Bura je Alenu kosti sledila, ali bend i publika uzeli su ga u svoje naručje

Tužno je bilo svjedočiti kako oni isti demoni koji ga prate cijelu karijeru Alenu Vitasoviću ne daju mira ni na dan koncerta u Malom rimskom kazalištu, koji je, prije svega, trebao biti hommage njemu samome i dostojna 35. obljetnice karijere.

Istarska publika došla mu je odati počast unatoč vrućini, utakmici Španjolske i Portugala, unatoč tome što su svaku njegovu pjesmu čuli bezbroj puta. Na kamene i željezne stube Malog rimskog kazališta penjali su se svi – od djece do vremešnih gospođa koje su pod ruku vodili mlađi članovi obitelji.

Nisu dobili najbolju verziju Alena, što je bilo jasno od samog početka. Tko god je bio na barem nekoliko njegovih koncerata zna kako to može izgledati. Mrmljao je dijelove pjesama, kasnio s ulascima, većinu koncerta odsjedio je na barskoj stolici jer ga muče bolovi u nogama. Durio se na glazbenike, kažiprstom upirao prema nekome u publici, drugome pokazao srednji prst, trećemu dobacio: „Ti ne zajebavaj!“.

Već nakon nekoliko pjesama počeo je najavljivati kraj koncerta, a u nekoliko su se bizarnih navrata ljudi penjali na pozornicu i govorili mu što da još otpjeva. Mučio se, bija je promrza i bura mu je kosti sledila, a možda je zato i nekoliko puta ponovio da je neće pjevati „iz principa“.

Teško da bi ovakav nastup pulska i istarska publika, na glasu kao skeptična i nepovjerljiva, oprostila bilo kojem drugom izvođaču. I vjerojatno je Alen jedini glazbenik koji je i takav od njih izmamio opće oduševljenje, neprestane zahtjeve da ne siđe s pozornice, da otpjeva još „Buru“, još „Srebrni lancun“, još jednom „Jenu noć“.

Sinoćnji koncert podsjetio me na rečenicu koju mi je jednom izgovorila nona: „Njega Istra uvako drži!“, rekla je jednom, sklopivši dlan o dlan kao da u njima pokušava zadržati dec vode. Tako je bilo jučer. Svi prisutni potrudili su se pružiti Alenu ruku i biti mu oslonac. Publika je pjevala i onda kada on nije mogao, a odličan prateći bend – Vedran Vozila i njegove solaže na gitari, Sonja Domitrović s ugodno uklopljenim saksofonom, Silvija Rejec s moćnom obradom pjesme „Shallow“, vjerni Dean Vitasović na bas gitari, Sebastian Stell na bubnjevima i Andrea Rojnić, koji je oduševio izvedbom „Moji koraki“ – dali su svoj doprinosi. Treba izdvojiti i goste, rođenog performera Lima Lena koji koji je, osim pjesme „Brajde“, s publikom otpjevao i „Gremo na more“, te sveprisutnim, energičnim harmonikašem Ivanom Liculom koji je publiku dobro zagrijao prije samog Alena. Svi su, svatko na svoj način, zanemarili izvedbene poteškoće čovjeka koji je oduvijek bio njihov i kojeg bezuvjetno vole unatoč svemu.

A Alen im, na kraju, ipak nije ostao dužan. Udovoljavao je njihovim željama i onda kada se činilo da doista više ne može. Nekoliko je puta ponovio da će otpjevati još dvije pjesme i da je od njega to to. Na samom je kraju ipak odustao od svog principa te, u dugom i bolnom kriku, njima za dušu posljednju pjesmu stihovima: „Da si sa mnom onda ostala…“.