što više nema što držati.

Tako nestaje i baština. Ne odjednom, nego kamen po kamen. Odlukom po odlukom. Dozvolom po dozvolom. Nemarom po nemarom.

I kad se zid jednom uruši, ne vraća se lako. Treba ponovno znanje, ruke, volja, vrijeme.

A mi danas, paradoksalno, rušimo brže nego što znamo graditi.

Društvo koje ne čuva baštinu…gubi tlo pod nogama. Suhozidi nisu samo fizička struktura. Oni su kultura poštovanja prema prostoru. Podsjetnik da je čovjek kroz povijest surađivao s krajolikom, a ne dominirao nad njim. Kad ih rušimo bez milosti, pokazujemo da ne poštujemo ni prostor, ni povijest, ni napor onih koji su prije nas gradili.

A društvo koje ne čuva svoje temelje, koje ne mari za svoj identitet, koje ne vidi vrijednost u vlastitoj povijesti… gubi stabilnost jednako brzo kao i zid iz kojeg netko uporno vadi kamenje.

Urušavanje ne počinje velikim lomom. Počinje gubitkom malih elemenata, onih koji “ne izgledaju bitni”. Ali upravo ti elementi drže sve ostalo.

Vrijeme je da ponovno naučimo gledati zid

Suhozid nije samo zid. On je lekcija: o strpljenju, o suživotu s prostorom, o tome što znači graditi nešto što nadživljava tebe/nas.

U trenutku kad se Istra ubrzano mijenja, upravo suhozidi mogu biti podsjetnik na ono što daje identitet, autentičnost i ravnotežu krajoliku.

Čuvati ih nije romantična ideja. To je odgovornost prema prostoru, povijesti i budućnosti. Jer ono što danas srušimo, naši potomci više neće moći vidjeti, osim možda na fotografijama. A ako želimo da Istra i dalje bude Istra, a ne bilo koja druga betonirana obala Mediterana, tada suhozidi nisu prošlost.

Oni su temelj.

I dok god ih štitimo, čuvamo i učimo o njima….ne čuvamo samo krajolik…čuvamo trag tko smo bili i komad onoga tko želimo postati.