ZABRANA NIJE KRAJ RAZVOJA, NEGO POČETAK ODGOVORNOSTI O simbiozi, inteligenciji i granici između mogućnosti i odgovornosti

Znate li što je simbioza? Odgovor ćemo najlakše pronaći u prirodi. Pčela dolazi cvijetu po nektar kojim se hrani. Dok prelazi s cvijeta na cvijet na svojem tijelu prenosi pelud i tako biljci pomaže da se razmnožava. Ispod zemlje korijenje biljaka povezuje se s gljivama. Gljive biljkama pomažu doći do vode i hranjivih tvari, a zauzvrat od njih dobivaju šećere potrebne za život. Ptici treba stablo na kojem će saviti gnijedo, a ptica sjemenke stabla može odnijeti daleko i tamo mu pomoći da se proširi.

Na takvim odnosima počiva priroda jer u prirodi nitko ne živi potpuno sam. Takvu blisku povezanost različitih organizama zovemo simbiozom. Simbioza ne znači da su svi u tom odnosu jednaki, da trebaju isto ni da među njima nema sukoba.

Simbioza znači da su pronašli način postojati zajedno. Na tom načelu priroda opstaje milijunima godina. U prirodi postoje različiti oblici zajedničkog života. Ponekad od odnosa korist imaju obje strane i takav odnos nazivamo uzajamnošću. Ponekad korist ima samo jedna strana dok druga zbog toga ništa bitno ne dobiva ali joj se ne nanosi ni šteta. A postoji i odnos u kojem jedna strana ima korist ali druga zbog toga slabi. Takav odnos nazivamo parazitizmom.

Parazit može neko vrijeme uspješno živjeti na račun domaćina ali kada ga potpuno iscrpi ili uništi, uništio je i uvjete vlastitog opstanka. Simbioza pokazuje kako živimo zajedno tj. stvaramo li odnos u kojem obje strane mogu napredovati, uzimamo li nešto, a da drugome ne nanosimo štetu ili vlastitu korist ostvarujemo tako da nekoga drugoga postupno iscrpljujemo.

Upravo to pitanje iz prirode moramo prenijeti na svoj odnos prema prostoru, razvoju i drugim ljudima.

Moja dva posljednja teksta bavila su se naizgled različitim događajima. U jednom sam pisala o lokvi zatrpanoj radi izgradnje solarne elektrane, a u drugom o prosvjedu u Raši protiv spaljivanja otpada u Koromačnu. Te dvije priče otvorile su prostor za ovu kolumnu i pitanje koje ih povezuje. Kakav odnos gradimo prema prirodi i ljudima? Odnos uzajamnosti ili odnos iscrpljivanja?

Kod zatrpane lokve investicija je dobila prostor, a priroda izgubila stanište. U Koromačnu industrija ostvaruje svoju gospodarsku korist, dok ljudi koji ondje žive traže odgovore o mogućim posljedicama Za svoje zdravlje. U oba slučaja korist je na jednoj strani, a rizik se prebacuje na drugu. To nije suživot.

Onima koji takav odnos propituju često se govori da trebaju prihvatiti realnost jer život nije crno-bijel. I doista nije. Treba nam energija ali lokva nije prazan prostor. Treba nam industrija ali ljudi imaju pravo znati što će udisati.

Kako bi, dakle, simbioza izgledala kada bismo je iz prirode prenijeli u način na koji gradimo, proizvodimo i upravljamo prostorom?
Simbioza bi u razvoju značila ostvariti svoj cilj ali pritom ne uništiti sve što nam stoji na putu. Jer pronaći prostor, ukloniti sve što smeta, prakriti ga betonom i izračunati zaradu nije osobito inteligentno. Treba vam novac, dozvola i dovoljno jaki strojevi. Kao što nije inteligentno dovesti otpad, spaliti ga i brigu o posljedicama prepusti ljudima koji žive blizu.

