Adisa Bašić: Knjiga o Almiru - Može li čovjek na lošoj strani povijesti biti zapamćen kao čovjek?

Piše Sanela Pliško

Almir Smajić poginuo je 7. studenoga 1991. u Vukovaru, u 23. godini života. Bio je musliman iz Bijeljine, a poginuo je kao potporučnik JNA na hrvatskom ratištu. Njegova je obitelj potom protjerana iz rodnoga grada. Bijeljina je nakon rata ostala u sastavu Republike Srpske, a jedna je gradska ulica nazvana po njemu. Iako ga nikada nije upoznala, njegova šogorica Adisa Bašić odlučila je, uz dopuštenje obitelji, napisati knjigu o suprugovu bratu.

Knjiga o Almiru nije klasična biografija. Ne prati njegov život od djetinjstva do smrti, već okuplja ono što je od njega sačuvano u pričama, predmetima i, ponajprije, u sjećanjima njegovih najbližih. Doziva ga se kao sina, brata i prijatelja, čovjeka koji je volio čitati, izlaziti i družiti se, nalik mnogim mladićima svoje generacije. Doznajemo da je imao afinitete prema medicini, no završio je vojnu akademiju. Znamo i da, kada je rat započeo, unatoč mogućnosti da napusti vojsku, odlučuje ostati. Tu se otvara najteže pitanje: može li se Almir ispripovjediti kao čovjek, a da se ne izbriše činjenica da je odlučio ostati u JNA?

Sugovornici govore o sjećanjima i osjećajima, ali rijetko ulaze u vlastite prosudbe njegove odluke. Ne saznajemo jesu li je tada razumjeli, jesu li joj se protivili ili je danas vide drukčije. Čini se da je to svjestan izbor. Sjećanja su joj važnija od prosudbi. Takav način pripovijedanja odvaja privatnog Almira, sina i brata, od javnog Almira, potporučnika.

Bašić se tih mjesta dotiče oprezno. Povijesna činjenica da se JNA u tom razdoblju stavila u službu agresije na Hrvatsku, a potom i rata u Bosni i Hercegovini, nije sporna. Almir je, međutim, prikazan kao mladić kojemu je vojna akademija tada mogla predstavljati siguran i društveno priznat životni izbor.

Taj će isti sustav poslije njegovu pogibiju prikazati kao izvršavanje „časnog i uzvišenog zadatka”. Telegram koji obitelj prima nakon njegove pogibije govori da se borio protiv „povampirenog ustaštva i fašizma” te da je poginuo izvršavajući „častan i uzvišen zadatak obrane domovine”. Povijesne činjenice time se ne mijenjaju niti relativiziraju. Knjiga  pokušava pokazati kako je jedan mladi časnik mogao razumjeti svijet kojemu je pripadao.

Građu čine razgovori, pisma, fotografije, videokasete, službeni dokumenti i putovanja. Za ovakvu knjigu teško je zamisliti drukčiji pristup. No nisu svi elementi jednako važni. Ponekad od predmeta ili usputne uspomene traži više nego što mogu otkriti, a autoričina prisutnost u priči povremeno se zadržava dulje nego što bi bilo nužno. 

Naslov ove knjige lako se mogao odnositi i na odsutnost. Odsutan je Almir, ali i Bijeljina kakvu pamte njegovi najbliži, dom iz kojega su otišli, država u kojoj su odrasli i odgovori na neka pitanja koja autorica ne postavlja. Rat ne oduzima samo život, nego često i ljudskost u očima drugih. Knjiga o Almiru nije pisana s ciljem da promijeni povijest, ali može promijeniti način na koji gledamo ljude koje je povijest već svrstala.

Adisa Bašić, Knjiga o Almiru, Buybook, 2024., 180 str.