Braća Sinkauz i Čapeta: "Maestralan nijemi film iz 1928. pokrenuo nas je da stvorimo jedinstvenu zvučnu sliku"

U vrhuncu trodnevnog INK-ovog programa na pulskom Kaštelu, preksutra će se (u četvrtak) prikazati remek-djelo svjetske kinematografije, nijemi film "Stradanje Ivane Orleanske" iz 1928. godine, danskog redatelja Carla Dreyera.

Kao jedan od najsnažnijih vizualnih zapisa u povijesti sedme umjetnosti, film je poznat i po nezaboravnoj ulozi Renée Jeanne Falconetti, koja je ulogu Ivane odigrala s gotovo nadnaravnom snagom ranjivosti.

No, u posebnom ozračju Kaštela, film će dobiti novu zvučnu dimenziju - glazbenu interpretaciju uživo, koju će izvesti nagrađivani glazbenici i skladatelji filmske glazbe pulska braća Alen i Nenad Sinkauz u suradnji s gitaristom Lukom Čapetom.

Uoči ovog jedinstvenog događaja, u pauzi  jedne od njihovog posljednjih proba, razgovaramo s autorskim triom, čiji je bratski tandem dobio Zlatne Arene za glazbu za filmove "Goran" Nevija Marasovića (2016.), "Osmi povjerenik" Ivana Salaja (2018.), "Dnevnik Diane Budisavljević" redateljice Dane Budisavljević (2019.), "Zora" Dalibora Matanića (2020.), te za prošlogodišnji Marasovićev "Šlager".

Jako je bila hvaljena vaš glazba uživo prije tri godine u Motovunu koju ste izveli uz projekciju filma "Vještice: povijest magije kroz stoljeća" iz 1922. godine, redatelja  Benjamina Christensena. U čemu je čar/izazov suvremene izvedbe uživo - glazbenog, emotivnog, filozofskog, svjetonazorskog '2025' doprinosa nijemom filmu koji je snimljen prije sto godina?

U zadnjih sto godina, osim filmske umjetnosti razvijala se i glazbena umjetnost. Iz današnje perspektive, moguće je reagirati na film pomoću nekih novih praksi koje u ono vrijeme nisu bile zamislive ili dostupne. S druge strane, izazov muziciranja na filmove ovakvoga tipa je u tome što kompoziciji pristupamo kao da radimo glazbu za suvremeni film. Ne smije se zaboraviti da glazba koja se izvodi uživo uz film podliježe svojevrsnim pravilima koja su drugačija od glazbe napravljene i snimljene u tonskom studiju.

Povjesničar filma Daniel Rafaelić kazao je za jednog televizijskog nastupa da danski redatelj 'Stradanja Ivane Orleanske' Carl Dreyer nije pristao na dosta ponuđenih rješenja glazbe. Rafaelić je tada kazao i to da je, nakon što je ovaj film privatno pogledao na platnu bez glazbe, njemu to valjda jedini nijemi film kojem - zbog maestralne režije,  briljantne glume i same priče koja obuzima  gledatelja, nije ni potrebna glazba. Rekao je: "Niti jedan akord, niti jedan ton, niti jedan  šum, apsolutno ništa". Kako takav dojam komentirate vi kao glazbeni i filmski skladatelji?

Budući da je film u svojoj strukturi, montaži i kadriranju maestralan, još je zahtjevniji za implementaciju dodatne zvučne slike, no svejedno, ta ista struktura nas je pokrenula da nađemo svoje čitanje filma koje nam je omogućilo da stvorimo jedinstvenu zvučnu sliku i pristup.

Uz ovaj Dreyerov film posebno se ističe snagu krupnog kadra. Koliko vam je radu pomogla 'Rekonstrukcija knjige snimanja' Ivana Martinca iz 1980 . godine,  sa svih tada dostupnih 1.200 scena i analize svakog kadra?

Za knjigu smo saznali netom prije nego što smo krenuli u proces rada na kompoziciji. Ponekada je jako teško teoriju pretvoriti u glazbu.

Za Jarmuschev film 'Dead Man' iz 1995. glazbu je napravio Neil Young, i to tako da je gitarom izravno svirao dok je gledao film na platnu. Kako vi stvarate glazbu za ovaj konkretni projekt koji prekosutra predstavljate?

U početku smo bez filma skupa radili na zajedničkom glazbenom jeziku. Svi smo pridonijeli s vlastitim idejama i dojmovima gledajući film prije samog početka rada na kompoziciji. Nakon što smo ustanovili i usvojili tipologije zvuka, krenuli smo u rješavanje sekvenci.

Pritom, mnoge ideje koje smo uspostavili svirajući bez filma u početku radnog procesa pokazale su se kao dobra rješenja iz kojih smo mogli povezati materijale u smislenu kompoziciju, usprkos izazovu u usklađivanju ritma glazbe koju pravimo i montaže filma.

Nenad i Alen Sinkauz

Kako ste doživjeli film "Stradanje Ivane Orleanske" kao gledatelji? Koliko je i danas i u čemu aktualan?

Kao i za ono doba u kojemu je film nastao, tako i za ovo naše doba  film je izrazito aktualan jer nam bez filtera govori što se događa kada na društvenom, političkom i vjerskom planu zavlada jednoumlje. To nam služi kao dodatna motivacija za rad na filmu.

Dobro je bio prihvaćen i jako hvaljen događaj kad je zagrebački bend Chui prije tri godine, također na pulskom Kaštelu, uživo  glazbeno pratio kultni njemački nijemi dokumentarni  film “Berlin: Simfonija velegrada” iz 1927. godine, Waltera Ruttmanna. Koliko je improvizacije, a koliko pripremljene glazbene baze?

Količina improvizacije i kompozicije tj. aranžmana za nas nije presudna jer su oba pristupa prisutna u našim muzičkim jezicima kao jednako važne tehnike. Skupa smo svirali i radili glazbu u raznim okruženjima i naši su pristupi srodni, kompatibilni.

Kada se odlučujete za zvuk temeljen na sound designu, a kada na melodiji, obradi pjesme kao u filmu 'Šlager'? Koliko to ovisi o scenariju, a koliko o redateljevoj sugestiji, metodi rada i viziji?

Za početak, rad na nijemom filmu je potpuno drugačiji od rada na suvremenom filmu koji uključuje mnoge zvučne događaje prije same glazbe. Ovisno o afinitetima redatelja, ali i o našoj senzibilnosti odabiremo put koji smatramo da bi film mogao trpjeti. Nekad je taj proces uspješniji i točniji od drugih pokušaja. Najbitnije je možda biti usklađen s redateljem kako bi sama energija muzike odradila svoj dio posla.