Inteligencija je kada treba ostvariti cilj ali i sačuvati ono što je živo, vrijedno i nezamjenjivo. Kada treba zbrinuti otpad, a pritom zaštititi zdravlje, zrak i osjećaj sigurnosti ljudi. Nije svako “ne” neprijatelj razvoja. “Ne” je često granica na kojoj mogućnost susreće odgovornost.

Zato postoje institucije. One bi trebale biti mjesto na kojem se privatni interes susreće sa javnim dobrom. Mjesto koje zastupa zdravlje ljudi, vrijednost prostora, živo stanište i posljedice koje će ostati dugo nakon što projekt bude završen.

A institucije nisu nešto nevidljivo i daleko. Čine ih ljudi koji imaju znanje, zakonske alate, položaje i moć zatražiti izmjene ili odbiti loše rješenje. Njihov posao nije samo provjeriti dopušta li zakon neki projekt jer ono što je zakonito nije uvijek i dobro, odgovorno ili pametno.

Vi koji ste roditelji znate da kad djetetu kažemo “ne” da to ne znači da ste protiv njegovog razvoja. Kažete mu “ne” zato što vidite posljedice koje ono još ne može vidjeti. Isto vrijedi za institucije. Kada investitoru ili industriji kažu “ne može ovako” zapravo mu govore da korist ne može ostati njima, a posljedice svima nama. Odgovorno “ne” početak je suživota.

A kada institucije ne postave potrebna pitanja, postavljaju ih građani. Tu počinje aktivizam. Njegova uloga je upozoriti na ono što je prešućeno, tražiti odgovore i zahtijevati od institucija da rade svoj posao. Aktivizam treba pomoći da razvoj bude bolji i odgovorniji. Ali ni aktivizam ne smije svako drugačije mišljenje proglasiti neprijateljskim. Tada stvara istu crno-bijelu podjelu protiv koje se bori.

Zato se rasprava ne bi trebala svoditi na to jesmo li za razvoj ili protiv njega. Rasprava treba ići u smjeru kakav razvoj uopće zaslužuje da ga tako zovemo. Tek kada postavimo to pitanje možemo jasno reći za što se zalažemo.

Ja sam za razvoj koji stvara, a ne pustoši. Za ljude koji žele nešto pokrenuti, postići i zaraditi. Za industriju koja donosi radna mjesta i sigurnost obiteljima ali ne ugrožava zdravlje ljudi koji uz nju žive. Novac i profit nisu problem. Problem je kada dobit ostaje privatna, a cijenu kroz onečišćenje, strah za zdravlje i izgubljeni prostor plaća cijela zajednica. Za institucije koje ne pitaju samo može li se nešto dopustiti već treba li se dopustiti i može li se napraviti bolje. Za aktivizam koji se temelji na znanju,
činjenicama i dijalogu.

Ja sam za razvoj koji razumije da čovjek nije izvan prirode i da sve što učini njoj na kraju čini i sebi. Za razvoj utemeljen na simbiozi. Netko će reći da je takav razvoj utopija. Možda i jest. Ali utopijom se nekada smatralo da radnik ima pravo na odmor i sigurnost, da žene imaju pravo glasa i odlučivanja o vlastitom životu te da djeca trebaju sjediti u školskim klupama, a ne raditi u rudnicima i tvornicama.

Gotovo svako pravo koje danas smatramo civilizacijskim standardom nekada je nekome izgledalo nerealno, pretjerano ili opasno za razvoj.
Zato utopist nije onaj koji ne vidi stvarnost, već je onaj koji odbija prihvatiti da je loša stvarnost jedina moguća. A simbioza nije utopija. Priroda na njoj opstaje milijunima godina. Utopija je vjerovati da možemo iscrpljivati prostor, zrak, vodu i ljude, a da posljedice nikada neće stići i nas. Priroda može bez naših projekata, profita i opravdanja. Mi ne možemo bez nje.

Zato nije naivno vjerovati da možemo drugačije. Naivno je vjerovati da ovako možemo zauvijek. Utopist možda zamišlja svijet koji još ne postoji. Primitivac uništava jedini koji imamo.

E, to je realnost.